U organizaciji BZK "Preporod" Brčko distrikt BiH i Medžlisa Islamske zajednice Brčko, u srijedu, 14.09.2016. g., povodom velikog muslimanskog blagdana Kurban bajrama, otvorena je 23. izložba dokumentarne fotografije Ataha Mahića, pod nazivom "Brčanske mahale i sokaci". Izložbu je otvorio ugledni Brčak, univerzitetski profesor u mirovini, Šefik Mulabegović. Svoje impresije sa prisutnima podijelili su Kašmir Ribić i Ida Fazlić, studentica Restauracije i konzervacije na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu. Izložba "Brčanske mahale i sokaci" sadrži 164 razglednice i 6 fotografija. Prema tvrdnji Ataha Mahića u Brčkom je u periodu od 1895. do 1943. štampano oko 250 razglednica (ne uključujući reprinte). Nakon otvaranja izložbe za sve prisutne upriličeno je druženje uz bajramske specijalitete koje su pripremile članice Udruženja žena Bošnjakinja iz Brčkog.

Obraćanje prof.dr Šefika Mulabegovića

Gledamo slike stare čaršije i mahala Brčkog. Već taj pridjev STARE govori da idemo pogledom nazad i vodi nas u prošlost tražeći dokaze o tadašnjim zbivanjima što je zadatak istorije. Postoje mnogobrojni postupci, metodi, prilazi analizi prošlosti. Pri tome je zadatak da se donesu pouzdani sudovi o istorijskim zbivanjima. Postoje mnogobrojni izvori koji sa više ili manje pouzdanosti ukazuju na protekla zbivanja. Fotografija je jedan od dosta pouzdanih izvora na kome se može zasnivati vjerodostojna slika istraživanog objekta. Kada govorimo o vjerodostojnisti fotografije kao istorijskog dokumenta treba spomenuti da se ovih dana u Zagrebu održava izložba Ratni fotografi regiona. U novinskom prikazu izložbe je istaknuto je da su ratne fotografije imale važnu ulogu u oblikovanju javnog mnijenja i međunarodne javnosti. Napominje se da su danas ratne fotografije još važnije kao temelj kolektivnog sjećanja a ponekad nepoželjni tragovi bolne prošlosti. lako se u krugovima umjetničkih i anagažovanih kritičara može čuti i misao da je ratna fotografija podložna manipulacijama, fotografija je ipak vjerna slika nekog događaja. Pa sjetimo se fotografije izgladnjelih logoraša u jednom prijedorskom Iogoru. Može se reči da je to bio izvanredan dokument o fašisoidnom izljevu ljudske mržnje i grube i neobuzdane sile prema nemoćnom i nedužnom ljudskom biću. Uticaj ove fotografije na svjetsku javnost je bio mnogo snažniji od mase izvještaja mnogobrojnih svjetskih organizacija i agencija ispunjenih nekada i emocijama ili navijačkom strašću. Vjerujem da mnoge Bijeljince neće lahko napustiti sjećanje fotografija na kojoj čovjek-nečovjek vojničkom gojzericom šutira mrtvo tijelo u centru grada. Ili bolje, nasred čaršije. Kao ni nas Brčake fotografija na kojoj zločinac usred dana opet nasred čaršije ubija mladog čovjeka. A tek snimak strijeljanja dječaka u Srebrenici sa svezanim rukama nad jamom kojima se prema tumačenju komandanta agresorske vojske " Srbi svete balijama za Kosovo ". Sve to potvrđuje da fotografija ima jaku moć pouzdanog dokumenta. Autori ove naše izložbe su odlučili da njihov objekt istraživanja koristeći se fotografijama bude čaršija i mahale i to na ograničenom prostoru tj. u nas, u Brčkom. Naravno, ova izložba i slike koje gledamo sada imaju i svrhu da pokažu kako su čaršija i mahale imale važan značaj u formiranju kulturnog identiteta Bošnjaka i uz to da pokažu da su takva ili slična čaršija I takve ili slične mahale i njihovi dijelovi sokaci postojali širom Bosne i Hercegovine pa i u nas u Brčkom i ovdje dali svoj pečat Bošnjaku. Stoga je logično da se zapitamo pa šta su to zapravo bila bosanska čaršija i njene mahale. Savremeni sveznadar Wikipedia ima, naravno, informacija i o tome šta je bosanska čaršija i mahala u njoj. Pa tako za čaršiju kaže da je ".. dio grada, gotovo uvijek u samom središtu grada koji se uglavnom razvio u svom obliku i nazivu za vrijeme osmanske vladavine u Bosni i Hercegovini. Čaršija predstavlja jednu od najvažnijih karikteristika osmanskog grada, ona je njegov komercijalni centar, zona u kojoj se obavlja većina privrednih aktivnosti." Čaršija se obično odlikuje specifičnim arhitektonskim kvalitetima koji je čine prepoznatljivom u cjelokupnom kompleksu grada te sa svojim specifičnostima odražava identitet ili duh grada, a nerijetko se ističe da " čaršija ima ulogu duše ili srca grada." Osnovni elementi čaršije su uglavnom džamija, dućani i česma. U tradicionalnim čaršijama nalazili su se također i hamami, vakufname, gradske uprave i drugi objekti od većeg značaja za grad. 0 bosanskohercegovačkim čaršijama su takođe autentični i sahat-kula te crkve i sinagoga. Mahale su, opet, glavne gradske četvrti bosanskohercegovačkih gradova koje su bile namijenjene isključivo stanovanju. Mahale su okruživale čaršiju. I mahale su u svom jezgru imale, doduše, manju džamiju ili mesdžid, uz džamiju mekteb , pa česmu, harem, pekare, trgovinu živežnim namirnicama, a sve je to služilo potrebama individualnih porodičnih kuća. Jednoj čaršiji u gradu odgovarao je često nekoliko velikih mahala. Mahale su opet imale svoje sokake. Sve ovo što sam iznio o čaršiji i mahalama činilo mi se potrebnim jer mnogi naši več pedesetogodošnjaci rođeni i odrasli na primjer u Š Naselju ill drugim savremenim nastanbama i njihovim koncentracijama uglavnom su odrasli u stanovima bez avlija i mutvaka u njima, bez kapija na koje su ulazile krave kad se vraćaju iz gradskog pašnjaka, bez kapiđika između naših i komšijskih bašći kao nezamjenjivih oblika komšijske komunikacije. Oni vjerovatno teško mogu shvatiti da je naše djetinjstvo i mladost koje smo proveli u brčanskoj čaršiji njenim mahalama sokacima bilo mada oskudno i bez mnogih dostignuća savremene tehnologije, ali lijepo i zlatno vrijeme. Ovo je već izjava puna nostalgije. Slijedeći važan elemenat koji bi trebao da se pridruži priči o čaršiji i mahalama u određivanju namjene i svrhe ove izložbe je identitet, njegovo shvatanje i sadržaj. Mora se naime istaći da su čaršije, a posebno mahale u vrijeme svoje pune funkcionalnosti bili važan činilac identiteta njihovih žitelja. Za ove potrebe identitet se najjednostavnije može izraziti kao skup elemenata koje članovi neke socijalne skupine prihvataju kao svoja obilježja i po tome prepoznaju sebe kao njeni članovi, ali se istovremeno po tim obilježjima razlikuju sebe od neke druge ili drugih socialnih skupina. Nesporno je da je briga za vlastiti identitet trajna ljudska potreba i preokupacija, pri čemu su etnički odnosno nacionalni identitet predmet mnogobrojnih ispitivanja, rasprava, mišljenja, naučnih, stručnih i svakih drugih sporenja, slaganja i neslaganja. Jedna od teorija polazi od toga da etnicitet određuje zajedničko prijeklo i kultura, odnosno zajedničko sjećanje na prošlost i jaka veza sa za teritoriju i zemlju porijekla. Miljenko Jergović hrvatski književnik sa dubokim bosanskim korjenima jednostavno kaže: " Mi smo ono čega se sjećamo. Ili bliže ja sam ono kako se sjećam. To je prvo i posljednje slovo čovjekovog indentiteta. između toga stoje velike kolektivne tradicije uključujući i onu nacionalnu i vjersku ". Dakle tradicija, vjera i kultura su bitni elementi etničkog identiteta. A s druge strane stoji i tvrdnja da su se kultura i vjera kao posebnosti ispoljavali vrlo naglašeno baš u mahali, u kojoj se živi s onom kulturom čiji su nosioci najbrojniji. Očigledan je bio primjer ranijeg Sarajeva. Na Bjelavama su nekada živjeli pretežno Jevreji a u mahali Latinluk katolici. Na Vratniku muslimani a u Tašlihanu pravoslavci i tu se osjećali i ponašali po tradiciji i običajima svoje kulture i vjere u kojoj su bili najbrojniji. Ali kada siđu u čaršiju onda su to uglavnom trgovci, zanatalije, činovnici bez obzira na vjersku pripadnost" Zato je čaršija univerzalnost a mahala posebnost i konkretnost" zaključuje autor ovih ideja. Eto tako se u mahali ispoljava jedan od elemenata indentiteta po kome se njeni stanovnici osjećaju kao pripadnici iste skupine i po tome se razlikuju od stanovnika ostalih mahala, ali se u drugačije definiranim skupinama kao što je u ovom slučaju ČARŠIJA u kome je osnovna filozofija materijalni opstanak osjećaju kao pripadnici iste skupine kojoj je eminentna sada druga osobina tj. borba za opstanak i materijalnu sigurnost svoje porodice prije svega. Pitanje identiteta nije jedino koje može da pokrene ova izložba. Interesantna su i pitanja urbanizacije grada, graditeljstva, socijalnog razmještaja stanovništva po mahalama, izvora njihove egzistencije itd. Prema tome, svi oni koji vjeruju u staru mudrost da je istorija učiteljica života ovi izložbu mogu shvatiti kao jedan sat (čas) istorije, u ovom slučaju istorije jedne mikrogeografske regije koji treba da obogati naše znanje o prošlosti prostora na kome živimo.
Ako smo mi ovdje u Brčkom i njegovoj okolini nastanjeni u jednom mikrogeografskom prostoru Balkana onda je i Balkan mali prostor zemaljskog šara i ima svoju istoriju. Opet jedna izreka nekih mudrih glava govori da je Balkan proizvodio i proizvodi višak istorije, dakle više nego što bi mu to pripadalo po nekom prostornom , socijalnom, civilizacijskom ili ekonomskom kriteriju. Onda i mi iz Brčkog možemo postaviti jedno, danas često postavljano pitanje: IMA LI NAS TU i koliko nama pripada od tog viška. Brčko, naime, nije bilo miljenik istorije. Ovdje se nisu dizale velike bune, nisu počinjali i završavali veliki ratovi, nisu stolovali srednjovjekovni ili savremeni kraljevi, veziri kao ni sve ono drugo čime se bave mnoge istorijske čitanke. To, naravno, ne znači da se i ovdje kao što je urađeno, ili se radi u drugim mjestima, ne treba raditi na otkrivanju: istorijskih istina o mnogim aspektima života i razvoja ovog kraja jer je ta istorija ipak učiteljica života.

Obraćanje Ataha Mahića

POŠTOVANI SUGRAĐANI! Bajram Šerif Mubarek Olsun. Vama i vašoj obitelji želim puno zdravlja i sreće. Uvijek mi sretni bili. Čast mi je i veliko zadovoljstvo izraziti vam srdačnu dobrodošlicu na ovu moju 23. izložbu dokumentarne fotografije na temu kulturno - historijske baštine našega grada koju, u povodu Kurban Bajrama, organiziraju Medžlis Islamske zajednice, BZK "Preporod" i Udruženje "Stečak" Brčko. Ovoga puta izložio sam stare razglednice i fotografije Brčkog. Koliko mi je poznato od 1885. pa do 1945. godine izdato je oko 250 razglednica Brčkog od kojih su mnoge doživjele i reprint izdanje. Od tog broja posjedovao sam 211 razglednica. Na ovoj izložbi vidjećete 170 fotografija brčanskih mahala i sokaka, koliko ih je ostalo sačuvane ili ponovo sakupljeno. One predstavljaju poseban sadržaj kulturne, pozitivne umjetničke i vjerske vrijednosti koje su ostavile duboke dokumentarne tragove naše prošlosti i naše kulturno-historijske baštine, koja se više nego ikada pokušava osporiti i prekrojiti. Zbog toga su stare fotografije jako iteresantne kao arhivska i dokumentarna građa ali Isto tako i kao historijski izvori koji nam daju mnoštvo interesantnih podataka i informacija. Zbog toga mi je i bila želja da vam ovom foto-izložbom omogućim jednu malu šetnju brčanskim foto-vremeplovom, brčanskim mahalama i so-kacima, odnosno da kroz vremenski period od preko 130 godina vidimo kako je izgledao naš grad. Ljudska sjećanja blijede, gube se ali ne i pisana građa i stare fotografije u kojima otkrivamo davno zaboravljeni svijet. Prvi pokušaji da se napravi fotografija počeli su 1835. a rezultati su vidljivi već 1839. godine. Od prvog pokušaja pa do danas prošlo je 277 godina, za koje vrijeme je fotografija veoma uznapredovala i postala najdemokratskije i najmoćnije sredstvo izražavanja. Jača i od riječi. Jer ljudi, bez obzira kojim jezikom govorili, na prvi pogled je razumiju. Fotografija "Govori" svojim jezikom, jer nam ona pokazuje sve što se u trenutku snimanja događalo i nalazilo ispred objektiva. U Bosnu i Hercegovinu fotografija dolazi sa Austru-Ugarskom. Brčaci su imali sreće da tek poslednjih decenija XIX vijeka upoznaju ovo čudo tehnike kada su austro-ugarski dokumentarci bilježili i filmovali sve značajnije događaje u Carevini, izdavali razglednice ili kada su rijetki Brčaci, kao brčanski veletrgovac Ejub Muratović 1902.godine, počeli donositi prve fotoaparate i praviti snimke obitelji, prijatelja, brčanskih mahala i slati negative u Beč ili Zagreb da se naprave fotografije. Zahvalujući austro-ugarskim dokumentarcima mi smo danas u prilici da vidimo ove stare razglednice i fotografije našega grada od prije 130 godina. Gledajući ih u neku ruku, i na neki način, mi smo povezani sa tim prošlim vremenom i sa ljudima koji su živjeli u to vrijeme. U Bosnu i Hercegovinu, koja je u to vrijeme bila pod Austro-Uga-rskom, dolazili su fotografi koji su po gradovima, pa i selima, snimali sve značajnije objekte, mahale, ličnosti, nošnje, običaje, sportske i kulturno-umjetničke manifestacije itd. te kasnije sa gotovim albumima obilazili značajnije trgovine, knjižare, firme nudeći im da budu izdavači razglednica. Tako su u Brčkom, uglavnom, izdavači tih razglednica bili trgovci i vlasnici knjižara a medju njima su bili Moris Zajtler sa sinovima, koji su imali knjižaru i papirnicu u jednom dijelu hotel "Posavine", zatim M.D. Henih, vlasnik knjižare papirnice i foto-materijala. Josef Vel, veletrgovac, Đorđ Hanaman, trgovac, Eduard Sor, vlasnik štamparije, knjigoveznice, prodavnice papira i muzičkih instrumenata, Lozić i Cvarek, vlasnici knjižare "Progres", obitelj Alkalaj, brčanski trgovci, Franc Brozović, vlasnik hotela "Central" a medju njima i Brčaci Ejub Muratović i Hasan Karahasanović. Interesantan je i ovaj podatak da je brčanski veletreovac Ejub Muratović izdavao razglednice numerisane i u malim tiražima, tako da danas su veoma tražene Irt it-u svijetu i postinu od 100 EURA po komadu. Sve brčanske razglednice su, uglavnom, štampane u Beču te u Ofenbahu i Altenburgu u Njemačkoj. Koliko su brčanske razglednice bile popularne pokazuje podatak da su bile upučivane širom svijeta kao u Berlin, Lemberg, Minhen, Budimpeštu, Ilaši, Beč, Salzburg, Rim, Napulj, Veneciju, Pariz, Marsej, Prag, London i td. što možete pročitati ispod izloženih fotografija. Stalno mi postavljaju pitanje: Zašto dokumentarne a ne umjetničke fotografije. Možda imaju pravo. Između dokumentarne i umjetničke fotografije male su nijanse. Ali, ipak sam se odlučio za dokumentarnu. Već preko 70 godina fotoaparatom bilježim sve značajnije događaje u našem gradu a na sakupljenim starim fotografijama uvijek pronalazim
i mnoge autentične podatke koje danas neki političari i šnajderi brčanske historije pokušavaju prekrojiti. Pogledajte samo fotografiju pod brojem 3. na desnoj strani razglednice vidjećete da se još 1895. godine Džedit-Bijela džamija nazivala Carevom džamijom. I to je istina, jer je tu džamiju još 1677. godine izgradio Sultan Mehmed IV, jedan od najuspješnijih sultana Osmanskog carstva. Careva džamija, odnosno Bijela džamija, je tokom čestih tursko-austrougarskih ratova mnogo puta bila oštećena i obnavljana. Tako je 1893. godine džamiju o svom trošku obnovio Nurudin Arnaut hadži Osman i njegova supruga Vasvija, rođena Pazarac, kasnije će, obitelj Arnaut promijeniti prezime u Arnautović a Pazarac u Pazarčević. Ovi podaci bili su ispisani na ulazu u džamiju na ploči 50X100 cm, i stajali su sve do njenog rušenja u maju 1992. godine. Ovdje imamo dvije velike i neoprostive historijske greške i nije bitno jesuli namjerne ili ne. Naime, od tog vremena, dakle od 1893. godine kada je obnovljena džamija, u nekim knjigama i napisima ta godina se uzima kao izgradnja Bijele džamije i da ju je izgradila Vasvi hanuma Zejčirević, po kojoj je i jedna ulica u blizini džamije dobila njezino ime. Time je ukradeno 216 godina postojanja džamije, koja iduće godine treba da obilježi 340 godina svoga postojanja. Isto tako, učinjena je velika nepravda i prema njenom dobrotvoru sultanu Mehmedu IV, i njenim obnoviteljima Nurudinu hadži Osmanu i njegovoj supruzi Vasvi hanumi Pazarac. Kad smo već kod džamija, često puta se navode krivi podaci njihove izgradnje. Ovom prilikom navešću neke od tih podataka. Atik-Savska džamija izgradjena je 1625. godine, Careva ili Bijela džamija 1677., džamija u Vražićima 1741., u Šatorovićima i Nahviocima 1809., Palanci 1862., Dizdarija i hadži Pašina džamija 1865., u Maoči 1870., na Brodu 1872., u Brci i Omerbegovaći 1897., U Brnjiku 1902. itd. Svi ovi podaci su pohranjeni u Gazi Husrefbegovoj biblioteci u Sara jevu. A sada nešto o razglednici broj 14. Razglednica je izdata 1912. god i iste godine je upućena u Budimpeštu. Mahala Varoš se odnosi na Srpsku varoš. Dakle, naziv Srpska varoš nije star 300 godina, kako su to tvrdili srpski političari i mediji, nego 98 godina. Današnji naziv ovaj dio grada dobio je stvaranjem Kraljevine SHS, dakle 1918. godine, vjerovatno nekim dekretom jer se istovremeno naziv srpska varoš pojavljuje u Brčkom, Bijeljini, Zvorniku, Mostaru, Tuzli i širom Bosne i Hercegovine, odnosno dijelovima grada oko srpskepravoslavne crkve. U toku 1821. godine u Brčkom su već bile formirane četiri mahale i to: Atik mahala, Džedit, Karanfil i mahala varoš. Nijedna brčanska mahala nije toliko puta mijenjala svoj naziv kao Srpska varoš. U tursko doba taj dio grada nazivan je Osama, zatim Pustokraj i Pustokrača a u kasnom turskom periodu mahala Varoš. Taj naziv dali su joj stanovnici ove mahale i ostaće i u austro-ugarskom periodu, dok je u kasnom austro-ugarskom periodu neki srpski hroničari u "Spomenici crkveno-školske opštine Brčko", počinju nazivati Stara varoš jer je tu, tobože, nastalo Brčko a ne na ušću Brke u Savu. Jedini zvanični i službeni podaci o nazivu mahala Varoš još se mogu naći u brčanskoj Gruntovnici. Treba samo prošetati do ove institucije i zaviriti u stare posjedovnice, vlastovnice i teretovnice koje su austro-ugarski službenici vrlo pedantno vodili, i u njima ćete vidjeti uknjižene vlasnike nekretnina a medju njima i: Petrović /Jove/ Jovu, Ilić /Ilije/ Jeftu, Gagulović /Vida/ Maksu, Kablinović /Gojka/ Božu, Tanasić /Jove/ Peru i da ne nebrajam dalje. Namjerno nisam naveo imena vlasnike nekretnina muslimanske nacionalnosti. Svi su oni propisno uknjiženi kao vlasnici nekretnina u mahali Varoš. Taj naziv mahala Varoš, u gruntovnim knjigama može se vidjeti i u 1888. godini, zatim 1892., pa sve do 31.decembra 1918. godine. Ovakvi i slični pokušaji da se prekroji brčanska historija mogu prolaziti zahvaljujući, prije svega brčanskim političarima i intele-ktualcima, posebno onim sa fakultetskom diplomom, koji ne poznaju historiju svoga grada ali i zbog toga što prvo vode brigu o svojoj poziciji u gradu, društvu i političkoj karijeri a ne o tome da baština jeste naša prošlost ali, prije svega, jeste i naša budućnost. Zbog toga, moji Brčaci, ne dozvolite da vam sole pamet. A u tome će vam, svakako, pomoći jedna nova generacija mladih i vrsnih fotoreportera, fotografa, novinara i sakupljača historijskog naslijedja Brčkog a to su: Admir Pašalić, Almir Džanović, Amir Memić i Sadik Hadžić. Molim vas da ih pozdravimo aplauzom. I na kraju zahvaljujem se mojim sponzorima ove foto-izložbe: Medžlisu IZ i BZK "Preporod" Brčko distrikta BiH, Tvornici namještaja "Oglavina", Dr. Zijadu Nišiću, Dizdarević Nadiri i Mirsadu iz Brezovog Polja i Štampariji "BAMM", mom stalnom sponzoru.