FAKULTET ISLAMSKIH NAUKA U SARAJEVU

DIPLOMSKI RAD

BROJ

289

Dr. Abdulah Bukvica – život i djelo

Sarajevo, 2004

             

SADRŽAJ

I      Sadržaj.................................................................................................              2
II     Uvod......................................................................................................             3
III    Život i društveni rad dr. Bukvice......................................................             5
1.    Dr. Bukvica i Islahijet.......................................................................            10
2.    Rad u Islamskoj zajednici................................................................            12
IV   Publicistički rad..................................................................................             14
a)    Saradnja u periodičnim publikacijama................................            14
b)    Osnovne teme...........................................................................           14
1.    Čistoća..........................................................................           15
2.    Racionalan život čovjeka............................................           21
3.    Najčešće zarazne bolesti u našim krajevima  i njihovo suzbijanje.............................     32
4.    Prva pomoć kod nesrećnih slučajeva čovjeka...........          43
VI   Zaključak................................................................................................          49
VII  Literatura...............................................................................................          50
1.    Popis radova dr. Bukvice......................................................................         50
2.    Radovi o dr. Abdulahu Bukvici............................................................         52
VIII   Dodatak................................................................................................         53

Uvod
     Kada sam prije šesnaest godina prvi put čuo za dr. Bukvicu , mislio sam da se radi o običnom ljekaru koji je, između ostalih, radio u brčanskom zdravstvu. Džematlije džemata u kojem sam radio kao imam tih godina, kao i oni iz susjednih džemata, često su spominjali doktora Bukvicu kad bi se pričalo o bolestima, zdravlju i liječenju. Ime dr. Bukvice se izgovaralo sa dužnim poštovanjem i uvijek u kontekstu odgovornog, stručnog i uljudnog doktora. Šesnaest godina poslije, Božija volja je htjela da budem u prilici pisati diplomski rad na temu «Dr. Abdulah Bukvica – život i djelo». Tokom istraživanja života i djela dr. Bukvice otkrio sam da se radi o vrsnom ljekaru, istaknutom bošnjačkom intelektualcu, velikom pregaocu za dobrobit svih ljudi a posebno Bošnjaka i izuzetno hrabrom i odlučnom čovjeku. Vrijeme u kojem je radio i živio bilo je burno i teško, naročito za Bošnjake koji su na pragmatičan način usmjeravali svoj narod u tim teškim i opasnim vremenima. Životni put ovog, nadasve humanog, čovjeka je bio ispunjen borbom protiv zla, a za dobrobit ljudi Brčkog i okoline. U toj borbi je nastupao bez straha i oklijevanja, često zanemarujući opasnosti po svoje zdravlje i život. Vjerujem da je svoju snagu i odlučnost crpio iz čvrste vjere u Boga Koji Svojim iskrenim i odanim robovima pruža podršku u njihovoj borbi na Božijem putu. 
     Kada se u nekim selima podno Majevice pojavila zarazna bolest frenjak, on se kao ljekar uhvatio u koštac s tom opakom bolešću danonoćno radeći na njenom suzbijenju i iskorjenjavanju. Silno mu je smetala i u duši ga boljela zaostalost muslimanskog življa u prosvjetnom, higijenskom i kulturnom pogledu. Na otklanjanju elemenata zaostalosti je mnogo radio djelima, riječju i perom. Metode reformskog kursa dr. Bukvice uveliko sliče abduhuovskim  metodama. Naime, i dr. Bukvica je kao i Abduhu u svoje vrijeme, koristio postojeće političke i ekonomske prilike i u takvim prilikama iznalazio način da se mijenja postojeće stanje na bolje. On nije čekao da se nešto samo posebi promijeni kako bi tada djelovao. Nakon Prvog svjetskog rata u Brčkom i okolini je bilo dosta mlade nekvalificirane radne snage koju je trebelo usmjeriti na razne zanate i  kulturne sadržaje. Dr. Bukvica je sačinio program potpornog društva ISLAHIJJET, čijom se realizacijom realizirao plan sticanja kvalifikacije kod mnogih Bošnjaka i Bošnjakinja. 
     Nije mnogo učinjeno da se osvjetli i javnosti prestavi kakav je bio dr. Bukvica i šta je značio njegov plodni rad za Brčko i okolinu. Pred agresiju na našu zemlju u Brčkom je upriličen okrugli sto na temu ''Dr. Abdulah Bukvica''. Zbog agresije i okupacije grada od strane srpsko- crnogorskog agresora, nije ostalo ništa od pisanih tragova sa okruglog stola osim nekih preživjelih učesnika okruglog stola. Nakon proglašenja Brčkog distriktom, bošnjački predstavnici u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti Brčkog su učinili da se ulica u kojoj je živio rahmetli dr. Bukvica nazove njegovim imenom. Ovaj potez je samo mali dio onoga što treba učiniti da bi se dostojno odužili velikom čovjeku, humanisti i pregaocu kakav je, uistinu, bio rahmetli dr. Bukvica. Računam da će i moj rad doprinijeti koliko toliko oživotvorenju lika i djela našeg doktora i postaći umne ljude iz Brčkog na aktivnosti koje će mu u punom smislu riječi odrediti mjesto u povijesti islamske kulture i civilizacije, prije svega. U nastavku će biti izloženo sve ono do čega se moglo doći a vezano je za život i djelo dr. Abdulaha Bukvice. Iz priloženog će se vidjeti svestrani angažman ovog erudite, naročito na polju borbe protiv zaostalosti i primitivizma u svakom pogledu.    

Život i drušveni rad dr. Bukvice

     ABDULLAH- beg BUKVICA je rođen u Rogatici 1881. godine od oca Ahmet-bega i majke Azemine ( rođene Škaljić ). Dr. Bukvica potiče iz veoma ugledne porodice koja je zauzimala značajno mjesto u društvenom životu Bosne tokom osmanske vladavine. Potomak je Mustafa-paše Bukvice, zvorničkog muhafiza, koji je umro u Prači gdje mu se nalazi turbe kod džamije. Izgleda da je potomak bogumilske vlastelinske porodice, koja je za vrijeme fetha  prešla na islam. Njegov pradjed Fetah-beg je živio kao turski vazal u selu Bukvica kraj Prače, gdje je umro i ukopan, a djed mu Smail-beg doselio je u Rogaticu i tu umro. Otac dr. Abdullaha Bukvice hadži Ahmet-beg, rodio se u Barama u blizini sela Bukvice, općina Prača, u srezu rogatičkom 1854. godine i rano se doselio u Rogaticu sa ocem Smail-begom. Kao jedinac u oca od muškog roda bio je juzbaša u taboru Fazli-paše Šerifije u Bijeljini pred okupaciju Bosne 1875. godine. Na njega je prenešen i berat na zijamet, po kom je njegova porodica imala pravo pobiranja desetine u Novom Pazaru, Rogatici, Turskoj Mitrovici, Glasincu i Orahovici kod Foče. Nakon obavljenog hadža 1889. godine Ahmed-beg je bio izabran za gradonačelnika Rogatice i tu je dužnost obavljao skoro 40 godina, tj. sve do pred samu smrt. Ova činjenica dovoljno govori o njemu i povjerenju koje je uživao kod građana Rogatice. Sa oduševljenjem je hadži Ahmed beg Bukvica podržavao pokret za vakufsku autonomiju koju je vodio rahmetli muftija Džabić i kao gradonačelnik potpisao njegov proglas. Umro je Ahmed-beg 14. novembra 1926. godine, a pokopan u haremu Careve džamije u Rogatici. Iza sebe je ostavio četiri dobro obrazovana sina od kojih je jedan i Abdullah-beg, jedan od sedam prvih ljekara muslimana iz Bosne i Hercegovine. 
Smail ef. Bukvica, kao najstariji sin hadži Ahmed-bega, rodio se u Rogatici 1874. godine. Čim se otvorila osnovna škola poslije austrijske okupacije, prvi je od muslimanske djece upisan u školu. Po završetku osnovne škole otišao je u Kuršumliju medresu u Sarajevu i nakon tri godine prešao u Šerijatsku sudačku školu, koju je završio 1895. godine. Službovao je kao šerijatski sudija u Sarajevu, Foči i Tešnju. Umro je 1922. godine u Sarajevu od upale pluća i ukopan na Grličića Brdu blizu svoga učitelja rahmetli hadži Hasana ef. Spahe.
Mustafa ef. Bukvica rodio se 1878. godine u Rogatici gdje je završio osnovnu školu. Pohađao je medresu Kuršumliju i Šerijatsku sudačku školu, koju je završio 1896. godine. Službovao je kao šerijatski vježbenik u Visokom, Travniku, Bugojnu i Sarajevu gdje je i umro 1929. godine i pokopan na Grličića Brdu do svoga brata Smaila ef. 
Muhamed Bukvica je rođen 1885. godine u Rogatici gdje je završio i osnovnu školu poslije čega upisuje gimnaziju u Sarajevu. Nakon završenog četvrtog razreda prešao je u srednju tehničku školu u Sarajevu, koju je završio 1908. godine. Nakon osluženja vojnog roka stupio je u službu kao civilni geometar u Brčkom i tu službovao do 1913. godine, a potom je u Bugojnu otvorio kancelariju kao civilni geometar. Početkom Prvog svjetskog rata pozvan je u vojsku gdje je ostao do 1916. godine. Bio je na raznim frontama gdje je kao poručnik poginuo na rumunskoj fronti 1916. godine.
 Abdulah-beg Bukvica je završio osnovnu školu u Rogatici a gimnaziju u Sarajevu 1902. godine. Zanimljivo je istaći u vezi školovanja Bošnjaka u vrijeme austro–ugarske okupacije, da su muslimani imali velike rezerve prema upisu u te ''kaurske'' škole. Dr. Abdullah Bukvica je bio prvi koji se upisao u osnovnu školu u Rogatici i tako pokazao očev stav i pristup novonastaloj situaciji. Kasnije se pokazalo da je takav pristup bio korisniji našem narodu od bojkota koji je učinio da veliki broj muslimnske djece i omladine ostane nepismen zbog uvođenja u službenu upotrebu latiničnog pisma. Po završetku gimnazije, upisuje se na medicinski fakultet u Beču kojeg završava 1909. godine i biva promovisan u ljekara cjelokupne medicine. Od 1908. do 1910. godine provodi svoju praksu u Zemaljskoj bolnici u Sarajevu, nakon čega biva postavljen za gradskog liječnika i upravnika bolnice u Brčkom. Istovremeno mu je povjereno istraživanje i liječenje bolesnika od sifilisa u više podmajevičkih sela brčanskog sreza, jer je u tim selima harao sifilis u epidemiološkim razmjerama. Od tada počinje njegov mukotrpan rad i život ispunjen raznim problemima i iskušenjima koje su nosile predratne, ratne i postratne godine oba svjetska rata. 
     Godine 1912. se ženi Avnijom Ćerimagić iz Orašja sa kojom nije imao djece. Supruga Avnija je poticala iz imućne porodice i to njeno bogatstvo je donekle ublažavalo težak život dr. Bukvice kao što je bilo od pomoći pri realizaciji humanitarnih aktivnosti koje je on vodio u teškim trenucima za muslimane. Tokom epidemije sifilisa u nekim podmajevičkm selima je snimio stanje i uvjete života stanovnika tih pretežno zabačenih i nepristupačnih sela. Uvidio je raširenost neukosti; neuslovne kuće i avlije, nečistoću u kućama i komplet selima i sl. To je bio razlog da se dao na pisanje o važnosti čistoće i čuvanja zdravlja i sličnih tema koje bi pokrenule stanovništvo da i sami učine nešto na poboljšanju svojih životnih uslova. Pisao je u raznim listovima i časopisima koji su i bili namijenjeni prije svih muslimanskoj populaciji. Uz konstantni liječnički angažman, angažirao se sa svim svojim sposobnostima u radu i razvijanju društva ISLAHIJJET o čemu će u ovom radu biti više kazano kasnije.   
     Sve vrijeme Prvog svjetskog rata dr. Bukvica je proveo u vojsci i na frontu. Godine 1916. boluje od pjegavca usljed čega gubi sluh, ali je uprkos tom gubitku nastavio rad kao liječnik i socijalni i kulturni radnik. Njegov rad između dva svjetska rata je bio izuzetno plodotvoran i obilan. Osnovao je u Brčkom Društvo za borbu protiv prosjačenja. Te 1924. godine je uredio jednu opštinsku zgradu sa dvije sobe za smještaj beskućnicima, i to mušku sobu sa dvanaest kreveta i žensku sa deset kreveta. Uređena je i kuhinja i angažovana posebna posluga tako da je taj dom za beskućnike bio potpuno opskrbljen, a bio je pod upravom gradske bolnice i gradskog poglavara sve do iza Drugog svjetskog rata. Na inicijativu dr. Bukvice, godine 1923. je osnovana Zadruga opštinskih činovnika i službenika za uzajamno pomaganje. Bio je predsjednik te zadruge. Na čelu podružnice Crvenog krsta je bio od 1924. godine do iza Drugog svetskog rata. U teškim vremenima političkog organiziranja muslimana tadašnje Jugoslavije koje je obilovalo neslogom i razjedinjenošću muslimana, Bukvica se uključio u JMO koju je predvodio dr. Mehmed Spaho i bio narodni poslanik Spahine grupe. Od 1927. do 1945. godine je bio član Vakufskog sabora za Bosnu i Hercegovinu u Sarajevu. 
     Mjeseca juna 1941. godine, u Brčko je poslato osamdesetero djece izbjeglica iz istočnobosanskih krajeva i dr. Bukvica se svim bićem dao na rad oko smještaja i opskrbe te djece. Solidnu zgradu brčanske medrese je na vlastitu inicijativu uredio, prikupio odjeću i hranu, uredio kuhinju, obezbijedio potrebno osoblje i tako spremno dočekao i prihvatio djecu. Nagovarao je brčanske imućne građane da usvoje po jedno dijete, ali bez naročitog uspjeha, iako je dajući lični primjer usvojio, odhranio i odškolovao tri curice: Begović Sabinu, Mutenu Ćerimagić-bratičnu svoje žene i Selmu Tahirović. Usvojenu su djecu on i njegova supruga voljeli i pazili kao rođenu . Djeci koju je usvojio nije mijenjao prezimena. Usvojena Sabira Begović mi je govorivši o rahmetli dr. Bukvici pričala sa ushićenjem i sve najbolje. Po njenom kazivanju, bio je spreman usvojiti i njenog brata ali on nije želio napustiti ostalu djecu iz doma za njihov smještaj. Kada je prvi put bio uhapšen od strane partizana, morali su ga ubrzo pustiti jer su mnogi građani sačinili peticiju za njegovo puštanje a naročito majke čiju je djecu spašavao od odvođenja u konclogore za vrijeme okupacije Brčkog od strane njemačke vojske. Godine 1945. je bio ponovo uhapšen i optužen za podršku i saradnju sa ustašama . Četiri je godine odrobijao u zatvorima u Zenici i Tuzli. Zanimljivo je to u vezi s njegovom krivicom da mu nisu mogli ništa dokazati od optužbi pa je u zatvoru morao potpisati izjavu da je ubio jednu snašu-srpkinju iz nekog brčanskog sela. Potpisao je pomenutu izjavu iz razloga koji mu je spasio život. Naime, jedan intelektualac musliman iz njegove ćelije nije želio potpisati nešto slično i zbog toga je pogubljen. Kad je premješten u Tuzlu, u zatvoru mu je upravnik rekao da je dobro uradio, iako je i sam upravnik znao da dr. Bukvica nije tako nešto učinio. 
     Poslije osluženja zatvorske kazne vratio se u Brčko bez građanskih prava. Bio je to težak period života dr. Bukvice. Ipak, građani Brčkog nisu zaboravili dobrotu i humanost svoga doktora, pa su mu nesebično pomagali, naročito trgovci i zanatlije. Porodičnu kuću dr. Bukvice su komunističke vlasti konfiskovale, ostavljajući mu samo prostor za ljekarsku ordinaciju i nužni smještaj. Konfiskovane su mu i neke parcele u gradu. Kao obrazovan čovjek, pravi intelektualac, posjedovao je kućnu biblioteku sa 1500 djela i to mu je nepovratno oduzeto zajedno sa priborom za lov i ribolov. Od pokućstva mu je ostao samo klavir žene Avnije koja je bila za to vrijeme dobro obrazovana i kulturno napredna žena. Naobrazbu je stekla u Turskoj pohađajući stručnu školu. Uz bosanski je govorila turski i njemački jezik. Dr. Bukvica je govorio pet stranih jezika. Dok nije imao građanskih prava radio je kao ljekar za željezničare a i poslije, kad su mu vraćena građanska prava. Prema kazivanju njegovih suvremenika koji su i danas živi, ljekarske usluge je naplaćivao samo imućnim građanima, dok je velikom broju siromašnih stanovnika Brčkog usluge liječenja pružao besplatno i sa najvećim stepenom ljekarske etike. 
     Bio je vrstan ljekar. Mnogo je primjera koji govore o njegovoj ljekarskoj vještini i umijeću. Tako npr. jedan pacijent je bio kod ljekara koji ga je pregledao, izvršio rendgensko snimanje i konstatirao zdravstveno stanje. Isti pacijent je otišao dr. Bukvici, koji ga je pregledao bez rendgena i konstatirao isto što i onaj raniji ljekar . Radio je kao ljekar punih 60 godina. Poslije odlaska u zasluženu penziju, poklonio je svoj bogati pribor iz vlastite ambulante mjesnoj ambulanti u Gornjem Rahiću. Do kraja života mogao je mogao čitati i pisati bez naočara. Svoj prilično dugi život je proveo u radu na kulturno prosvjetnom uzdizanju novih generacija omladine kroz borbu protiv zaostalosti, konzervatizma i primitivizma u vrlo teško doba nastalih uzburkanih promjena i burnih potreba dvaju svjetova, što su se odigrale na području BiH-e 1878. godine. Zajedno sa grupom naših prvih intelektualaca u okupiranoj domovini, stavio se u službu svestrane pomoći našem narodu. Bio je saradnik i pretplatnik Glasnika VIS-a. U ovom glasilu napisao je članke o higijeni, čuvanja zdravlja, bolestima naših krajeva, prvoj pomoći unesrećenih i sl. Prilikom obilježavanja 400. godišnjice Gazi Husrev-begove džamije, održana je akademija u Narodnom pozorištu u Sarajevu 1932. godine. Na toj akademiji je dr. Bukvica održao vrlo uspješno predavanje ''Islam i higijena''. 
     Dana 6. oktobra 1969. godine u utorak u 11h plemenita duša dr. Bukvice je našla svoj smiraj i vratila se svome Gospodaru, zadovoljna Njime i On zadovoljan njom. Preselio je na Ahiret čovjek voljen i poštovan u narodu bez razlike na vjersku pripadnost. Sljedećeg dana, tačnije 7. oktobra obavljena je dženaza ovom velikanu a predvodio je lično vrhovni poglavar IVZ u SFRJ hadži Sulejman ef. Kemura, koji je posjetio ožalošćenu porodicu i izrazio taziju u svoje ime i u ime Vrhovnog islamskog starješinstva. Prisustvo ljudi na dženazi je bilo u nezapamćeno velikom broju što iz Brčkog i okoline tako i iz drugih gradova: Sarajeva, Tuzle, Zagreba, Orašja, Bijeljine i Gradačca. Među nekoliko hiljada građana koji su nosili tabut sa tijelom rahmetli dr. Abdulaha Bukvice bili su i članovi društva ljekara iz Brčkog. Oni su na svoj način oglasili smrt rahmetlije, prvi ga ponijeli iz kuće žalosti i učestvovali u nošenju do vječne kuće na mezarju u Mujkićima gdje je ukopan između suprige Avnije i sestre Hajrije. Na mezarju se u ime ljekara oprostio biranim riječima dr. Smail Ahmetović, direktor Medicinskog centra u Brčkom. 
     U testamentu je rahmetli dr. Bukvica ostavio svoju kuću usvojenoj kćerki Sabiri jer je izuzetno volio njene sinove Seada Derviševića, danas ljekar ginekolog, i Mirzu Derviševića, danas veterinar. Kuća rahmetli dr. Bukvice se nalazi iza stanice policije u Brčkom. Nekada je to bila po stilu prava bosanska kuća, ali je doživljavala rekonstukcije, a samim tim i izmjene. Nakon agresije na suverenu i nezavisnu BiH-u i nakon arbitražne odluke za grad Brčko kojom se cjelokupna općina iz predratnog perioda proglašava distriktom, ulica gdje se nalazi kuća dr. Bukvice nosi naziv rahmetli dr. Bukvice. To je samo mali dio onoga što su građani Brčkog trebali i trebaju da učine u cilju afirmacije lika i djela istinskog sina Bosne. 
     Komunistička vlast nije trpjela «remetilački element» ili je to činila na teški zor. Uskraćivanje bosanskim muslimanima pravo na nacionalno opredjeljenje sve do 1974. godine, svjedoči o jakom uticaju velikosrpske i velikohrvatske politike prema Bosni i Bošnjacima kroz komunističku vlast. U Brčkom se taj uticaj snažno osjećao, naročito na leđima uglednih Bošnjaka koje je trebalo eliminisati iz društvenih tokova tako što će im se pripisati saradnja sa okupatorom ili sa domaćim izdajnicima. Dr. Bukvici su pripisivali simpatije prema NDH i ustašama pa čak i usmjeravanje Bošnjaka u ustaške redova. Doduše, konstruktori pomenutih lažnih kvalifikacija su priznali da se dr.Bukvica navodno brzo korigovao i bio je čak biran za predsjednika odbora NOF-a za Brčko. U knjizi «Brčko i okolina u radničkom pokretu i NOB-u» sa preko osam stotina stranica na četiri mjesta se spominje ime dr .Bukvice u kontekstu pomaganja pri spašavanju iz ustaških i fašističkih logora. Oni koji su živjeli u tom vremenu a i danas su živi, tvrde da bi rahmetli dr. Bukvica bio likvidiran kao i mnogi drugi ugledni Bošnjaci da nije bio ljekar i da nije toliko značio Brčacima. 
     Padom komunizma u Brčkom je održan okrugli sto na temu ''Dr. Bukvica, život i djelo''. Osim nekih preživjelih sudionika tog okruglog stola ništa nije preživjelo srpsko crnogorsku okupaciju grada Brčkog. Okrugli sto je održan u organizaciji KDM-a Preporod - ogranak u Brčkom. Inače, o dr.Bukvici se veoma malo pisalo baš zbog toga što je bio obilježen od strane vlasti, a pisati o obilježenim ličnostima nije bilo nimalo mudro. Očekovati je da će brčanska inteligencija ispraviti nepravdu učinjenu ovom velikom čovjeku i na pravi način rehabilitirati bar posthumno lik i djelo ljekara, humaniste,  velikog Bošnjaka i praktičnog muslimana. Neka ovo bude početak tog procesa.   
a) Dr. Bukvica i ISLAHIJJET

     Kada je dr. Abdulah Bukvica stigao u Brčko zatekao je potporno društvo ISLAHIJJET koje je u tom gradu osnovala grupa Bošnjaka kao odgovor na nemar austrijske uprave prema «... pravom odgoju kako u kulturnom tako i privrednom pogledu naroda Bosne i Hercegovine»  . Misleći i savjesni Bošnjaci grada Brčkog su već u januaru 1907. godine donijeli važnu odluku i povukli pravi potez, udarajući temelje za osnivanje i djelovanje potpornog društva pod nazivom «Islahijjet», sa ciljem da svu siromašnu muslimansku djecu uklone sa ulice i da ih odškoluje i zaposli na različite suvremene zanate, odnosno da muslimansku mladež usmjeri na kulturno uzdizanje i odvrati od dokoličarenja.
     Ubrzo po dolasku dr. Bukvice u Brčko, on se uključio u rad ovog društva, unoseći u taj rad sav svoj umni, materijalni i organizacijski potencijal. Kao istinski Bošnjak dr. Bukvica je osjetio potporno društvo Islahijjet svojom izuzetnom prilikom koju može iskoristiti da ispuni emanet svoga babe i svoj život posveti radu za dobrobit svoga napaćenog i izgubljenog naroda. Uz svoj profesionalni ljekarski rad obilježen teškom i dugotrajnom borbom sa mnogim zaraznim bolestima, svojski se angažirao na jačanju rada društva Islahijjet u materijalnom, organizacijskom i programskom pogledu. Držao je predavanja iz domena čistoće i zdravlja u okviru kulturnoprosvjetnog rada društva. Pošto se dr. Bukvica brzo pokazao kao agilan i sposoban član društva, ponuđeno mu je mjesto generalnog tajnika društva, a nedugo za tim je postao i predsjednik društva Islahijjet. Pod njegovim rukovodstvom društvo je doživjelo veliki napredak i uspon, igrajući važnu ulogu u prosvjetnom, kulturnom i privrednom planu. 
     U godini 1921. dr. Bukvica je zajedno sa Murat ef. Sinanagićem imenovan za zasluge u radu društva. Zasluge su stigle zbog rada na opismenjavanju nepismenih, usmjeravanju mladeži na zanate i inicijative za osnivanje doma Islahijetovog. Dom je bio glavni faktor u bogatom radu društva, jer da nije bilo doma bilo bi onemogućeno realizirati mnoge zacrtane aktivnosti društva. U okviru doma se nalazila prostorija (sala) sa pozorišnom binom i mogla je primiti preko 400 posjetilaca. Prostrana sala je služila za održavanje priredbi i zabava sa pozorišnim komadima od domaćih pisaca, pretežno Bošnjaka. Specijalne sekcije kao što su diletantska (glumačka), tamburaška, sportska i druge su bile zadužene za osmišljavanje priredbi, zabava, takmičenja, tribina i drugih aktivnosti društva. Zanimljivo je kako se društvo brinulo o mladeži koja nije mogla sama izaći na salamet zbog raznih okolnosti. Naime, društvo je donijelo Pravilnik o davanju i primanju društvenih pitomaca na zanate i škole kojeg je redovna skupština društva usvojila 20. decembra 1925. godine u Brčkom. Nacrt pravilnika je uradio dr. Abdulah Bukvica. Pravilnikom se reguliše ko može koristiti potporu društva, visina potpore, ponašanje pitomaca, odnos društva i zanatlije, poduzeća i firmi koje prihvataju šegrte poslane od društva i sve ono što je u skladu sa zakonskim propisima. Društvo je sačinjavalo ugovore sa primaocima šegrta (pitomaca) i na taj način sistematski utvrdilo ovu značajnu aktivnost društva. 
     Dr. Bukvica se rukovodio devizom «Na mlađima svijet ostaje» i zbog toga je akcenat rada društva usmjerio na mladež, koja će, ako bude izraslija, u svakom pogledu biti u stanju odgovoriti nadolazećem vremenu punom iskušenja i opasnosti za Bošnjake koji nemaju matične države. Aktivnostima potpornog društva Islahijjet u njegovom trajanju od skoro četiri decenije postignuti su skoro svi ciljevi zacrtani na samom početku djelovanja društva. Mnogo je urađeno na opismenjavanju muslimanskog stanovništva, odškolovavanju mladeži za bavljenje savremenim zanatima, na kulturnom uzdizanju stanovništva na socijalnom i humanitarnom planu. Tokom rada društva, društveni dom je bio kao košnica u kojoj je vrvilo od svakodnevnih aktivnosti. Islahijjetov uticaj se u konkretnom smislu pretakao na okolna sela u kojima su otvarane čitaonice, mektebske učionice, ogranci različitih sekcija i sportskih klubova.  Skoro sve brčanske zanatlije nakon Drugog svjetskog rata su bili pitomci Islahijjeta koji su svoja zanatska umijeća prenosili na svoje nasljednike i tako se i danas osjećaju efekti rada društva. Za muslimane ne postoji beznadežna situacija ako se islamsko učenje pravilno shvati i prihvati. U svakoj situaciji ima izalaz uzdajući se u pomoć od Boga i čineći sve ono što je u našoj ljudskoj moći.
     Danas Bošnjaci u Brčkom su školovani i napredni, ali bez bez organizacionog djelovanja na planu zapošljavanja i kulturnog uzdizanja. Zgrada Islahijjeta stoji neiskorištena bez opravdanog razloga za takvo stanje. Vjerujem da bi obnavljanje potpornog društva Islahijet bilo od velike koristi Bošnjacima u Brčkom radi organiziranog djelovanja svih bošnjačkih organizacija, udruženja i asocijacija u novim prilikama. Program Islahijeta bi mogao biti primjer kako se može sinhronizovano djelovati u ostvarenju potreba jednog naroda u jednom gradu. Kada bi se više učinilo na afirmaciji svih aktivnosti koje je vršilo potporno društvo Islahijjet u periodu od osnivanja do gašenja, mislim da bi Bošnjaci rad Islahijjeta uzeli kao primjer za organiziranje i ostvarenja svih svojih potreba. Bošnjaci u Brčkom i okolini danas nastupaju stihijski i neorganizovano uprkos činjenici da je Brčko kapija Bosne prema zapadu. 

b) Rad u Islamskoj zajednici
Već je spomenuto da je potporno društvo Islahijjet uveliko pomagalo izgradnji mekteba u seoskim džematima. Dr. Bukvica je kao aktivista i čelnik društva pomagao osnivanju mekteba tamo gdje ih nije bilo, znajući da se u mektebima muslimanska djeca i mladež obrazuju i odgajaju. Iz domena svoje struke držao je predavanja vjernicima, kako u prostorijama Islahijjeta tako i u džamijama. Nije se ustručavao popeti na ćurs i govoriti vjernicima o važnosti čistoće, o zdravom životu uspoređujući medicinska iskustva sa islamskim učenjem. Članstvo u Vakufskom saboru za Bosnu i Hercegovinu u periodu od 1927. do 1945. godine, dovoljno govori koliko je dr. Bukvica bio uključen u aktivnosti Islamske zajednice. Njegov doprinos u radu IZ-e je bio intelektualnog i organizacionog karaktera. U časopisu El Hidaje dr. Bukvica se usudio dati osvrt na rad gradskih madresa a ponukan člankom gospodina M. Tulića koji je objavljen u sarajevskoj «Pravdi» pod naslovom «Pitanje uređenja naših medresa i izobrazbe vjeroučiteljskog kadra». Dr. Bukvica je mišljenja, kao i gospodin Tulić, da gradske medrese treba reformisati i modernizovati u skladu sa nadolazećim vremenom, ali se nije slagao sa njihovim zatvaranjem. Bio je na stanovištu da djeca do deset godina mogu biti primana u medresu koja će tu stanovati i pohađati osnovnu školu. Muderisi i njihovi pomoćnici bi podučavali djecu islamskom redu i ponašanju. One koji su željeli odabrati poziv imama i mualima treba usmjeriti u Gazijinu medresu u Sarajevu. 
Prilikom održavanja važnijih vjerskih manifestacija dr. Bukvica je bivao pozivan da održi predavanje. Sva njegova predavanja u takvim prilikama su bila uspješna i dobro zapažena. Uvijek je nastojao da pošalje snažnu poruku vjernicima da je islamski način života garant zdravog, uspješnog i sretnog života. 
Povodom smrti reis-ul-uleme Islamske vjerske zajednice NDH Fehim ef. Spahe, dr. Bukvica je u časopisu Novi Behar napisao članak o radu Fehim ef. Spahe i razlozima zašto je on, između ostalih, glasao za njegov izbor. Kao zasluge tadašnjeg reisa navodi novi Ustav i Štatut islamske vjerske zajednice na čijoj izradi je Fehim ef. Spaho bio glavni akter. Isto tako je zaslužan što je sjedište reis-ul uleme vraćeno u Sarajevo. Vjersko-prosvjetni rad i prilike u vakufskoj upravi počinju da se poboljšavaju, a novoizabrani rukovodioci ulažu sav svoj trud u oživljavanju vjersko- prosvjetnog rada i unapređivanju vakufskih prilika. Fehim ef. Spaho je bio marljiv i požrtvovan čovjek, smiren i u napetim situacijama, a učtivo se ophodio prema neistomišljenicima. Njegovi prijedlozi su uvijek bili argumentovani i jasno obrazloženi. Ove karakteristike dr. Bukvica posthumno iznosi kako bi doprinio kvalitetnom izboru najviših prestavnika Islamske zajednice. Očigledno je imao negativnih iskustava sa ranijim izborima gdje najviši predstavnici IZ-e nisu bili na visini svojih zadataka. Islam zagovara dogovaranje, a odbacuje svaku vrstu jednoumlja i samovolje.   
 

Publicistički rad

a) Saradnja u periodičnim publikacijama
U Glasniku VIS-a objavio je 19 radova koji tretiraju pitanja čistoće, pojavu zaraznih bolesti i održavanju zdravog i zadovoljnog života. U radovima je navodio stav islamskog učenja i stav medicinskih dostignuća. Cilj ovih radova u Glasniku bio je suzbijanje praznovjerja, zaostalosti i neznanja. Bio je svjestan socijalnih i prosvjetnih prilika muslimanskog naroda, naročito kod muslimana koji su živjeli na selima. To stanje se ogledalo u izraženom prisustvu sujevjerja, zaostalosti i neznanja. Objašnjavao je na plastičan način da muslimani koji žive islamskim životom ne treba i ne smiju živjeti u neznanju i zaostalosti. Islam uči da je čistoća pola vjere, a medicina kaže da je čistoća pola zdravlja. Vršeći ljekarski poziv, dr. Bukvica je snimio stanje u muslimanskim selima, koje je bilo alarmantno po pitanju održavanja čistoće. Štale blizu bunareva iz kojih se koristila voda, male kućice sa velikim brojem članova, udaljene škole i ambulante, slaba ishrana i drugo bili su razlozi da putem Glasnika približi muslimanskom stanovništvu znanje o elementarnim uvjetima za zdrav i sretan život. 
Glasnik je časopis koji je lahko ulazio u muslimanska domaćinstva, a također mjesni imami su mogli na hudbama prezentirati džematlijama teme o zdravstvenom prosvjećivanju. 
U kalendarima Gajreta i Narodne uzdanice tretirao je iste teme koje je obrađivao sa istim ciljem. 
U časopisu El Hidaje bavio se pitanjima medresa i kadrovskoj problematici u IZ-i.
U časopisu Novi Behar je napisao mnogo radova o čistoći uopće, čistoći stanova kao i radove koji su tretirali neka društvena pitanja. Sve u svemu, može se reći da su osnovne teme u svim publikacijama uglavnom: higijena, prosvjetne i socijalne prilike muslimanskog naroda u BiH, zdravstvene teme i slično. 

b) Osnovne teme

Osnovne teme koje je objavljivao dr. Bukvica u periodičnim publikacijama i časopisima mogu se podijeliti u nekoliko grupa: čistoća, racionalan život čovjeka i najčešće zarazne bolesti i borba protiv njih kao i pružanje prve pomoći.

1. Čistoća

     Pojam čistoće za dr.Bukvicu je veoma širok pojam koji se ne da definisati jednom rečenicom. Ako ipak tražimo odgovor na pitanje šta je čistoća može se reći da je čistoća nešto apstraktno, nije nešto što se može opipati, ali se može vidjeti i osjetiti. Čistoća je ovisna o licima koji je provode kao i od stepena njihove kulture. Čisto je sve ono što na sebi nema prašine, blata ili neke druge prljavaštine. Primjer čistoće je kao primjer zlata. Zlato nije ni pod kakvim utjecajem niti ga rastače prljavaština.
     Čistoća je velika nauka koja se stalno proširuje i usavršava. Neprestalno se istražuju novi oblici i načini ostvarenja čistoće u svakom pogledu. Iako se čini da je nemoguće postići idealnu čistoću, ipak se čovjek mora truditi da se približi idealnoj čistoći. Opstanak ljudskog, životinjskog pa i biljnog svijeta ovisi o čistoćo, čistoći koju nazivamo relativnom.Pojam čistoće se oduvijek posmatra sa higijensko-zdravstvenog aspekta. Temelj za čuvanje zdravlja je čistoća. Ako je postignuta relativna čistoća svega onog s čim čovjek dolazi u dodir, postignut je uvjet čuvanja zdravlja. Kada bi bilo moguće ostvariti apsolutnu (idealnu) čistoću onda bismo mogli komotno tvrditi da 80% bolesti, naročito zaraznih ne bi postojalo. 
     «Higijena ili nauka o čuvanju zdravlja osniva se na čistoći koja je temelj ove jako opširne nauke» . Higijena nas uči kako da se čuvamo od zaraznih bolesti. Poznati su skoro svi uzročnici zaraznih bolesti, koji su živi i brzo se razmnožavaju naročito ako im je tlo pogodno, tj. ako vlada nečistoća. Uzročnici bolesti-mikrobi se mogu naći u vodi, hrani, zraku, odjeći i posteljini. Održavanjem čistoće navedenih životnih potreba mi, zapravo, eliminišemo mikrobe iz naše blizine i tako preventivno doprinosimo čuvanju zdravlja. Dr.Bukvica temeljito iznosi podatke o mikrobima i uzročnicima raznih bolesti; prelaznih i neprelaznih, način njihovog djelovanja i način borbe protiv njih. Razlog za ovu stručnu prezentaciju leži u nastojanju da čistoća dovede jedinog mogućeg zaključka, a to je da ako želimo biti zdravi moramo živjeti i raditi u čistim uvjetima. Takođe, dr.Bukvica iznosi u nastavku članka sve napore; utrošeno vrijeme i život mnogih učenjaka-heroja svih vijekova koji su otkrili uzročnike bolesti i pokazali način njihovog sprečavanja i uništavanja. Imena slavnog Francuza Pastera koji je pronašao način liječenja bjesnila i Nijemca Kocha, koji je pronašao mikrob tuberkuloze, kolere i antraxa, su samo dio velikog niza ljudi koji dadoše sve od sebe u korist čovječanstva.                                                                                                                                                                                                                                                     Čisto tijelo, odijelo, stan, posteljina, dvorište, bunar i okolica, fabrika, kancelarija, školska učionica, radni pribor, hrana, voda i zrak nisu pogodna mjesta i uvjet za nastanak, razmnožavanje i širenje parazita. U suprotnom, nečistoća svega navedenog ili dijela toga lahko porađa mikrobe koji uzrokuju bolesti od kojih u pitanje dolazi zdravlje i život.
     Čistoća i njeno održavanje se ne tiču samo pojedinca nego je to briga cijelih porodica, naroda i čitavog ljudskog roda. Kultura i napredak pojedinca, porodice i naroda se mjeri stepenom čistoće. Nekada su cijeli narodi živjeli u zabludi po pitanju čistoće smatrajući da je čovjek Bogu ugodniji ako više zanemari svoje tijelo i odijelo, odnosno, što je zapušteniji u pogledu čistoće. U to vrijeme, islamski narodi su bili na prvom mjestu u pogledu čistoće jer je islam definirao čistoću kao obavezu svakog muslimana. Koliko islam daje važnost održavanju čistoće najbolje govori pranje prije molitve, kupanje nakon bračne noći, pranje poslije obavljanja male i velike prirodne nužde, izgradnja prvih javnih vodovoda, porodičnih i javnih kupatila, kao i briga o čistim vodama i čistoći hrane. Zbog toga, muslimani mogu i trebaju biti ponosni na svoju vjeru i svoju pripadnost islamu. Muslimani Bosne i drugih krajeva s ponosom slušaju historijske podatke u kojima se ističe islamska kultura i njen doprinos podizanja svijesti o važnosti čistoće za očuvanje zdravlja i ugodnog života.
 Sapun- sredstvo za održavanje čistoće
    «Istorija sapuna je zapisana za posljednjh sedam stotina godina. Ipak, mnogo prije toga su ljudi prali se nekim sredstvima za čišćenje.Stari Egipćani, Grci, Rimljani i Jevreji upotrebljavali su mirisno ulje umjesto sapuna. To su ulje držali u posebnim posudama i nudili goste da se natrlja uljem. Robovi su goste prali mirisavim uljem umjesto da peru ruke, lice ili da se okupa. Sapun se po cijeloj Evropi raširio iz Italije i Njemačke. Godine 1600. za vrijeme vladavine Čarlsa I stigao je u Englesku. Spravljen je od jarećeg sala i pepela na kompliciran način pa je zbog toga bio veoma skup. Skupoća sapuna nije omogućila da se njime pere veš. Veš se bojadisao ili otkuhavao u vreloj vodi, čarape i donji veš se uopšte nije prao, nego se odlagao u sanduke i zatim se prskao jakim mirisima protiv smrada i masti. To vrijeme u historiji našeg društva se može s pravom nazvati vrijeme prljavaštine i zapuštenog života. Kada je pranje pobijedilo, kada se svo rublje bez razlike nosilo na rijeku ili u perionice da se bjeli, tada je društvo zapljusnuo novi val poslovanja i bolji uvjeti za čuvanje zdravlja.»  
     «Još u 18. vijeku se u Francuskoj počeo proizvoditi sapun u gradu Marselju. Spravljan je tada od maslinovog ulja i njime se njegovala koža, a ne pralo rublje. Francuski drogerista Sergej je vrijedno radio na poboljšanju kvaliteta sapuna i na usavršavanju njegove proizvodnje. Preokret u proizvodnji sapuna i poboljšanju njegovog kvaliteta i efikasnosti je napravio engleski hemičar Masprat pod stalnim pritiskom svoje supruge da joj napravi sredstvo za čišćenje rublja. On je odbacio raniji način proizvodnje sapuna i proizveo sapun sa sodom. Takav sapun je uveliko uštedio vrijeme za pranje ženama, jer je rublje oprano takvim sapunom nakon pranja postalo čisto i bijelo, bez obaveznog iznošenja na sunce da se izbijeli. Danas u svim civiliziranim zemljama skoro nema kuće koja nema sapuna u kući. Također je izgrađeno mnogo fabrika za proizvodnju sapuna koji se takmiče u usavršavanju sapuna i proizvodnji raznih vrsta, kako za pranje lica, ruku, za kupanje a isto tako sapune za pranje veša i raznih predmeta koji se koriste u kući.» 
     Dr. Bukvica ističe pojavu Islama i Kur'ana kao ostvarenje idealne čistoće u svakom pogledu. Islamsko učenje je do maksimuma afirmisalo čistoću tijela i odgoj duše. Duša i tijelo su čvrsto povezani i sastavni su elementi ljudskog bića. Stav islama prema totalnoj čistoći tijela i sredine u kojoj se živi doveo je brzo do pojave kućnih i javnih kupatila. U kućnom su se kupatilu redovno kupali članovi porodice i uzimali abdest prije svakog namaza, a javna kupatila su bila u funkciji kupanja putnika – namjernika i siromaha koji nisu imali gdje da se okupaju. U srednjem vijeku u Evropi je propovjedna čistoća duše a zanemarivana je čistoća tijela koje je po tadašnjoj misli stvar sotone. Nečistoća tijela, odijela i stanova je čak i stimulisana od religijske dogmatike kršćanstva u srednjovjekovnoj Evropi. 
     Na kraju članka dr. Bukvica podvlači važnost upotrebe sapuna u održavanju čistoće dajući mu važnost skoro kao i hljeba na sušnome. Sapun je velika blagodat koja neizmjerno doprinosi uspješnom čišćenju tijela, odjeće i drugih kućnih predmeta. Za sapun ne treba žaliti dati novac jer se za liječenje mora dati daleko više i opet može da bude uzaludno. Što je u jednoj kući upotreba sapuna veća to je i veća čistoća. 
 Važnost abdesta za održavanje higijene
Dr. Bukvica je želio da prikaže vrijednost abdesta sa higijenskog gledišta. U uvodu daje načelne odrednice Kur'ana i Hadisa o islamskim dužnostima (islamskim šartima) apostrofirajući ono što među ovim dužnostima ima posebnu težinu, a to je namaz. Dr. Bukvica navodi ajete i hadise koji govore o namazu i pripremama za namaz. Podstiče čitaoca na razmišljanje o tome, zašto baš namaz ima prednost nad ostalim Božijim zapovjedima. On kaže da ako dobro promotrimo način pranja prije molitve biće nam jasno kakva je korist od abdesta, posebno sa higijenskog gledišta, sa gledišta čuvanja zdravlja. Ono o čemu je dr. Bukvica govorio ili pisao je uvijek temeljito razjašnjeno tako da se lahko shvata i doživi predstava onoga što prezentira. Tako on piše da je riječ abdest perzijska riječ nastala iz dvije riječi: ab i dest, što znači «čista voda». To znači da se pranje pred namaz obavlja samo čistom vodom. Potom se nudi upustvo o načinu kako se abdest uzima.
     Za doktora je abdest od neprocjenjive važnosti za higijenu kao i za sam namaz-molitvu. On kaže da je prava podloga za zdravlje što veća i savršenija čistoća. Ako uzmemo u obzir pranje ruku, nastavlja dr. Bukvica, vidjećemo da je taj način svakodnevno potreban u cilju održavanja zdravlja. Rukama radimo i obavljamo svakodnevne potrebe, a zatim uopće svaki rad koji se bez ruku ne može ni zamisliti. Činovnik rukama dotiče akte koje su prije njega prošle kroz mnoge ruke, trgovac prodajući robu svojim mušterijama prima novac, vraća kusur mušterijama a novac je prljav. Zanatlije svakodnevno prljaju ruke raznim nečistima a takođe i poljoprivrednici. Mikrobi se nalaze svuda a posebno u đubretu i zemlji gdje stanuje mikrob «tetanus» koji je veoma opasan po zdravlje čovjeka. 
     «Ispiranje usta čuva naše zube koji su nam potrebni za drobljenje hrane. Samo dobri zubi mogu dobro pripremiti hranu za želudac. Bez dobro samljevene i sažvakane hrane nema dobre probave. Ako se zubi ne čiste redovno onda brzo propadaju i što je još gore iz usta se osjeća neugodan zadah. Kroz naše nozdrve udišemo zrak. Zrak može biti često zagađen raznim sitnim česticama koje prilikom udisanja stižu do sitaste kosti od koje vode tanki živci njuha. Ako se nosna šupljina ne čisti redovno može doći do jake zaraze i teške bolesti kao npr. upale unutarnje kosti čela ili upale mozga. Pranje lica je važno zbog toga što je lice stalno izloženo raznim vremenskim pojavama i promjenama: studeni, toploti, vjetru, čistom i nečistom zraku. Noge i ruke do iza laktova su takođe izloženi vanjskom uticaju zraka i dodira predmeta, naročito ljeti. Dakle, radnik ili činovnik nakon jutarnje molitve obavljaju poslove do podne i pri radu zaprljaju ruke, lica, usta i nozdrve. Oko podne ostavlja rad radi ručka i odmora. Ako prije jela, ne gore spomenut način, opere ruke, ispere usta, nos i lice, opere noge i obavi molitvu, prvo će se osvježiti, tijelo će mu umor manje osjećati a poslije molitve će osvježiti još i dušu. Njemu će jelo bolje prijati i osjećati će se odmorniji nego onaj koji ovo sve nije obavio. Poslije odmora i jela prihvaća se opet posla i radi intenzivno prema duljini dana 4-6 sati i nakon toga se ponovo pere, obavi molitvu i radi do mraka. Kad je rad već prestao i zašlo sunce, opet se pere, obavi molitvu i ide večerati. Poslije večere, dva sata po zalasku sunca opet se pere i obavlja molitvu. Radnici i težaci obično idu rano spavati radi ranog ustajanja. Musliman radnik ili seljak nakon pranja i obavljene noćne molitve ide čist u postelju (jer je abdest pola kupanja) osvježena tijela i duše. Njegov san je lak i odmoran pa se on budi na vrijeme lahko, svježe, vedar i posve odmoran.»  
     Niko ne može poreći doprinos zdravlju petodnevno uzimanje abdesta sa gledišta higijene. Ako se uzme činjenica da je Muhammed a.s. podsticao i preporučiva upotrebu misvaka i kefice prilikom ispiranja usta. Dr.Bukvica navodi razliku između muslimanske i nemuslimanske kuće u pogledu higijene, naročito kod prosječnog težečkog ili radničkog stanovništva. Svaka kuća pa i kod najsiromašnijih domaćinstava je potpođena, zastrta i posjeduje hamam (banjicu). Tu se ukućani umivaju, uzimaju abdest i kupaju. Nikada musliman neće pljunuti u kući po sobi niti u kuću ulazi u obući. U muslimanskoj porodici se ne sjeda za sofru bez pranja ruku niti se jelo napušta bez pranja ruku i usta. Na kraju ovog rada dr. Bukvica ističe zaključak koji govori da je u interesu zdravlja imperativ abdest i namaz. Samo u zdravom tijelu je zdrava i duša. Znali su to i stari narodi, Grci i Rimljani i zato je ostala stara poslovica »Mens sana in corpore sano». Vjera je za razumom obdarene i samo takvi su obavezni vršiti vjerske zapovjedi. Ovaj pisani rad je imao za cilj potaknuti na razmišljanje muslimane da razum maksimalno koriste te da islamske obrede shvataju kao Božanski program za njih a ne samo kao obavezu od Boga koja donosi nagradu na budućem svijetu. Ondašnje vrijeme i stanje prosvjećenosti kod muslimana su karakteristični po tome što se malo pažnje davalo značaju racionalnim objašnjenjima, kako u vjeri tako i u svakodnevnom životu. Naučni dokazi i dostignuća u širim muslimanskim masama su teško prihvatani i sa rezervom.

 Desinfekcija
     Kao vrstan i poslu predan ljekar dr. Bukvica je pridavao veliku važnost preventivnom djelovanju, jer je daleko bolje nešto spriječiti nego liječiti. Doktor je bio svjestan populacije kojoj se obraća i uzimajući u obzir prilike ekonomske, zdravstvene i obrazovne nastojao je educirati narod o potrebi suzbijanja zaraznih bolesti: tifusa, tuberkuloze, veliki kašalj, dizenterija i dr. Kao glavni segment preventivne zaštite dr. Bukvica apostrofira desinfekciju, tj. čišćenje tijela,  odijela, stana, posteljine i ostalih predmeta koji dolaze u dodir sa čovjekom, a koji su zagađeni mikrobima koji prouzrokuju razne zarazne bolesti. On navodi prisustvo najčešćih bolesti koje su prisutne i raširene u svim krajevima tadašnje države u razmjerama epidemije. Tadašnja statistika je neumoljivo govorila o visokoj stopi smrtnosti od tuberkuloze u omjeru 50.000 na 14 miliona stanovnika godišnje. Mikrobi su uzročnici svih tih bolesti i sasvim je normalno da se ljudi koliko toliko upoznaju sa tim uzročnicima, o tome da su nevidljivi golim okom, da su svi različiti, da žive, hrane se i razmnožavaju se kao i ostala živa bića. Ako im je plodno tlo i vrijeme brzo se razmnožavaju. Nečistoća tijela, odijela, stana, zraka, hrane je njihovo plodno tlo. Mikrobi izlaze napolje putem zraka, pljuvačke, izmeta i mokraće i na taj način prelaze na hranu, odjeću , vodu i posuđe. Njih prenose i razna kućna gamad kao što su uši, buhe, stjenice i muhe koje se stalno kreću, i dodiruju pokućstvo i tako prenose zarazu. Rad ljudi u fabričkim halama takođe pogoduje širenju zaraznih bolesti i otežava njihovo suzbijanje i uništavanje. Sve spomenute prelazne bolesti koje se često pojavljuju u našim krajevima, treba donekle poznavati po pitanju nastanka, širenja i djelovanja da bi se na vrijeme otkrile i liječile od strane ljekara. 
     Vrijeme u kojem se dr. Bukvica bavio ovom problematikom je bilo karakteristično po tome da je broj ljekara i ljekarskih ustanova bio nedovoljan. Postojala su mjesta-naselja iz kojih ljudi nisu mogli doći do ljekara  zbog nedostatka prevoznih i novčanih sredstava. Sklonost ljudi i njihova neupućenost o potrebi ljekarskih pregleda i kontrola je uslovila česta oboljenja i smrt stanovništva. Sve navedeno je dalo povoda da se stanovništvo upozna o najosnovnijim postupcima koje treba učiniti da se ostali članovi porodice zaštite od zaraze. Da se bolesniku pomogne i da se spriječi širenje zaraze treba učiniti sledeće:
- bolesnika izolirati od zdravih osoba tako da se ništa od onoga što je koristio bolesnik ne koristi od strane zdravih osoba
- postelja mora biti čista i često mijenjati posteljinu i odjeću bolesnika
- sva okolina bolesnika mora biti potpuno čista da bi se spriječilo širenje zaraznih klica
- zrak u prostoriji gdje leži bolesnik mora biti čist od bilo kakvog dima i mirisa
- voda mora biti čista i svježa a hrana u svakom slučaju lagahna i žitka
     Deset savjeta za čuvanje od zaraze mikrobima:
1.    Kad kašlješ, kišeš ili zijevaš stavi na usta lijevu ruku ili maramicu.
2.    Ne stavljaj u usta ništa osim hrane i vode.
3.    Peri dobro ruke prije i poslije jela.
4.    Ne štedi u safunu i vodi jer te može skuplje koštati.
5.    Ako služiš bolesnika, uvijek peri dobro ruke i ne dodiruj ništa bolesnikovo.
6.    Ne pij nikad iza nekoga iz iste posude ili fildžana.
7.    Tamani muhe, komarce i ostalu kućnu gamad, sagradi zahod propisno i nastoj da je zahodska jama uvijek pokrivena a naročito muhama nepristupačna. Pazi da voda od zahoda ili štale ne odlazi u bunar.
8.    Ako imaš bolesnika od tifusa ili srdobolje, a nisi siguran u čistoću vode, prokuhaj je, ohladi pa onda pij.
9.    Nemoj ići tamo gdje je zarazna bolest i ne daj djeci.
10.    Nikad ne spavaj u blizini bolesnika.
                                                                                                                
     Zadivljujuće je to kako je dr.Bukvica u potpunosti poznavao problematiku koju je tretirao, bilo da je u pitanju seosko ili gradsko područje. Čini se da je cio život proveo na selu, a činjenica je da se rodio u gradu i uvijek živio u gradskoj sredini.   

2. Racionalan život čovjeka
     Svaki čovjek želi da mu život bude sretan, ugodan i uspješan. Ostvarivanje toga zahtjeva  brigu o zdravlju, jer bez zdravlja nema dobrog života niti zadovoljstva na zemlji tokom cijelog života. Dobar život na ovom svijetu je uvjetovan, na prvom mjestu, dobrim zdravljem jer samo zdrav čovjek je sposoban za kreativan život i bitku sa životnim nedaćama i iskušenjima. 
     Dr. Bukvica ukazuje na to da mnogo faktora utiče na život i zdravlje čovjeka. On ističe značaj zdravog života kao konstantu, jer npr. od zdravih roditelja može nastati zdrav porod, a od bolesnih većinom bolesno potomstvo. Postoje mnoge bolesti koje su nasljedne i prelaze sa roditelja na djecu. Od degenerisanih roditelja rađaju se nerazvijena i deformisana djeca. Dakle, već sam porod djece ovisan je na prvom mjestu o dobrom zdravlju roditelja, o dobrom moralnom, vjerskom i socijalnom odgoju kao i o dobrom i u svakom pogledu umjerenom životu roditelja. Zdravlje je uvjetovano načinom života . Mnogi uvjeti su potrebni za održavanje zdravlja i života. Zrak, voda i hrana su sredstva bez kojih nema života. Uz to je potrebna zaštita od elementarnih nepogoda poput studeni i toplote, a to postižemo odjećom, obućom i stanom.
Zrak je osnovno sredstvo za život i samim tim bitno je znati da  samo dobar i čist zrak koristi čovjeku. Čist zrak je onaj zrak kojeg udišemo slobodno i ugodno dok je zagađen zagađen zrak neugodan i izaziva bolne pojave plućima. Obzirom da se zrak nalazi svuda, on je podložan zagađenju i kao takav je škodljiv za čovjeka. Dr. Bukvica želi približiti običnim ljudima pojam i sastav zraka pa navodi njegove glavne sastojke: dušik 78,03 %, kisik 21% i ugljična kiselina 0,03%.
     «Udisanjem zraka nastaje oksidacioni proces, čovjek udiše kisik a izdiše ugljičnu kiselinu (CO2). Kisik se troši kod svakog goriva, vatre i osvjetljenja. Svo rastinje troši uglj. kiselinu za svoj rast a izbacuju kisik te je zbog toga u prirodi jednaka količina kisika i uglj. kiseline. Male prostorije sa puno osoba, a uz to i vatra u peći remete normalni sastav zraka u sobi. Važno je upoznati narodne mase kako se zrak proizvodi, kako se zagađuje i kakve štete nastaju od udisanja zagađenog zraka.» 
Voda  je sredstvo neophodno za život koje koristimo za piće, pripremanje hrane, čišćenje i drugo. Ondje gdje nema dovoljno vode nema ni čistoće koja je uvjet za zdrav život. Za jedan dan čovjek za osnovne potreba potroši u prosjeku od 100-150 litara vode. Posebnu pažnju moramo posvetiti vodi koju pijemo. Ona mora biti bistra, čista i osvježavajuća. Voda spada u anorgansku hranu. Čovjek dnevno izlučuje oko 2 litre vode putem mokraće, izmeta, znoja i zraka. Našem tijelu voda služi kao regulator topline jer se dio vode izlučuje iz tijela isparavanjem. Ona rastvara sve soli unešene u organizam. Čovjek može duže da živi samo sa vodom nego sa hranom. 

     Ondje gdje nema vodovoda, izvora i brzih i bistrih rijeka ljudi kopaju bunare iz kojih se voda koristi za svaku upotrebu. Bunarska voda može biti dobra i zdrava ako se ima u vidu sledeće:
1.    bunar mora biti dubok najmanje 6 metara
2.    sve do dna mora biti ograđen ciglom ili kamenom
3.    ograda bunara na površini zemlje takođe mora biti od cigle ili kamena visine od 30-40 cm. zbog zaštite od površinskih voda 
4.    bunar treba biti ograđen i dobro pokriven
5.    okolica bunara treba biti popločana i uređena tako da voda koja se prosipa lahko odlazi od bunara
6.    blizu bunara ne smije biti đubrišta, zahoda i drugih nečistača najmanje 10 metara

     I voda se može zagaditi i biti prenosilac zaraza, te je zbog sumnjivog kvaliteta nužno vodu prokuhavati prije pića ili pripremanja hrane.
Hrana  je nezaobilazno sredstvo za održavanje života. Ljudska hrana se sastoji od bjelančevina, masti, uglj. hidrata, vode i soli. Probavom hrane u tijelu nastaje oksidacija- razvijanje toplote, i na taj način jedna vrsta sagorijevanja. Hrana je potrebna organizmu kako radi stvaranja topline u tijelu tako i zbog svakodnevnih aktivnosti. Toplina iz tijela se stalno izlučuje pa se uzimanjem hrane nadomiješta i toplina i snaga.
     Naša hrana se u glavnom sastoji iz organskih (bjelančevine, masti i ugljični hidrati) i anorganskih sastojaka (voda, so i mineralni sastojci). 
     Bjelančevine dobijamo iz biljne i životinjske hrane. Najveći dio bjelančevina je u biljnoj hrani. Hljeb, žitni i mliječni proizvodi posjeduju najviše bjelančevina. I u biljnoj i u mesnoj hrani ima bjelančevina.
     Mast se dobiva u životinjskom mesu, maslu, ribljem ulju, buteru i sl. Prilikom probave masti sagorijevaju i daju najbolju toplinu tijelu u hrani. U hladnim krajevima i kod nas u zimsko doba se troši više masti radi stvaranja dovoljne topline u tijelu. Pomoću žučne kiseline i soka žlijezde gušterače mast se rastvara u tankim crijevima i raznosi po tijelu. 
     Za tjelesnu snagu su zaslužni ugljični hidrati kojih ima u skrobu, šećeru, krompiru, mlijeku, hljebu, voću i povrću. One se u tijelu vrlo brzo prerade, izgore od čega u tijelu nastaje ugljična kiselina i voda koje daju tijelu toplinu i snagu. Siromašni dio stanovništva troši najviše hljeba, krompira, voća i povrća sa primjesom mliječnih proizvoda što zamjenjuje bjelančevine i masti i ako se uzimaju u dovoljnoj količini takva hrana je za tijelo dobra napredna i zdrava. Anorganska hrana je u stvari voda i razne soli. Organizam bez soli ne može ispravno funkcionisati niti se pravilno razvijati. Kuhinjska so je najvažnija za ljudski organizam i bez nje se ne može biti. Kuhinjska so služi za proizvodnju solne kiseline u stomaku i dnevno je treba unijeti kroz hranu oko 10-20 grama. U biljnoj hrani se nalaze sastojci soli kalcija, željeza i joda. Željezna so se nalazi u mlijeku i zelenom povrću, naročito u špinatu. Jodna so se nalazi u malim količinama u vodi i u zdravoj štitastoj žlijezdi pokraj jabučice grkljana. U mlijeku i jajima se nalazi so zvana fluor koja jača kosti i caklinu zuba. Soli kalcija služe za građu i razvijanje kostiju i zuba a nalaze se u mlijeku i zelenom povrću. 
     Dr. Bukvica ne zapostavlja i začine koji otvaraju apetit, a korisni su za tijelo ako se uzimaju umjereno. Ukusni začini su: biber, šafran senf, lovorov list i sl.
     Prilikom ishrane je važno unositi u organizam vitamine neophodne za razvoj organizma. Ima ih više vrsta, a dr. Bukvica navodi sledeće:
1.    antirahitični vitamin- to je ona hranjiva sastavina u hrani koja sprečava oboljenje od rahitisa. To je bolest koja se pojavi u kostima male djece osobito u kostima cjevanica i rebara. Usljed te bolesti kosti ne mogu da rastu, pokazuju se na rebrima male kvrge a cjevanice kosti osobito potkoljenice su krive. Ovog vitamina ima u hrani kao u mastima, mlijeku, buteru, jajnom žumancetu, ribljem ulju i zelenom povrću. Radi boljeg rasta i razvijanja kostiju maloj djeci treba davati navedenu hranu i iznositi ih na čist zrak i držati ih što dalje vlažnih prostorija kako bi se spriječio rahitis.
2.    nervni vitamin- sprječava rana teška nervna oboljenja. Ima ga u pirinču, mahunastom povrću, voću i zelenom povrću. 
3.    vitamin koji sprječava teško oboljenje od tzv. skorbuta. Ova bolest se ispoljava tako što nastupi u tijelu jaka malaksalost, bolovi u mišićima, krvarenja u iz desni, zadah iz usta, a na koži (osobito na rukama) se pojavljuju male ranice i koža je ljuskava. Ova bolest se pojavljuje u siromašnim porodicama koje imaju jednoličnu ishranu. Prema navedenom vidimo da se sva tri vitamina nalaze u svježem mlijeku, jajima, voću i zelenom povrću.

     Kakvu hranu treba uzimati ?
«Hrana treba da bude hranjiva, probavljiva, ukusna i dobro spravljena. Hranjiva je ona koja se u tijelu dobro iskoristi i od koje malo ide u otpatke. Hrana životinjskog porijekla je bolje iskoristiva u odnosu na hranu biljnog porijekla zbog prisustva celuloze koja je neprobavljiva. Od mlijeka se iskoristi 93% bjelančevine, 95% masti itd. Hrana biljnog porijekla spravljena u mlijeku je takođe bolje iskorištena nego npr. kao salata. Od zuba zavisi iskorištavanje hrane jer se zubima hrana priprema za preradu u želucu. Način spravljanja i posuđe takođe utiču na ukus hrane. Neispravno je jesti vrelu i studenu hranu jer to izaziva oštećenja u probavnom sistemu. Uzimanje hrane treba da bude uvijek umjereno bez prejedanja. Islam tome pridaje značajnu pažnju zahtijevajući od sljedbenika da u jelu i piću ne pretjeruju već da odustaju onda kad su utalili glad ili žeđ.» 
     Ni u čemu ne treba pretjerivati pa ni u jednoličnoj ishrani, inače će zbog jednolične vrste hrane i načina pripremanja takva hrana omrznuti poslije čega će nastupiti njeno izbjegavanje a to nije dobro. Svakodnevna hrana treba biti raznovrsna i pripremana mješovito, tj. hranu životinjskog porijekla pripremati sa svakovrsnom biljnom hranom.
     Dr. Bukvica smatra vrlo važnim korištenje hrane spram zvanja i zanimanja svakog pojedinca i spram godišnjeg doba. On preporučuje da se ljeti konzumira više biljna hrana sa mliječnim proizvodima sa što više voća a u zimskom vremanu u organizam unositi masnu i mesnu hranu. Doktor navodi i objašnjava primjer da radnik na teškim poslovima može dobro podnositi mesnu i masnu hranu dok bi ona škodila osobi koja nema fizičkih niti umnih aktivnosti. Sve navedeno nas upućuje na sledeće zaključke po pitanju održavanja života i zdravlja. Zaključci su u formi upustva-recepta:
1.    Traži čist zrak, čisto drži stan i okolinu
2.    Pij čistu vodu, izbjegavaj alkoholna pića i čuvaj se prekomjerene upotrebe kahve, čaja i duhana
3.    Umjereno jedi i to samo čistu, dobro skuhanu i pripremljenu hranu. Meso jedi najviše dva puta sedmično. Maloj djeci ne daji mesnu hranu. Kuhaj radije na maslinovom ulju radi bolje probave.
4.    Peri ruke prije i poslije jela. Svako voće i povrće oprati prije upotrebe. 

     Na kraju svog rada dr. Bukvica komentira situaciju u svijetu kritizirajući ogromne razlike u socijanom pogledu. On navodi primjer obilja i pretjerivanja u jelu na jednoj strani dok na drugoj strani armija ljudi svih uzrasta prosto gladuje. Umjerenost u jelu i piću bi eliminisala glad u svijetu pa bi svi ljudi imali bar osnovne potrebe za život. Doktor navodi socijalni program islama, doduše prilično oskudno bojeći se valjda da ne izađe iz okvira struke za koju je školovan (op.a.).
Sve u svemu njegov rad na ovu temu je udžbenik iz kojeg se lahko uči znanje o racionalnom životu koji čovjeku donosi sreću i blagostanje. Ostaje pitanje koliko su data upustva i poduke stigle do onih kojima su namijenjene uzimajući u obzir sklonost prema čitanju i naučnim pokazateljima.
Alkohol – opasnost po zdravlje i društvo.
Ono što treba izbjegavati da bi se vodio racionalan život jeste upotreba alkohola svih vrsta.     
     Pošto je ljudski um ograničen i nije u stanju potpuno razlikovati šta je dobro za čovjeka a šta mu nanosi štetu, Stvoritelj čovjeka i svega drugog na nebesima i zemlji je putem objave ponudio čovjeku Svoj Božanski program  koji će ga voditi kroz dunjalučki život do ostvarenja cilja. Svemogući Allah upozorava: 
 « O  vjernici, vino i kocka i kumiri i strelice za gatanje su odvratne stvari, šejtanovo djelo, zato se toga kanite da bi postigli što želite « ( Kur'an, el Maide 90.)

     Kao što vidimo, alkohol se nalazi na prvom mjestu u nabrajanju štetnih stvari ili sredstava kojim je čovjek sklon. Isto tako, alkohol je najviše uzeo maha u odnosu na druge ljudske poroke i našao svoje mjesto do te mjere, da se komotno može kazati da ne postoji mjesto na zemaljskoj kugli u kome se ne konzumira ovo opojno sredstvo. Veliki je broj ljudi širom svijeta koji svakodnevno uživaju alkoholna pića, u većoj ili manjoj mjeri, pa mnogi od njih provedu cio život u njemu. Posljedice upotrebe alkohola su šteta po tijelo i dušu. Štete nastaju u svakom pogledu: moralnom, materijalnom, zdravstvenom i socijalnom. Ne trpi štetu samo alkoholičar već i njegova porodica, komšiluk, rodbina, zajednica i država. 
     Dr. Bukvica je promatrao alkohol sa svih aspekata. Kao ljekar, bio je svjestan kakvu štetu nanosi organizmu. Kao vjernik – musliman je čvrsto vjerovao i znao da nije zabranjen sa Božije strane ni zbog čega drugog već zbog mnogostrane štetnosti. Kao socijalni i kulturni radnik je znao kuda vodi pojedinca, porodicu, zajednicu i čitave narode upotreba i uživanje alkohola. Osjećajući se odgovornim i pozvanim, dr. Bukvica se dao na razobličavanje te štetne pojave koja se uvukla u sve slojeve društva i u skoro sve pore ljudskog života. Dr. Bukvica ističe:
   
  « Alkohol se uvlači u sve narodne slojeve, piju ga svi staleži, bogati i siromašni (a što je zabrinjavajuće najviše radnici), piju ga odrasli muškarci, žene pa i djeca. Jedni ga piju iz ćejfa-objesti, drugi usljed neke brige, treći zbog nekog familijarnog veselja ili žalosti, piju ga povodom narodnog ili vjerskog blagdana, piju ga na raznim sijelima i skupovima. Uvijek se nađe neki povod koji se iskoristi da se popije, pa se kod mnogih uvriježilo mišljenje da ni jedan događaj ne može imati smisla ako se pri tome ne popije.» 
Dokazano je na velikom broju primjera da ljudi troše alkohol da bi između ostalog pobjegli od problema, da bi u tom stanju stekli hrabrosti učiniti ili reći što ne smiju dok su trijezni.
     Godine iza Drugog svjetskog rata su bile obilježene siromaštvom, bolestima, traumama, oskudicama svih vrsta životnih potreba i usljed toga i takvog stanja se lahko prepuštalo alkoholu. Politički sistem bivše Jugoslavije je takođe pogodovao širenju alkohola u muslimanskim porodicama. Obzirom da se vjera prestavljala kao opijum i zabluda ljudi, nije čudo što su mladići iz muslimanskih porodica prihvatali konzumiranje alkohola kao dokaz novoj vlasti da nisu ''nazadni'' i da žele sebe vidjeti kao dio novog društva. Ako se kod ljudi na bilo koji način uništi bogobojaznost,  za očekivati je da će se oni lahko prepustiti porocima koji su višestrano štetni. 
     Bilo kako bilo, alkohol se svuda naglo širio pa se «... došlo do uvjerenja da je alkohol pravo narodno zlo. Problemu potrošnje alkohola i alkoholizmu posvećuju ozbiljnu brigu naučnici, liječnici i ostali javni radnici. Javno se raspravlja i piše o štetnosti i pogubnosti uživanja alkoholnih pića, o upropaštavanju zdravlja, morala i materijalnog opstanka čovjeka. Provode se opširna znanstvena istraživanja o štetnosti alkoholizma po pojedinca, familiju, zajednicu pa i samu državu. Otpočinje borba protiv alkoholizma, pišu se opširna znanstvena djela, brošure, izdaju se plakati o velikoj štetnosti alkoholizma i otpočinje borba za suzbijanje potrošnje alkohola.» 
     Dr. Bukvica dalje iznosi historijat alkohola kao pojave i samog naziva alkohol. On tvrdi da je riječ alkohol uzeo iz arapskog jezika Magnuš Huss. Ta riječ je sastavljena iz dvije arapske riječi «Al» i «Khol», a to znači sitni prašak- sumporni antiman- kojim žene na istoku crne (farbaju) obrve. «Tu riječ je u terminologiju uveo slavni kemičar Lavvisier, i to kao skupni naziv za proizvode destilacije sladornih rastopina koje su bile podvržene vrijenju, od čega nastaje žesta.» 
     Postoje velike zablude kod ljudi koji misle da je alkohol samo ono što zovu rakija, konjak, rum, dakle pića sa većim postotkom alkohola, dok su vino i pivo izvan porodice alkohola. U tom smislu dr. Bukvica izlaže u svom pisanom radu o alkoholu službene podatke o procentima alkohola u pićima. Po njegovom mišljenju alkohol se može spravljati iz svih plodova koje u sebi imaju slador, kao grožđe, šljive, jabuke, kruške, trešnje, breskve, datule (hurme), smokve, šećerne trske, repe, kukuruzovine, iz svih vrsta jagoda, meda, mlijeka itd. Može se, dodaje dr. Bukvica, alkohol proizvoditi iz razni žitarica (raž, ječam, zob, kukuruz, pirinač), kao i od raznog korijenja; zatim iz graha, žira, kestenja, lišća, slame i mnogih drugih proizvoda koji u sebi sadrže slador. «Važno je napomenuti da svi ovi proizvodi u svom prirodnom stanju nemaju alkohola ako se ne podvrgnu vrenju. Oni imaju svoje sokove koji su ukusni, korisni i bezopasni.» 
     Koliko se vino – alkohol udomaćio u upotrebi kod ljudi govori i činjenica da se o njemu pisalo i pjevalo izdižući ga do stepena neke vrste božanstva. Podrazumijeva se da nisu isticane nikakve štetnosti od njegove upotrebe, već, naprotiv, se smatralo da alkohol pospješuje probavu, otvara apetit i ubija klice stomaku. Zablude nastale po pitanju korisnosti od alkohola nemaju nikakvu utemeljenost u nauci, i zbog toga dr. Bukvica kao vrstan ljekar nudi naučne dokaze o štetnosti alkohola za ljudski organizam. Nije da alkohol pospješuje probavu već je dokazano da «alkohol stalno umanjuje funkciju stomaka»
     «... Uzimanje alkohola smanjuje tjelesnu temperaturu. Kod zdrava čovjeka temperatura opada u manjoj mjeri, a osjećaj da je temperatura veća pri uživanju alkohola dolazi do podražaja sluzne kožice u stomaku, usljed proširenja perifernih-potkožnih krvnih sudova i tjelesna toplina se povlači na površinu tijela.» 
     Nakon unošenja alkohola u organizam u malim količinama nastaje djelovanje na centralni nervni sistem. Nastupa osjećaj ugodnog raspoloženja i osjećaja u cijelom tijelu, govor postaje jači, življi i brži, razdraganost veća, gestikulacija ruku i nogu življa, dok je mozak bistar kao i općenito rasuđivanje i prosuđivanje manje. Ali poslije unošenja veće količine alkohola u organizam (30 grama čistog alkohola) nastupa tupost i polagana razdraženost u govoru, nastaju smetnje i nepovezanost misli. U takvom stanju osoba traži sve više alkohola i unosi ga u organizam pri čemu nastaje malaksalost udova i gubljenje kontrole misli i govora. U tom stanju obično nastaju svađe, psovke i tuče. Potpuna obumrlost, tonjenje u duboki san i nesvjest kao i potpuna neuračunjivost su pojave u trećoj fazi pijanstva kada može usljed trovanja alkoholom nastupiti i smrt.
     Dr. Bukvica obrađujući problem alkohola i alkoholizma ne zapostavlja navesti najpoznatije vrste alkohola. Svaka država proizvodi neko svoje specifično alkoholno piće. Francuska je poznata po raznim poznatim markama vina ( šampanjac iz pokrajine Šampanji ). Njemačka proizvodi poznata piva kao što su minhensko, porter, bavarsko, lager i plzenjsko pivo. Sve evropske zemlje proizvode po neku vrstu alkoholnog pića ili bar doprinose toj proizvodnji na način da planski uzgajaju voće i žitarice iz kojih se dobija alkohol. O potražnji alkohola kod nas i u svijetu dr. Bukvica nudi podatke koji govore o širokoj upotrebi i masovnoj proizvodnji alkoholnih pića. Nažalost, ta raširenost se odnosi i na gradove i mjesta u Bosni i Hercegovini sa većinskim muslimanskim stanovništvom. 
     Alkohol u svakoj količini i u svakom pogledu nanosi štetu osobi koja ga konzumira, kako u fizičkom tako i u duhovnom smislu. Pod dejstvom alkohola srce radi brže i brže se zamara. Taj ubrzani rad srca dovodi do bržeg kolanja krvi u krvnim sudovima i nastaje rast krvnog pritiska.
Lice alkoholičara je podbuhlo crveno, nos otečen i crven, oči izbuljene i zakrvavljene, usne otromboljene a hod trom i nepravilan. Stalno uzimanje alkohola gasi kod osobe sve dobre osjećaje. Nestaje morala, stida, brige za sebe i porodicu, sažaljenja prema bližima i uopće svakog plemenitog osjećaja kod čovjeka. Mjesto dobrih i plemenitih osjećaja i svojstava nastupaju: razvratnost, mržnja, zavist, arogancija, nepoštivanje tuđih prava i svojine, krađa i ravnodušnost. Alkoholičar živi sam za sebe i njegov život je poput života bilo kojeg parazita. Kontinuirano uzimanje alkohola u malim količinama izaziva promjene u unutrašnjim organima tijela, isprva neopaženo, dok se ne pojavi prava bolest. Obično se promjene najprije osjete u ždrijelu i stomaku. 
     Dr. Bukvica dokazuje sa medicinskog gledišta da je alkohol štetan po svaki vitalni organ našeg tijela. On tvrdi da upala sluzne kožice stomaka prouzrokuje slabu probavu usljed čega nastaje nedovoljna i slaba ishrana koja opet uslovljava hronične stomačne bolesti, uz to i proljevi i povraćanja. 
     «Alkohol prodire iz stomaka putem krvi u crnu džigericu-jetru, pa nastaju promjene u jetrenim stanicama, između kojih se nalazi mast sa povećanjem jetre – masna degeneracija jetre» 
     Kod osba koje stalno konzumiraju alkohol masti se talože i u drugim organima, naročito oko srca. Živčani sistem je jako osjetljiv na dejstvo alkohola.
     «Kod alkoholičara najprije se pokazuju neuralgični bolovi, bolno trganje u udovima i osjećaj žigova, studen, slabija ili jača neosjetljivost – nepokretnost, paraliza pojedinih mišića, jezika, kičmenog stuba kao i ruku i nogu. Hod im je neuredan i otežan. Nastupaju promjene i oboljenja u samom mozgu, izmijenjen je cjelokupan karakter takve osobe, gubitak volje za svaki rad, gubitak svakog stida. Obično nastupa takozvani «alkoholični delirij» kada se alkoholičaru pričinjavaju i dolaze pred oči svakojake vrste životinja kao psi, mačke itd.» 
     Dr. Bukvica je kategoričan kad su u pitanju mišljenja po kojima su male količine alkohola bezopasne pa čak i poželjne. On tvrdi da alkohol nije ni hrana ni potreba našem tijelu. Male količine takođe izazivaju štetu organizmu i to nije ništa drugo osim svakodnevno unošenje malih količina otrova tijelo koji polako ali sigurno slabi i nagriza ljudski organizam. Upotreba alkohola u porodici neumoljivo ostavlja trag na djeci. Već je rečeno da alkoholičar gubi sve dobre osjećaje i ponašanje dostojno čovjeka. U takvim porodicama djeca poprimaju od svojih roditelja nepristojnost u govoru i ponašanju i od malih nogu su skloni korištenju alkohola, zbog života u takvoj atmosferi a i zbog nasljednosti.
     Dr. Bukvica je kao ilustraciju naveo dva primjera kako alkohol utiče na potomstvo. Dva primjera su uzeta iz brošure «Alkohol – otrovi», od Frana dr. Gundruma u kojoj se kaže:
1)    «Od četrnaestero djece nekog glazbenika-pijanice, bilo je 4 benavih, 8 sušićavih, koja su u ranoj dobi pomrla.
2)    Godine 1740. u Engleskoj se rodila neka Ana Juke koja je bila notorna pijanica i protuha. Od nje je proizašlo potomstvo od 834 člana. Istraživači su precizno proučili 709 potomaka i ustanovili da je od tog broja 709, bilo 106 nezakonito rođenih, 181. bludnica, 142 prosjaka, 46 bijednika, 76 zločinaca i 7 ubojica. Članovi dotične porodice proveli su blizu 116 godina u različitim zatvorima a u četvrtom koljenu sve su ženske osobe bile prostitutke i protuhe a muškarci zločinci.» 

     U vezi sa alkoholom se postavljaju razna pitanja i nude se u vezi s tim različiti odgovori. Ti odgovori se obično svode u dvije vrste. Jedna je vrsta odgovora afirmativnog karaktera koji stimuliše konzumiranje alkohola i takav stav zastupaju proizvođači, trgovci i konzumenti alkoholnih pića. Druga vrsta se energično suprostavlja alkoholu dokazujući njegovu štetnost po zdravlje sa zdravstvenog, socijalnog, ekonomskog i drugih aspekata. Dok prvi tvrde da je alkohol hranjiv, da grije i jača tijelo, drugi dokazuju suprotno potvrđujući to naučnim saznanjima i dokazima. Za protivnike alkohola je on otrov i shodno tome zabluda je vjerovati i tvrditi da alkohol na bilo koji način koristi tijelu.
     Nekoliko stoljeća unazad, alkohol se cijenio kao sredstvo za liječenje raznih bolesti. Išlo se dotle da su nazivali «vodom života» (Aqua Viae). U 16. stoljeću je njemački književnik Theoricus tvrdio da «Vinova rakija Brantwein» usporava starost, pospješuje probavu, jača mladež, rastjeruje zlo, olakšava razum i sve drugo iz čega bi se moglo zaključiti da je alkohol idealno sredstvo za sve bolesti.

     « Zaista je to jedinstvena i užasna zabluda. « 

     Statistički pokazatelji koje podastire dr. Bukvica, zorno svjedoče o tome koliko je alkohol bio uzrok raznim društvenim anomalijama. Tako npr. od 100 slučajeva ubojstava 46 ubojstava je počinjeno u pijanom stanju. Od pomenutih ubojica 58,6% je povremenih, a 41,4% stalnih alkoholičara. Kod ubojstava pri tuči bilo je 63,2% alkoholičara, otimačina 68,8%, tjelesnih ozljeda, paljevina 47,6%, silovanja 60%. Među kažnjenicima raznih vrsta bilo je 76,5% alkoholičara. Na pitanje da li je pijanstvo uzrok ili posljedica siromaštva, dr. Bukvica iznosi različita mišljenja iz kojih se može zaključiti da pijanstvo uveliko prouzrokuje i povećava siromaštvo ljudi. Pri tome ističe da mnogi siromašni ljudi  bitku sa siromaštvom dobivaju svojom upornošću i ne dajući se alkoholu. S vremenom, oni časni ljudi, ako u potpunosti ne pobjede siromaštvo, bar ga ublaže. Alkoholu su skloni i imućni pojedinci i porodice ako se druže sa pokvarenim društvom. I među imućnim porodicama ima natornih alkoholičara. Socijalna bijeda, općenito zaostalost i neznanje jesu najbolji pomagači širenju alkoholizma. Sve u svemu, pijanstvo je uzrok i posljedica zaostalosti. Mnogi ljudi se opijaju da pobjegnu od životnih problema kao što su neimaština, bolest, iskušenja, izostanak hrabrosti i slično. Nebrojeno puta sam čuo izreke izvjesnih ljudi koji kažu da će se nekom «nabrojiti» čim se dobro napiju. Isto tako je mnogima poznat neko iz blizine ko je sklon alkoholu, dok je trijezan ponaša se prilično pristojno a kada se ta ista osoba opije, nemoguće je sa njom ostvariti normalne međuljudske odnose.
     Do polovine 19. stoljeća alkohol se proizvodio slobodno i masovno. Izuzetak su bile islamske zemlje u kojima je to bilo nemoguće zbog šerijatskog uređenja države. Početkom 20. stoljeća mnoge države nastoje da se smanji i stavi pod kontrolu proizvodnja i upotreba alkoholnih pića, naročito žestokih. U tom se pravcu izdvajaju značajna novčana sredstva za borbu protiv alkoholizma, potpomažu se razna dobrotvorna društva, biblioteke, zabavni lokali, pozorišta i drugi sadržaji koji odvraćaju od alkoholizma. O pogubnosti alkohola, po riječima dr. Bukvice, napisana su brojna i opširna djela od strane velikih svjetskih učenjaka, slavnih filozofa, liječnika i sociologa. Učesnici u saobraćaju koji su pod dejstvom alkohola su pravi sijači smrti i proizvođači invalidnosti. Zakonodavstva svih država određuju rigorozne kazne za pijane vozače-učesnike u saobraćaju. Ovakav stav zakonodavaca je uslijedio nakon nebrojenih slučajeva u svim zemljama u kojima je živote izgubilo mnogo ljudi a mnogi ostali trajni ili dugotrajni invalidi.

Socijalna šteta od alkohola se ogleda u činjenici da alkoholizam ako ništa drugo povećava siromaštvo, smanjuje radne sposobnosti, doprinosi razaranju brakova i prijateljstava i drugo. Sirotišta, popravilitišta, zatvori, bolnice i ludnice su dokaz štetnosti alkohola u svakom pogledu. Nije suvišno ponoviti da alkoholičar propada moralno i materijalno, a plodno tlo je za sve prelazne bolesti, a naročito tuberkulozi.
  Iako je alkohol po islamu strogo zabranjen, kako u velikim tako i u malim količinama, ipak se odavno uvukao i udomaćio u muslimanske mase a posebno kod muslimana ovih krajeva. Dr. Bukvica povezuje uvlačenje alkohola u muslimanske mase sa kolonizacijom islamskih država od strane evropskih država, prije svega Francuske i Engleske. Okupacijom Bosne i Hercegovine od strane Austro–Ugarske monarhije došlo je do širokog ukaljivanja proizvodnje i upotrebe alkohola kod ovdašnjih muslimana, naročito u krajevima gdje se uspješno proizvodi šljiva i grožđe. Uprkos islamskog stava prema alkoholu, masovno se proizvodi i troši alkohol u svim prilikama. Donekle je utješiva pojava da po selima muslimani ipak manje troše alkohol od kršćana a posebno su žene i djeca pošteđene uživanja alkohola. Dr. Bukvica citira Kur'anske stavke o zabrani alkohola a takođe navodi hadis poslanika Muhammeda a.s. koji glasi:
     
     «Alkohol je majka svih zala.»

     Šerijatsko pravo ne prihvata mogućnost da musliman alkoholičar bude svjedok pred sudom. Na kraju članka o alkoholizmu i njegovoj štetnosti dr. Bukvica napominje da je njegov rad imao za cilj muslimanima naših krajeva ukazati na silnu štetnost alkoholizma naročito kod radnih i seoskih muslimanskih masa.

3. Najčešće zarazne bolesti u našim krajevima i njihovo suzbijanje
 Svaka prilika da se ljudi upoznaju sa zaraznim bolestima je dobro došla i treba je iskoristiti. Nikad nije suvišno pisati i govoriti o tome koji su uzročnici tih bolesti, kako se prenose i kako se preventivno djeluje u suzbijanju pojave i širenja bolesti koje haraju našim prostorima. U tom pravcu, dr. Bukvica je obilato koristio stranice Glasnika VIS-a i drugih časopisa koji su bili namijenjeni muslimanskom čitateljestvu. 
     «Trbušni tifus- zarazna bolest koja može da nastane u svakom uzrastu a koje uglavnom dobijaju osobe od 15-20 godina. Ovu zaraznu bolest prouzrokuje bakcil-klica tifusa koji se obično nalazi u vodi zagađenoj od bolesnika koji su preboljeli tifus i svojim izmetima na neki način zagadili vodu koju zdrave osobe upotrebljavaju. Mnogi bolesnici koji su preboljeli tifus i koji su na oko zdravi, imaju duže vremena u svojim izmetima klice tifusa. Bakcil tifusa je štapičasto tjelešce nevidljivo prostim okom. Može se vidjeti samo pod mikroskopom koji ga uvećava za 1000-1500 puta. Ova klica tifusa se nekada nalazi u mokraći a rijetko u krvi. Ovaj bakcil izlučuje tzv. toksine-otrove u krv i ako se ti otrovi namnože može i smrt da nastupi. Bakcil tifusa sa vodom dospije u stomak odakle sa vodom prodire u tanko crijevo i prouzrokuje čireve i veliku temperaturu. Od momenta zaraze do prvih pojava protekno obično 14 dana kada nastaju neke neodređene poteškoće.»  
     Osnovni pokazatelji zaraze su jaka temperatura, bolovi u krstima, glavobolja i opšta slabost, potpuno gubljenje apetita i temperatura stalno raste tako da u drugoj i trećoj sedmici preko čitavog dana i noći bude bude stalno visoko do 40ºC. Bolesnik tada bunca, skače iz postelje te i svijest gubi. Pravilnim liječenje uz nadzor i savjete ljekara u četvrtoj sedmici nastupa ozdravljenje ako već bolesnik nije umro. Krvarenje iz čitavog tankog crijeva se događa u početku treće sedmice kada nastupaju proljevi sa krvavom izmetinom, a to je vrijeme po bolesnika najopasnije naročito ako se ne pridržava po liječniku propisane hrane. Svi ukućani se mogu zaraziti bakcilom tifusa ako dođu u kontakt sa bolesnikovim izmetinama. Svi oni koji njeguju bolesnika i dodiruju predmete oko njega moraju obavezno prati ruke sapunom u toploj vodi a zatim i u dezinfekcionim tečnostima. Hladne obloge su najzahvalnija pomoć oboljelom od tifusa. Potrebno ih je stalno stavljati a preko njih suhe te ih mijenjati kad se zagriju. Pogrešno je teške i izmorene bolesnike kupati. Pravilnom ishranom bolesnika možemo biti od velike i spasonosne pomoći.
     Pjegavi tifus - Kod ovog tifusa se ne radi o bolesti crijeva već se radi o bolesti krvi. I uzročnik ove bolesti je drugačiji jer ga prenosi prtena vaš i to je sasvim tačno utvrđeno. Ona ujedom zaražene osobe od pjegavog tifusa prenese klicu na zdravu osobu također ujedom. Zdrava osoba nakon ujeda vaši u njegovu kožu trlja to mjesto i tako utrljava u kožu uzročnike pjegavog tifusa. Obično protekne od 10-14 dana od zaraze do pojave bolesti. Bolest nastupa naglo sa jakom groznicom, glavoboljom pa i nesvjesticom nakon nekoliko dana. Prateće pojave su i nesanica, gubitak pamćenja i bunilo. Tada se po tijelu pojave manje i veće modroplave fleke naročito u predjelu potkoljenice i nadkoljenice, nadlaktice i podlaktice kao i prsima i trbuhu. U povoljnoj situaciji nastaju nakon 14 dana. U fazi jakog nastupa ove bolesti srce malaksa i može doći do smrti. Rizik prenošenja ove bolesti na ukućane i druge koji dođu kontakt sa bolesnikom je isti kao i kod trbušnog tifusa. I pjegavi i trbušni tifus se najčešće javljaju u siromašnim familijama gdje vlada nečistoća i slaba ishrana. Ratovi pogoduju pjegavcu u svim sredinama jer tada vladaju abnormalni uslovi.
     Srdobolja (dysenterija)  je bolest debelih crijeva u čovjeku. Ovu bolest uzrokuju disenterični bakcili koji ljudsko tijelo dospiju sa zagađenom vodom, hranom i naročito zagađenim neopranim voćem. Srdobolja se obično pojavljuje u ljetno doba naročito u toplim krajevima. Početak bolesti je osjećaj bolova lakše naravi u stomaku i crijevima. Bolest se kroz dva tri dana pojačava do jakih bolova u cijelom trbuhu, zavijanja u crijevima i čestih nagona stolice i povraćanja. Stolica bolesnika je iz časa u čas sve rjeđa (žitka) i postepeno prelazi u sluzav izgled, pomješana sa manje ili više krvi. Kod čestih stolica se izlučuje vrlo malo izmetine uz jake bolove u trbuhu. U toku ove bolesti brzo nestaje apetita, uzimanje hrane izaziva češće stolice te zbog toga bolesnici se ne hrane dovoljno i brzo gube težinu. U teškim slučajevima može da nastupi smrt zbog gladovanja. Temperatura je malo povišena a češće pada ispod normale. Bakcili prouzrokuju otrove koji djeluju na srce i nerve, usljed čega nastaje nepokretnost mišića i oboljenje srca a ponekad i upala zglobova. Bolesnici koji su preboljeli ovu bolest trebaju češće biti podvrgavani ljekarskim pregledima jer su oni često pravi sijači bakcila. Od ove bolesti mogu da obole i odrasli i djeca. Slabe i izmorene osobe (starci i djeca) su česta meta ove bolesti zbog slabe otpornosti. Podloga za pojavu srdobolje je nečistoća vode, hrane, kontakti sa oboljelom osobom i sl. Izmetine bolesnika se moraju pomiješati sa razmućenim krečom, stvari iskuhati u vreloj vodi, zahod spolja i iznutra okrečiti a bolesnika izolirati. Muhe su veliki prenosioci ove zarazne bolesti i zbog toga ih treba tamaniti a hranu i vodu pokrivati. Dr. Bukvica na kraju navodi dio ajeta o čistoći koji glasi :» vallahu juhibbul mutetahhirin- Bog ljubi one, koji se strogo drže čistoće «.
     Tuberkuloza (sušica)  - Ova opasna i raširena zarazna bolest je harala našim prostorima poslije Drugog svjetskog rata. Dr. Bukvica je ulazio u rat sa ovim sijačem smrti kao i sa ostalim zaraznim bolestima, beskompromisno i hrabro. Kao najopasnija i najraširenija bolest, zahtijevala je sveobuhvatne mjere borbe, od toga kako da se narod podučava i upozorava kako se od nje čuvati, kako spriječiti širenje bolesti i kako je u začetku uništiti. Nužno je, prema Bukvici, neprestano narodu govoriti o uzrocima ove bolesti jer što je jedan prosvećeniji i pismeniji, time je manja opasnost od pojave i širenja ove nemani – zvane tuberkuloza. «Pošto je narod u Bosni procentualno najnepismeniji, 39 % u odnosu na druge republike u FNRJ, raširenost tuberkuloze je time najvešća.»  
     «Uzročnik tuberkuloze je bakcil koji prouzrokuje sama bolest. Radi se o tankom vitkom štapiću, dužine od 1-3 mikrona (mikron je hiljaditi dio milimetra). Godine 1883. dr. R. Koch je otkrio ovaj bakcil koji se redovno nalazi u pljuvački bolesnog čovjeka. Kada ga oboljela osoba ispljuje na zemlju ili pod, on se isuši, tako da sa sitnom prašinom prelazi u zrak. Jasno je da na taj način lahko prelazi na zdrave osobe, ulazeći u njihova pluća i zadržavajući se na vrškovima pluća. Kada se ugnijezde u plućima, tu se najednom desi upala tkiva. Organizam se bori protiv te upale na taj način da se odmah na tom mjestu smještanja bakcila obrazuju ćelije i stvara se jedan sitni mali čvorić žutog izgleda, čija je veličina koliko glava jedne bašlije i taj se čvorić zove miliarni tuberkl, odakle i ime tuberkuloza. Miliarni tuberkl se povećava i razara tkivo oko sebe, tako da se ono u svom središtu sirasto raspada, pa kad se nekoliko takvih tuberkula sastave u jedan, dolazi do znatnog raspada tkiva do šupljine u plućima na vrhovima pluća, a te se šupljine zovu «kaverne». Kaverne sadrže gnojne pljuvačke, a ako bakcili nagrizu koju krvnu žilu tada dolazi do iskašljavanja i izbacivanja krvi iz usta.»  
     Prehlade, bolesti sa niskom temperaturom, hronični alkoholizam, neuslovno stanovanje, loša ishrana, odsustvo ukupne higijene i neosunčan životni prostor, sve su to momenti ili uslovi da se lahko oboli od tuberkuloze. Ovo dakle nisu uzroci oboljenja već samo pogodni uslovi za oboljenje od tuberkuloze. Tuberkuloza je, dakle, bolest koja se razvija veoma lagahno i veoma neprimjetno. Prvo stanište bakcila je na plućima i sa tog mjesta se može raširiti po svim dijelovima tijela. Glavni simptomi oboljenja od tuberkuloze kod odraslog čovjeka su: lahko zamaranje pri radu, gubitak apetita, povišana temperatura, kašalj, probadanje u grudnom košu, iskašljavanje gnojne pljuvačke, izbacivanje krvi i tjelesna slabost. Djeca prvo dobijaju malo povećanje temperature, počnu kašljati, gube apetit i povećaju im se bronhijalne žlijezde. Samo rendgenskim snimkom se može vidjeti povećanje i upaljenje tih žlijezda oko glavnih plućnih organa (bronhusa). Putem krvi, bakcili tuberkuloze mogu dospjeti u bubrege i kada se tu nastane izazivaju kaverne u bubrezima. Isto tako mogu sa mokraćom mogu dospjeti u mokraćni mjehur i tako izazvati tuberkulozu mokraćnog mjehura. Preciznije rečeno, nema dijela tijela u čovjeku a da ne može biti zaražen bakcilom tuberkuloze. Ovaj bakcil je otporan, preživljava na temperaturi ispod 10ºC i na temperaturi oko 100ºC. Ipak, kuhanje u vreloj vodi a naročito pari od 100ºC, može da ga ubije za kratko vrijeme. Normalna tjelesna temperatura čovjeka od 37ºC je i najpovoljnija temperatura za rast i razmnožavanje tuberkuloznog bakcila. Sunčeva svjetlost veoma lahko uništava tuberkl u pljuvački. Zbog širenja tuberkuloze u krugu porodice, posebno ako je ta bolest sa odraslih prešla na djecu u porodici, mislilo se da je ona nasljedna bolest. Ipak, ona nije nasljedna bolest osim što se lahko prenosi posebno ako bolesnik nije izoliran od zdravih osoba tj. djece. Dr.Bukvica navodi primjer, ako tuberkulozna majka rodi dijete koje se odmah od nje odstrani a takođe se odstrani iz rizične okoline, to dijete neće imati u sebi zarazu, samim rođenjem od zaražene majke. 
     Tuberkuloza je socijalna bolest koja najviše pogađa siromašno radno stanovništvo zbog niskog standarda i njihovog života, neprosvjećenosti, nečistoće i alkoholizma. U borbi protiv ove opake bolesti je najvažnije učiniti sve da do nje ne dođe. To znači da se hitno mijenjaju nabolje uvjeti koji pogoduju. Čistoća, pravilna ishrana, prostrani i osvijetljeni stanovi su poboljšanja koja zatvaraju vrata tuberkulozi. Ako se pak ona i tada pojavi, odmah treba bolesnu osobu izolirati i tako spriječiti njeno širenje. Raširenost tuberkuloze je bila velika nakon I i II svjetskog rata. Ta raširenost je po obimu bila raznolika s obzirom na raznolikost uvjeta života i prosvjećenosti. U Bosni i Hercegovini je tuberkuloza uzimala najveći danak, jer je BiH-a bila glavno poprište ratnih sukoba, što podrazumijeva uništenje životnih potreba kao što su kuće, hrana, odjeća, sigurnost i ostalo. Dr. Bukvica navodi da je nakon Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji umiralo 50 000 ljudi godišnje. Desetak godina iza II svjetskog rata on navodi podatak iz lista «Narodno zdravlje» br.4 od maja 1954, u kojem se kaže da ova bolest pomete sa lica zemlje 27 000 ljudi u Jugoslaviji. 
    « Najefikasniji oblik borbe protiv tuberkuloze je cijepljenje cjepivom kojeg su pronašli francuski liječnik Kamlet sa veterinarom Gerenom. Cjepivo je bezopasno i efikasno jača organizam u borbi sa bakcilom tuberkuloze.»  Dr. Bukvica u nastavku svoje male studije o tuberkulozi temeljito objašnjava način cijepljenja, bezopasnost cijepljenja i sve drugo što je učinjeno u cilju suzbijanja i potpunog istrebljenja ove «nemani». U stanju neprosvjećenosti i neznanja, kad je vladalo uvjerenje o tome kako je tuberkuloza neizlječiva, pojavu cjepiva je pratilo nepovjerenje od strane neukih masa, koji su i druga naučna i tehnološka dostignuća prihvatali sa rezervom. Godine 1950. je donešen zakon od strane savezne vlade, odnosno, cijepljenje tada prestaje biti dobrovoljan čin građana već obavezan. Da nije bilo otpora građana, zakon ili naredba bi bili suvišni (op.a.). Sjećam se kazivanja jednog dede iz onih krajeva koje se tiče pojave vještačkih đubriva. Ljudi su s podozrenjem primali od zadruga vještačka đubriva i pošto nisu smjeli odbiti njihovo preuzimanje, oni su ih bacali u živice. Živice su naglo narasle (buknule iz zemlje) i tek tada su nevjerni seljaci shvatili koliko im može biti od koristi. 
     Brižni Dr.Bukvica je sve činio što je u njegovoj moći, da njegov narod napusti zaostalost i krene u bitku sa neznanjem. Muslimanima je neznanje grijeh i sramota ako se zna da su prve riječi objave Kur'ana izričita naređenja od Boga da se uči, čita proučava, istražuje, otkriva i u službu čovjeka stave zakoni prirode, koji su ustanovljeni samim stvaranjem prirode od Svevišnjeg Stvoritelja.
     U Glasnikovoj rubrici Iz zdravstvenog prosvjećivanja, između ostalih tema, dr.Bukvica je tretirao i jedno veoma rašireno kožno oboljenje pod imenom svrab (scabies).  Dolazak jeseni najavljuje i dolazak hladnoća koje su uvod zimskom periodu kojeg karakterišu veoma kratki dani a duge zimske noći. Poznajući uslove života velikog broja našeg stanovništva, male i slabo osvjetljene sobe, odsustvo higijene, prenapučenost kuća, oskudica odjeće i posteljine za zamjenu, zagušivost prostora i druge prateće pojave, naročito kod seoskog stanovništva, dr.Bukvica nastoji upoznati to stanovništvo o tome, kako izbjeći pojavu ove bolesti, kako se ona liječi i kakve sve mjere treba preduzimati u njenom suzbijanju. 
     «Svrab je kožna bolest, koju prouzrokuje parazit svrabni krpelj- svrabac, to je jedna vrsta ušenjka okrugla oblika veličine pola milimetra i ima osam kratkih nogu. On se uvuče u gornji sloj kože, prolazi ispod nje praveći kanaliće u kojima ženka liježe jaja i to 2-3 dnevno svega 50 komada. Osim jaja u hodniku se nalaze i izmetine parazita u obliku crnih tačkica i ostaci raspadnutih ćelija. Kada se za nekoliko dana iz jaja izleže novi parazit, on se kroz hodnik probije na površinu kože gdje traži hranu i sklonište u ležištu dlake. Na taj se način svrab širi po koži, a češanjem se prenosi sa jednog mjesta na drugo i tako se može veoma lahko raširiti po čitavom tijelu. Na mjestu gdje parazit uđe u kožu, pojavi se čvorić, nastaje jak svrabež, bolesnik rasčeše kožu na tom mjestu i kao glavni znak oboljenja jesu ogrebotine. Neka mjesta na tijelu su posebna staništa ovog parazita, a to su najčešće koža između prstiju, na pregibu zgloba ruke, u predjelu pazuha, debelog mesa, oko pupka i pojasa, na dlanovima i tabanima, na genitalijama kod muškaraca a kod žena na sisnoj bradavici. Na glavi i vratu se svrab ne pojavljuje.» 
     «Liječenje svraba je moguće raznim sredstvima pogodnim za to. Važno je da se ta sredstva pravilno upotrijebe. Za uspješno liječenje od svraba treba primijeniti sljedeće mjere:
1.    Okupati se prije liječenja, da bi vruća voda omekšala ražnasti sloj kože, po mogućnosti kalijevim sapunom. Na taj način lijek lakše dopire do parazita i uništi ga.
2.    Mast ili tekučinu dobro utrljati u kožu cijelog tijela, osim glave, a naročito na onim mjestima gdje se paraziti najčešće zadržavaju.
3.    Odjeća oboljelog se ne mijenja dok traje liječenje, a utrljavanje se ponavlja dva do tri puta. Nakon tri ili četiri dana, treba se sapunom dobro okupati, promijeniti veš i posteljinu. Ako nije moguće provesti dezinfekciju posteljine, onda ćemo je iznijeti vani i tako će se ona provjetriti a paraziti uginuti. 
4.    Ako jedan član porodice dobije svrab, ostale članove treba sve pregledati. Ako je u brojnoj familiji više zahvaćeno svrabom, tada će svi članovi te porodice biti podvrgnuti liječenju imali svrab ili ne.
5.    Svakog bolesnika koji je zaražen svrabom treba upoznati sa profilaktičnim (zaštitnim) mjerama, da se izbjegne širenje svraba na zdravu okolinu.» 

     Od sredstava koja služe za liječenje svraba dr. Bukvica navodi na prvom mjestu SUMPOR. On se upotrebljava u raznim oblicima. Dr. Bukvica je opisao način spravljanja sumpornog rastvora kojeg mogu napraviti i oni koji nisu u tom smislu stručni, niti za njega treba nekog troška. Suština ove male edukacije je olakšati iskorjenjivanje ove prelazne i dosadne bolesti bez odlaska ljekaru. Mnoga naseljena mjesta su udaljena i zabačena od urbanih naselja gdje se nalazi ljekar i ambulanta, te je zbog toga bilo važno naći jednostavan i jeftin način da se stanovništvo odbrani od svraba, kao česte i dosadne bolesti siromašnog gradskog a posebno seoskog stanovništva.
     Ne javlja se svrab samo kod čovjeka nego i kod domaćih i divljih životinja. Uzročnih životinjskog svraba je drugačiji po obliku i po osobinama. Životinjski svrab može preći na čovjeka, ali se ne može dugo zadržati zbog nepostojanja uslova na ljudskoj i zbog toga brzo ugine parazit koji izaziva taj svrab. 
     Na kraju se ističe još jednom, da su loši sanitarni uslovi, nečistoća i odsustvo zdravstvene edukacije glavni uzročnici pojave i širenja svraba. Islam poručuju: »Čistoća je pola vjere» a medicina opominje: »Čistoća je pola zdravlja». Razvijena svijest kod ljudi može postići čistoću življenja i onda ako je nizak standard. Važno je znati cijeniti zdravlje i upotrebljavati ono što nam je pri ruci (voda, sapun, čist zrak, pravilna ishrana i drugo) i učinimo svoj život sretnim i zadovoljnim. Primjenom islamskih načela, muslimansko stanovništvo bi postiglo potrebne higijenske standarde. Praktične mjere u borbi protiv svraba, trebaju ići u pravcu sveukupnog poboljšanja životnih uslova i energičnog liječenja koje u korijenu uništava parazite. 
Malarija  je takođe teška zarazna bolest koja se pojavi, nestane i opet se vraća nanoseći posljedice u obliku trajnog biljega ili smrti. «Nastup malarije se očituje najprije u općenitoj slabosti tijela i glavobolji. Potom nastupa drhtanje u cijelom tijelu, cvokotanje zuba i pritisak u prsima i bolesnik osjeća potrebu za toplim pokrivačem. Lice mu je upalo, nos zaoštren, oči jako udubljene s plavim kolutovima, usne i nokti modri a koža blijeda i zategnuta. Puls je slab, frekventan i tvrd. Studen ne traje dugo ali se dešava da groznica traje 1-2 sata. Zatim nastupa toplina, koža počne crvenjeti, srce brže radi, bilo postaje jače a usta suha. Temperatura se naglo popne do 41ºC. To su trenutci kada se bolesniku čini da njegovi organi nemogu više udisati teški zrak, kad osjeća kao neko bujanje životne snage nekako naglo od čega se vrutak te zamara, i kad bi takvo stanje duže potrajalo bolesnik bi smalaksao. Jaka žeđ nastaje kod bolesnika u tim časovima i on osjeća da treba nešto kao što su opori i kiseli sokovi da bi njima ugasio žeđ. Često dolazi i do delirija, čovjek bulazni, duša mu se koleba do dna, valja se tamo-amo i teško je iz tih zbrkanih riječi razabrati što zanima tu uzavrelu glavu. Kao divlji oganj po noći bolesnikova misao luta. I kao što za nekim ko pobijesni letiš niz ulice, njive, živice, vatru i vodu, nastojeći da ga ščepaš, tako je teško slijediti bolesnikovu dušu i zadržati je da malo otpočine. Takvo stanje može da potraje i po nekoliko sati, ali naša domaća malarija obično brzo popušta a onda nastupa jako znojenje. Znojenje izbija najprije na čelu i pod pazuhom pa se onda širi po cijelom tijelu i ima karakterističan kiseo zadah. Osjećaj bola nastaje i bolesnik obično pada u dubok san. Budi se pri sasvim normalnoj temperaturi bez bolova veoma slab i izmoren. Napad bolesti je prošao ali često kao posljedice gubljenje apetita, neredovnu probavu i veliku tjelesnu slabost. Prama nastupu bolesti razlikuju se tri vrste:
1.    Quotidiana- sa svakodnevnim napadom
2.    Tertiana- dolazi svaki treći dan
3.    Quartana- ostavlja između dva napada dva dana odmora» 
          Dr. Bukvica je opisao i objasnio sve što je vezano za tropsku malariju koja hara u vrućim južnim krajevima. Ovom prilikom neću prezentirati taj dio jer smatram nepotrebnim.                  Međutim, dio koji se odnosi na borbu protiv zaraznih kod nas i u svijetu biće u nastavku izložen. U nepoznatoj slozi su svi narodi sarađivali u borbi protiv zaraznih bolesti počev od mnogih pojedinaca preko nebrojenih labaratorija do instituta diljem svijeta, i bilo bi potrebno napisati mnoge velike knjige da bi se predstavio sav napor i narav liječenja tih bolesti. Kratak prikaz tog golemog rada po dr. Bukvici izgleda ovako.
    « Još iz najstarijih vremena helenizma «medicina hramova» je ostavila djela i zapise jednog antičkog liječnika, najvećeg liječnika svih vremena koja su dala smjer za kasniji razvitak medicine. To su djela Hipokratova, u kojima su svjesno odbijeni religiozo-mistični elementi i praznovjerne predodžbe onog doba a nadvladava već zdrav pravac grčke medicine, koja je prava kolijevka današnje egzaktne nauke, fundirane na ozbiljnom istraživačkom radu. Još tada Hipokrat u tim djelima spominje tzv. «izmjeničnu groznicu» za razliku od ostalih bolesti koje dolaze sa groznicom ili povećanjem tjelesne temperature. Ova groznica dolazi svako dan, traje neko vrijeme i nestaje. Pojavljuje se svuda po tijelu a najčešće u mičvarnim predjelima. Po Hipokratu ovu groznicu izaziva žuč u žučnom mjehuru i ovo su mišljenje liječnici podržali na stotine godina.»  
     «Drugog stoljeća po Isa, a.s., genijalnim radom Galenos je postavio liječničku vještinu na sasvim naučnu bazu. Hiljadu i petsto godina nakon njega, nalazimo njegov upliv u načinu liječenja. Mnogo prije Galenosa tadašnji učenjak Marcus Terentius Varro naglašava da treba izbjegavati močvarne predjele zbog malih životinjica teško vidljivih koje se razvijaju u močvarama a svojim ustima i tijelom zadaju ljudima tešku bolest. Bilo je to u vrijeme rimskog cara Pompeja i Cezara.»  
     Godine 1718. Lancisi je prvi dao tačniji opis tih životinjica-komaraca. Oni svojim ubodom unose u čovjeka živa tjelešca koja potom ulaze u ljudsku krv i tako prouzrokuju bolest koju je Hipokrat nazvao malarijom. Tako postavljenu tezu je opravdao mikroskop putem kojeg se u crvenim krvnim zrncima jasno vide živa bića «Bacillus malariae». Kasnije, 1890. godine je otkriveno i tačno prikazano njihovo djelovanje. U 480 slučajeva (uzoraka) je francuz Laveran nalazio ista tjelašca u uzetoj krvi koja su u obliku polumjeseca u krvi jako živahna. Laveran ih je nazvao flagelima i došao do zaključka da su to tijela koja se hrane ljudskom krvlju i to isključivo crvenim krvnim zrncima. Pošto je ustanovljeno kako i usljed čega nastaje oboljenje valjalo je otkriti kako se prenosi i širi malarija. Tako je Englez dr. Ross i njegov suvremenik dr. Koch 1897. nakon dugih istraživanja došao do zaključka da malariju prenosi samo komarac. Dalje se opisuje komarac kao deliciozna i vrlo fino građena životinja. Ima šest dugih i tankih nožica koje se pregibaju na tri koljenca. Kad miruje, oslonjen na četiri prednje nožice dok su zadnje dvije graciozno zavrnute u zrak izgleda kao da vrši ples na vršcima prstiju. Usta  mu prestavljaju dvije dlake a u stvari su to aparat za ubod i sisanje krvi. Na veoma slikovit način se daje predstava o komarcu i načinu prenošenja zaraze, vrsti komaraca i način razmnožavanja komarca, pogodnosti koje omogućavaju njegovo masovno razmnožavanje i njihov životni vijek. Smrt i patnje miliona ljudi je bio podstrek za nesebičnim borbu liječnika-istraživača svih vremena. Najveća podloga za polet u toj borbi je ljubav, rekao je Paracelsus, jedan od velikih reformatora medicine, koji se borio za visoku etičku vrijednost liječničkog zvanja. Smjenjivale su se generacije boraca protiv bolesti iz svih krajeva svijeta. Za proučavanje malarije je bilo potrebno nekoliko stoljeća. Skoro toliko dugo je trajalo traženje suveremenog lijeka protiv te bolesti kinina. Lijek je postojao samo ga je trebalo otkriti. Dugotrajno traženje je uzrokovano nedovoljnim istraživačkom radom i gubljenju vremena u traženju spasa na pogrešnom mjestu. Sve mi se čini da u tim rečenivama dr. Bukvica indirektno kritizira sve one koji su se oglušili o kur'anski imperativ «uči, čitaj i proučavaj» kojeg je Poslanik a.s. objasnio riječima: »Allah dž.š. je za svaku bolest dao i lijek osim za smrt i starost «. Nepobitna je činjenica da su ljudi bolestima pripisivali neka nadnaravna svojstva. Smatralo se da je bolest kazna ili izljev gnjeva više sile zbog neposluha itd. Zbog toga se nedopustivo dugo čekalo za iznalaženje lijeka za mnoge bolesti koje su poharale mnoge živote bez razlike na starosnu dob.
     «Efikasan lijek protiv malarije je kinin koji se uzima u obliku praška, tablete ili putem injekcije. Znameniti liječnit Torti je prvi koji je tačno opisao djelovanje kinina kao i njegovu pravilnu upotrebu, poslije čega je to blagotvorno sredstvo postalo dostupno liječnicima širom svijeta. Ova studija o malariji i borbi protiv nje je usmjerena ka upoznavanju naroda o tome da postoji opasnost od te bolesti i isto tako postoji sredstvo za zaštitu i suzbijanje.»  
     Bedrenica – antrax  je jedna od mnogobrojnih zaraznih bolesti koja napada ljude i životinje, naročito domaće.   « Posebna vrsta bakterije prouzrokuje bedrenicu i te bakterije mogu biti u krvi, izmetu, koži, slini i mokraći bolesne životinje. Na osnovu toga, jasno je da je mogućnost širenja velika, naročito ako se uzme u obzir činjenica da bakterije mogu preživjeti velike hladnoće i toplote u mirujućem stanju. Kada dođu u tijelo životinje brzo ožive i razmnožavaju se. Pošto navedena zarazna bolest napada najčešće domaće životinje, normalno je da se lahko prenosi na čovjeka putem dodira ili ujeda insekta koje su boravile u zaraženoj životinji. Simptomi bolesti na čovjeku se ogledaju u obliku crvenog i oteklog dijela kože, veličine jednog nokta koji spočetka svrbi i pomalo boli. U sredini tog mjesta se pokaže jedan crni čviljak koji se u roku 2-3 proširi i pokaže otok a poslije toga oteknu žlijezde u preponi ili pod pazuhom s jakom groznicom i malaksalosti čitavog tijela. Ako je slučaj teže naravi groznica stalno traje, bolesnik bunca i povraća i nakon kraćeg vremena nastupa smrt ako se bolesnik ne liječi.»  
    « Protiv ove bolesti se ubrizgaje protubedrenični  serum i kod liječenja ljudi a i životinja. Kod oboljelih životinja kao dio liječenja se koristi i to da se životinja poljeva hladnom vodom, trlja se komfornim špiritom i zaljeva se alkoholom ili kreolinom sa 1dcl. Bolest bedrenica kod životinja se često pojavljuje naglo i žestoko i u većini slučajeva naglo oboljeloj životinji je svaka pomoć prekasna. Radi toga je potrebno raditi na efikasnoj preventivi. Preventivna zaštita podrazumijeva:
- uslovne štale (okrečeni zidovi, umjerena temperatura i čistoća)
- ograđena đubrišta
- saradnja sa veterinarima i primjena njihovih upustava
- eventualno bolesnu životinju izdvojiti od ostalih
- uginule životinje zakopati duboko u zemlju na određenom mjestu daleko od naselja
- zaštitno cijepljenje stoke dok je zdrava
- cijepljenje stoke vršiti u rano proljeće prije puštanja na pašu» 

     Članak o zaraznoj bolesti zvanoj bedrenica dr. Bukvica je namijenio težacima koji žive od poljoprivrede i stočarstva. To su njihovi izvori prihoda i želja autora je da seljaci očuvaju i razvijaju svoje blago naročito radnu stoku (konje i volove). Neznanje je blizu nevjerstva a i siromaštvo takođe. 

     Trahom  je prelazna bolest očiju koja može dovesti do djelimičnog i totalnog gubljenja vida kako u starijim tako i u mlađim godinama. Pošto se radi o bolesti koja se pojavljuje u mjestima uz rijeku Savu, dr. Bukvica se sa ljekarskom brižnošču koncentriše na njeno razotkrivanje čitaocima, s namjerom da doprinese njenom suzbijanju. Prvo ukazuje na način njenog pojavljivanja, širenja i djelovanja. Trahom ne dolazi sam po sebi već prenošenjem krmelji i gnoja sa bolesnog oka i to tako što se obično rukama trljaju oči na koje se prenese klica bolesti, ruke se ne operu i sa takvim rukama se rukujući sa zdravom osobom dalje prenosi. Isto tako, moguće je širenje trahoma putam predmeta koje koriste više osoba među kojima je i već zaražena osoba. Trahom se pojavljuje najprije polagahno, skoro nezapaženo u unutrašnjim kapcima jednog ili oba oka. U početku se zacrveni sluznica donjeg kapka, pomalo oteče i suzi a potom pređe na gornji kapak. Bolesnik obično misli da je sve to od propuha i ne pridaje tim pojavama pažnju. Nakon izvjesnog vremena se pokaže otok na kapcima, sluznica nabubri, pokažu se manji čvorići koji pucaju i nastaje gnoj i krmeljina- trahomska upala kapaka. Ako se ne liječi prelazi na samo oko, na rožnicu i stvara čir koji rožnicu razjeda i nastupa sljepilo. Ovo se događa najčešće kod nepismenih radnika i seljaka koji se obraćaju ljekaru kad je već kasno. Istina je, kaže dr.Bukvica, da je trahom podmukla bolest o kojoj se mnogo govori a malo zna. Neupućeni ljudi misle da se radi o «bodljama» kad se pojave prvi simptomi trahoma. Odlaze kod nestručnih ljudi da im čupaju «bodlje» umjesto da se obrate ljekaru čim se pojave problemi sa očnim kapcima koji svrbe u samom začetku trahoma. Trahom je izlječiva bolest. Liječenje traje neobično dugo, mjesece i godine. Moderno liječenje sulfonamidima je skratilo trajanje liječenja. Dugotrajno liječenje traje kod bolesnika koji prekidaju liječenje kod malog napretka. Naime, zemljoradnici, radnici i drugi ljudi niskog standarda nemaju strpljenja ležati i liječiti se. Oni liječenje prekidaju čim bude malo bolje odlazeći na svoje njive usljed čega se znoje, diraju po očima i tako usporavaju liječenje. 
     Dr. Bukvica je dobro poznavao stanovnike Brčkog. Znao je da veliki broj njih ne zna cijeniti zdravlje kao najveće bogatsvo čovjeka. Seljaci su čvrsto vezani ta svoju zemlju. Oni je obrađuju i zdravi i bolesni. Međutim, ako se izgubi zdravlje a posebno očni vid, tada čovjek bez obzira na htjenje mora biti vezan za kuću, odnosno gubi radnu sposobnost i pada na teret društva. Dr. Bukvica je prezirao one ljude koji se bez ikakvog znanja bave «liječenjem». Takvih je u njegovom vremenu bilo mnogo i mnogo je ljudi tražilo njihove usluge umjesto da su se obraćali ljekaru. Veliki broj invalida manjeg ili većeg stepena invalidnosti su dospjeli do takvog stanja upravo zbog  neupućenosti stanovništva. 
     Trahom se može liječiti i izliječiti samo pod nadzorom ljekara. On se ne liječi ni zapisima ni bajanjem, kategoričan je dr. Bukvica. Čistoća i uredan život su najglavnije sredstvo za borbu protiv  trahoma. Nezdravo je i nekulturno ako svi članovi porodice koriste isti pribor za jelo, isti peškir, istu posteljinu i druge potrebštine. 
     Trahom je, tvrdi dr. Bukvica, veoma stara bolest koju su poznavali još stari Grci. «Liječili su je modrim kamenom koji je bio glavni lijek protiv trahoma sve do ranijeg doba. U Egiptu je trahom bio jako raširen i otuda je stigao u Evropu sa Napoleonovim pohodima. Kad je trahom stigao u Evropu, on se tu brzo raširio i prozvan je «egipatska bolest». Središte trahomske zaraze tadašnje države  je Međumurje, krajevi uz rijeku Dravu i slavonska naselja uz rijeku Savu. U Bosnu se trahom prenio sa one strane Save, naročito u mjesta i gradove uz rijeku Savu. Radnici i seljaci iz Bosne su često odlazili na rad u Slavoniju i prenijeli zarazu u svoje mjesto boravka. Tokom Drugog svjetskog rata i poslije, trahom se jako raširio u posavskim mjestima Bosne idući prema istočnoj Bosni. Raširenost trahoma u Bosni je dostigla stepen zabrinjavajućih dimenzija. Usljed toga je u Sarajevu formiran antitrahomski dispanzer koji je poslao ekipu stručnjaka u ugrožena mjesta da izvrši detaljan pregled stanovnika Brčkog, Bijeljine, Janje, Bos. Šamca, Orašja, Gračanice, Dervente, Modriče, Bos. Broda i drugih mjesta i sela u okolini. Tom prilikom je pregledano oko 200.000 stanovnika i konstatovano da je 12.000 stanovnika oboljelo od trahoma. Centralni antitrahomski dispanzer će u proljeće poslati ljekare u ugrožene koji će liječiti oboljele na licu mjesta najnovijim metodama.» 
     Članak dr.Bukvice o trahomu objavljen u «Glasniku» VIS-a iz 1957. godine je bio veliki doprinos suzbijanju podmukle bolesti očiju – trahoma. Od velike važnosti je bilo upoznati stanovništvo o prisutnosti i pogubnosti bolesti, kao i to da se rezerve trebaju podvrgnuti pregledu i liječenju  kod stručnih ljekara a ne kod varalica- nadriljekara, čije mešetarenje nanosi ogromnu štetu zdravlju ljudi i proizvodi invalide među nama. 

4. Prva pomoć kod nesretnih slučajeva čovjeka
     Pisani radovi dr. Bukvice su nastali u godinama između i poslije ratova. To su periodi obilježeni nedostatkom elementarnih životnih potreba u svakom pogledu. U godinama nakon rata, ljudi nastoje popraviti porušeno, nadoknaditi izgubljeno i što prije vratiti život normalnim tokovima. Pri time se malo misli i vodi računa o zdravlju, ne vodi se racionalan život i usljed toga nastaju nesretni slučajevi povreda tijela. Živeći i radeči kao liječnik sa svojim narodom dr. Bukvica nastojao ukazati običnom svijetu na važnost očuvanja zdravlja educirajući ih o onome što je važno da znaju o očuvanju zdravlja. Nesretni slučajevi i povrede tokom rada su sastavni dio života te je zbog toga važno znati kako se ukazuje prva pomoć od koje uveliko ovisi sam život povrijeđenog. Najprije je trebao svijet upoznati šta su to nesretni slučajevi. 
    «Kao prvo, sve razne ozljede kao rane od oštrih predmeta (nož, kosa, sjekira), rane od vatrenog oružja (puška, pištolj i sve eksplozije), rane nastale udarom tupim predmetima, uboji, opekline i prelomi pojedinih kostiju u tijelu. Na drugom su mjestu vrućine ili studeni kao nesvjestica od sunca (sunčanica, opekline vatrom, vrelom vodom ili nekom drugom vrelom tekućinom). Tu spadaju smrznuća pojedinih dijelova tijela. Treća vrsta povreda je ono što zovemo trovanje koje može nastati usljed prekomjernog uzimanja alkohola, kahve, duhana i sl. zatim od upotrebe zatrovane vode i zraka, otrovnih gljiva, šumskih plodova isl. Prilikom ozljeda nastaju najčešće krvarenja. Ona mogu biti jačeg i slabijeg intenziteta. Kod otvorenih rana se jasno vidi krvarenje dok kod udara po tijelu nastaju uboji (otekline). Ako krv šiklja, to je znak da je oštećena veća krvna žila, međutim ako je krvarenje umjereno radi se o oštećenju manjih krvnih žila.»  
     «Jako krvarenje se mora odmah zaustaviti. Ako je rana na gornjem dijelu ruke od lakta prema ramenu ili na gornjem dijelu noge od koljena prema kuku krvarenje se zaustavlja na taj način što se taj dio ruke ili noge dobro stegne iznad rane koliko za jednu šaku. Ako je rana ispod koljena prema stopalu ili od lakta prema šaci tada se rana ne povezuje kao u prvom slučaju već se povezivanje učini sa elastičnim remenjem od pantalona, ako toga nema onda jakim rubcem ili peškirom. Zavezuje se tako da se prvo napravi uzao preko noge ili ruke, zatim drugi uzao iznad onog prvog. Između dva uzla se provuče jedan predmet kao nož u koricama ili drvo i okreće se dok krvarenje ne stane pa se taj predmet pričvrsti. Ovako stegnuta ruka ili noga smije ostati najviše dva sata.»  
     «U koliko je rana na trupu (leđima, prsima ili trbuhu) tu je stezanje nemoguće. Ako rana jako krvari pokušaćemo zaustaviti krvarenje palcem ruke pritiskajući iznad i ispod rane. Ako je pak rana na vratu i povrijeđena bude žila kucavica, u tom slučaju se palcem ruke pritisne žila kucavica ispod rane i tako se drži do najbliže bolnice. Rana na glavi ili plećki se zatvori čistim zavojem ili u nedostatku zavoja maramicom. Boja krvi govori o kakvoj je ozljedi je riječ i kakvo je krvarenje. Ako je oštećena žila kucavica (Schlagader) krv je čisto crvena i šprica iz rane, a ako je u pitanju obična krvna žila (Blutader) krv je tamno crvena i izlazi polagahno i u tom slučaju se ne prave nikakve podveze već se rana previje.» 
     Kod pružanja prve pomoći osobi koja krvari treba znati sledeće:
-     Nikakva se rana ne smije prstima dirati ni prati osim ako je prljava od zemlje ili od đubreta.
-     Rana se pere mlazom vode bez diranja.                                                      
-   Na ranu se ne smije metati zemlja ili mašina što je često običaj radi ustavljanja krvi a naročito zakuhana voda sa mokraćom jer je to veoma opasno.
-   Rana se može previti samo sa sterilnim zavojem ili ako se to nema može metnuti čisto oprana krpa ili rubac.
-     Na ranu se nesmije metati nikakva trava jer je i ona nečista i može zatrovati ranu.
- Čim krv bude zaustavljena treba potražiti ljekara koji će pružiti pravu i spasonosnu pomoć.

- Ozljede kosti mogu biti:
1.    Obični prelom kosti
     Kod preloma kosti prva pomoć se sastoji u tome da se prelom fiksira tj. napravi nepomičnim. To se čini tako da se upotrijebi čvrst predmet i pomoću njega izvršimo imobilizaciju. Za to može koristiti ono što nam se nađe pri ruci. Fokusiranje prelomljene kosti se čini zbog toga što se obično prelomljeni dio kosti zabode u krvnu žilu ili nerv i tada je moguće da se izazove još veća povreda prilikom transporta. Ako je slomljena kost već probila meso i kožu, tada ćemo pokušati ispraviti je koliko je moguće i onda je fiksirati. 
2.    Iščašenje zgloba 
     Isčašenje zgloba treba da popravi samo liječnik. Prepuštanje liječenja nadriljekarima može unesrećenog učiniti trajnim invalidom. Samo ljekar zna kako pojedine kosti stoje u zglobovima.
3.    Uganuće kostiju
     Uganuće kostiju mora popravljti i sanirati samo ljekar. Mirovanje je najbolja prva pomoć kod ovakvih ozljeda dok se ne stigne do ljekara. Korisno je uz mirovanje da se na mjesto ozljede meću obloge sa svježom vodom i treba ih mijenjati svaka tri sata. 
- Povrede unutar samog tijela
     Povrede unutar samog tijela su teže povrede jer se ne vide i mora se biti veoma oprezan kod pružanja prve pomoći. Tako povrijeđenoj osobi se pomaže na način da se povali u ležeći položaj. Nipošto se ne smije voditi uspravno niti da ide nogama. Ako bi npr. zbog povrede ispao komad crijeva, on se ne smije vraćati već ga tako treba prenijeti do ljekara. Kod unutrašnjih povreda stomaka ozlijeđenom se ne smije davati hrana ni piće, u najgorem slučaju malo čiste vode se može dati.
- Elementarne nezgode
  Sunčanica nastaje kod jake sunčane vreline u ljetnim danima pri dužem izlaganju direktnoj sunčevoj vrelini. Sunčanica se prepoznaje po nastanku vrtoglavice, teškog disanja i osjećaja jake toplote. U tom slučaju se mora osoba skoniti u hlad. Ako bi kojim slučajem izgubila osoba svijest, u hladu se ukloni sa bolesnika odjeća i preko prsa i stomaka izljevati na njega vodu sve dok ne dođe sebi. Kad se vrati svijest unesrećenom treba dati da pije hladne vode. Da se ne bi ponovo vratila nesvjestica sa bolesnikom treba razgovarati. Može se bolesniku dati crne kahve, stavljati hladan oblog i često ga mijenjati.
     Opekline ili spržotine su česte povrede koje koje nazivamo elementarnim nepogodama. Djeca su najčešće izložena ovakvim ozljedama jer koriste šibicu u igri ili otvoreni plamen. Kad se odjeća zapali u takvom slučaju, a dešava se, osobu treba baciti na zemlju i umotati je potpuno a potom poljevati vodom sve dok sva odjeća ne bude mokra. Nakon toga ćemo odjeću ukloniti rezanjem a ne svlačenjem. Rane nastale na tijelu pokrijemo krpama umočenim u zejtin i nastojimo pozvati ljekara. 
     Smrznuće nastaje zbog niskih temperatura. Ako se pravilno postupa sa unesrećenim može se život spasiti. U takvom slučaju smrzlog insana, prenesemo pod najbliži krov. Tada započinjemo polagahnom vraćanju tjelesne topline. Skine se pažljivo odijelo tako da se tijelo ne prevrće već se odjeća pocijepa. Cijelo tijelo se trlja snijegom ili mokrim krpama tako dugo dok ruke i noge ne postanu gipke i dok ukočenost ne prestane. Potom se daje vještačko disanje. Sve se to čini u hladnom prostoru. Kad unesrećeni dođe sebi, treba ga prenijeti u toplu sobu, dati mu da pije crne kahve, čaja ili nečeg drugog i ostaviti ga da miruje 2-3 dana.

- Nagla oboljenja
     Nesvjestica- nastupa iznenada i svijest je potpuno izgubljena pa dotični pada ako stoji ili sjedi. Odmah se primijeti blijedoća lica, teško disanje i djelomična ukočenost udova. Pružanje prve pomoći ogleda se u tome da onesviještenog povalimo na zemlju, maknemo odjeću sa prsa i poprskamo vodom po prsima i licu. Zatim se trljaju sljepoočnice sirćetom, rakijom ili kolonjskom vodom. Ako se sve to desilo u zatvorenoj prostoriji treba otvoriti prozore radi čistog zraka.
     Srčana kap- Schlag nastaje usljed pucanja manje ili veće krvne žile i krv se izlije u mozak koja vrši pritisak na njega i ovo iznenadno oboljenje nastaje kao nesvjestica. Srčana kap može biti totalna usljed čega nastupa smrt odmah ili nakon nekoliko sahata. Uzrok je nagli izliv krvi u mozak. Kod parcijalne srčane kapi nastupa oduzeće ruke ili noge ili neka vrsta ukočenja mišića na licu. Osoba u ovakvom stanju se ne smije povaliti već je treba ostaviti u sjedećem položaju.
     Krvarenje iz nosa- nastaje usljed udara po nosu a može i bez ikakva razloga. Osoba koja krvari iz nosa treba ostati u sjedećem stavi i treba joj metnuti studene obloge na čelo i potiljak. Ako krv ne prestane treba začepiti nozdrve vatom. 
     Otrovanja- To su promjene u tijelu koje mogu izazvati smrt. Nastaju uzimanjem zatrovane hrane, vode ili nekog pića (prekomjerno uzimanje alkohola). Otrovne gljive, pokvarena hrana i otrovni gasovi su najčešća trovanja kod ljudi. Ako je trovanje nastalo hranom najbolje je da se hrana izbaci povraćanjem. Ispiranje stomaka može da obavi samo liječnik. Simptomi trovanja biljkama su: jaka žeđ, suho grlo koje žari, podrigivanje i mučnina, davljenje, povraćanje i proliv. Isto tako se pojavljuje glavobolja, vrtoglavica i jaki grčevi i nesvjest. Lice je obično naduto, plavo crveno, oči više ispiljene, zjenice ili jako raširene ili sužene. Puls udara brzo i jako. Disanje bude sporo i krkljavo. Povraćanje je najbrža i najefikasnija prva pomoć. Povraćanje treba podražavati stavljanjem kažiprsta u ždrijelo usta, zatim se brzo skuha čaj od vrbine ili hrastove kore i daje unesrećenoj osobi radi stimulisanja povraćanja. Dobro je davati što više kisela i slatka mlijeka. Ako je nastupila nesvjestica poduzima se umjetno disanje i meću se studeni oblozi i led na glavu. U slučaju lakše nesvjestice osobu poprskati vodom po licu i navodi se na kretanje u trajanju više od dva sata da ne bi unesrećena osoba zaspala. Zatim se daje crna kahva i druga tekućina. 
     Otrovanja gasovima- Ovo trovanje nastupa od udisanja gasova koji iz čumura ili žerave. Postojali su opasni običaji u vrijeme kad su nastajali radovi dr.Bukvice. Često se prakticiralo izgrtanje žara pred peć ili na mangalu a zatvori se solunar te često dođe do trovanja gasom od ugljena (kohlenoxyol). Najprije se, po riječima dr.Bukvice, mora prekinuti sa takvom opasnom praksom, posebno u prostorijama gdje se spava. Pojave trovanja gasom su jake i opasne. Nastupaju sa jakom glavoboljom, nesvjesticom, malaksalošću mišića, pritiskom u prsima, teškim disanjem i slabljenje pulsa. Unesrećenog u prvi mah treba iznijeti na čist zrak, poljevati svježom vodom, trljaju mu se ruke, prsa i sljepoočnice sirćetom ili rakijom a ako je disanje slabo učini se umjetno disanje dok ne dođe sebi. Potom mu se daje crne kahve, konjaka ili rakije. Ovako se postupa ako je trovanje nastupilo plinovima usljed rada u dubokim podrumima ili bunarima.
     Trovanje životinjskim otrovima-  Ovo trovanje nastaje ujeda zmije, bijesna psa, lisice ili nečeg drugog. Kod ujeda zmije treba ranu odmah očistiti. Ako je ujed bio na nozi ili ruci, treba dobro podvezati iznad rane sa onim što nam se nađe pri ruci. Potom se rana iskruži nožem ili se spali ugrijanim željezom ili cigarom. Potom se rana dobro ispere alkoholom ili rakijom, poveže i bolesnik se vodi liječniku. Postupak je isti kod ujeda bijesna psa ili lisice.
     Utopljenik- se spašava tako što se povali na zemlju a glava mu se nagne prema zemlji i iz usta mu se povadi eventualno dospjelo kao trava, zemlja i sl. Skine mu se odijelo ako ga ima i cijelo mu se tijelo trlja suhim peškirom i potom se umota u mokro ćebe. Ako je bez svijesti odmah mu se da vještačko disanje koje treba nekad činiti i preko jednog sahata.
     Prividna smrt- To je najjači oblik nesvijesti. Izgled osobe u prividnoj smrti je skoro ista kao kod prave smrti; nema znakova života, disanje, puls i rad srca se skoro ne osjeća, koža je studena, lice upalo a oči ukočene. Ipak iskusan ljekar lahko uoči razliku između stvarne i prividne smrti. Kod stvarne smrti brzo nastaje ukočenje udova, ruku i nogu. Tako npr. ako se umrloj osobi savije ruka ona tako ostane, dok bi se kod prividne smrti ruka opet vratila. Ako se polije malo ključate vode po prsima mrtvaca, na tom mjestu neće nastupiti crvenilo niti pojava plikova  dok u slučaju prividne smrti bi se to dogodilo. Znakovi oživljavanja iz jake nesvjestice su: ako se metne ruka u predjelu stomaka osjeća se mala toplina. Na ogledalu iznad usta bi se pojavila zamagljenost, a zjenice bi se skupile ako bi svijeću prinijeli blizu zjenica.
     Umjetno disanje daje se osobi bez svijesti, tako što se bolesnik povali leđima na zemlju tako što su glava i prsa malo uzdignutija od ostalog dijela tijela. Ispod leđa se metne mali jastuk ili neko haljinče. Bolesniku se otvore usta i izvuče jezik da ostane preko usnica. Iznad glave stane onaj koji daje disanje tako da se raskorači i među njegovim nogama je glava bolesnika. Ruke bolesnika diže naspram glave i spušta ponavljajući to deset puta u minuti. 
     Prva pomoć obješenoj osobi se pruža na način da se prvo pažljivo skine bez pada i skine mu se odijelo. Potom se povali da mu glava i prsa budu više u sjedećem položaju. Poprskamo unesrećenog vodom po licu i prsima i pruži mu se vještačko disanje. 
     Osoba udarena gromom je u jakoj nesvjestici i liči na mrtvaca. Takvom bolesniku nastojimo skinuti odjeću i onda mu trljamo tijelo mokrim peškirima a pod nos mu se metne nešto što jako miriše. Sljepoočnice i vrat treba trljati sirćetom ili rakijom. U svakom slučaju se mora dati vještačko disanje. Važno je znati kako se ponašati i gdje se skloniti tokom grmljavine. Opasno je tražiti sklonište pod osamljena visoka stabla ili plastove sijena pa i usamljene kuće. U gradovima je bolje ići sredinom ulice. Nije dobro biti pored rijeke ili potoka dok grmi. Upotreba telefona kad grmi i držanje u rukama metalnih predmeta može biti itekako opasno. 

Zaključak 
     Značaj djela dr. Bukvice nije samo u njegovom doprinosu kao liječnika, kulturnog i socijalnog radnika, već u primjeru koji daje kao muslimanski intelektuakac kako se treba postaviti u različitim vremenima i prilikama. Svoje znanje, umijeće, iskustvo i opredjeljenje je demonstrirao riječima i djelom. Bio je pragmatičan čovjek tokom cijelog, poprilično dugog, života. Životna i profesionalna pragmatičnost ga je često dovodila u životne opasnosti na koje ga nisu uspjele sputati. Kao da je znao da je rođen za velike podvige koje je morao činiti za dobrobit ljudi, naročito za dobrobit naroda kojem je rahmetli dr. Bukvica pripadao. Svakom pitanju kojim se bavio i problemu kojeg je rješavao prilazio je na ljekarski način; ustanovi dijagnozu i odredi odgovarajuću terapiju. Centralna pitanja i problemi koji su zaokupljali zanimanje dr. Bukvice su zdravlje ljudi kao najveće bogatstvo i borba protiv zaostalosti svih vrsta. Već je trideset i pet godina od smrti dr. Abdulaha Bukvice, a da se nije pojavio skoro niti jedan Bošnjak u Brčkom slične veličine. Mnogo je Bošnjaka u Brčkom sa akademskim titulama i raznim zvanjima, ali bez smisla za liderstvo i pragmatično djelovanje. I današnja su vremena za Bošnjake i njihovu vjeru izuzetno teška. Brčko kao grad je za Bošnjake od strateškog značaja, međutim nema planskog nastupa prema političkim, ekonomskim, obrazovnim i kulturnim pitanjima i problemima koji se pojavljuju. Ostaje ipak nada da će se pojaviti čovjek slične veličine poput dr. Bukvice i odgovoriti potrebama Bošnjaka u Brčkom u nadolazećem vremenu.  

Literatura

a)    Popis radova dr. Abdulaha Bukvice
1.    Dr. Abdulah Bukvica, «Islam i higijena», Glasnik, I/1933; br. 4-5, str. 48-56.
2.    Dr. Abdulah Bukvica, «Abdest sa higijenskog gledišta», Glasnik, III(XV)/1952; br. 8-12, str. 237-241.
3.    Dr. Abdulah Bukvica, «Čistoća», Glasnik, IV(XVI)/1953; br. 1-4, str. 83-86.
4.    Dr. Abdulah Bukvica, «Razvoj i značenje higijene», Glasnik, IV(XVI)/1953; br. 5-7, str. 134-137.
5.    Dr. Abdulah Bukvica, «Čuvaj svoju stoku od crnog prišta ili bedrenice», Glasnik, V(XVII)/1954; br. 4-6, str. 99-105.
6.    Dr. Abdulah Bukvica, «O nekim zaraznim bolestima koje se kod nas najčešće pojavljuju», Glasnik, V(XVII)/1954; br.7-8, str. 180-191.
7.    Dr. Abdulah Bukvica, «Zadovoljan i zdrav život», Glasnik, VI(XVIII)/1955; br. 3-4, str. 137-143; br. 5-7, str. 184-189. i br. 8-10, str. 305-310.
8.    Dr. Abdulah Bukvica, «Sifilis ili frenjak», Glasnik, VII(XIX)/1956; br. 1-3, str. 92-99.
9.    Dr. Abdulah Bukvica, «Sunet (obrezivanje) muške djece kod muslimana sa higijenskog gledišta», Glasnik, VII(XIX)/1956; br. 4-6, str. 148-152.
10.    Dr. Abdulah Bukvica, «Dojenče-njega djeteta», Glasnik, VII(XIX)/1956; br. 7-9, str. 247-254.
11.    Dr. Abdulah Bukvica, »Svrab(Scabies)», Glasnik, VII(XIX)/1956; br. 10-12, str. 332-334.
12.    Dr. Abdulah Bukvica, «Trahom», Glasnik, VIII(XX)/1957; br. 1-3, str. 35-37.
13.     Dr. Abdulah Bukvica, «Otkriće mikroba ili bakterija», Glasnik, VIII(XX)/1957; br. 4-6, str. 175-183. i br. 7-9, str. 356-359.
14.    Dr. Abdulah Bukvica, «Rak ženskih genitalnih organa», Glasnik, XI(XXIII)/1960; br. 7-9, str. 333-334.
15.    Dr. Abdulah Bukvica, «Alkohol-veliko zlo», Glasnik, XII(XXIV)/1961; br. 1-3, str. 50-64. i br. 10-12, str. 416-420.
16.    Dr. Abdulah Bukvica, «Socijalna šteta od alkohola», Glasnik, XII(XXIV)/1961; br. 10-12, str. 416-420.
17.    Dr. Abdulah Bukvica, «Prva pomoć u bolesti i nesrećnim slučajevima», Glasnik, XIII(XXV)/1962; br. 4-6, str. 132-142. i br. 7-9, str. 259-270.
18.    Dr. Abdulah Bukvica, «Sedam prvih liječnika muslimana iz Bosne i Hercegovine», Glasnik, XXVII/1964; br. 7-9, str. 363-365.
19.    Dr. Abdulah Bukvica, «Sapun», Glasnik, XXIX/1966; br. 1-2, str50-52.
20.    Dr. Abdulah Bukvica, «Prva pomoć kod nesretnih slučajeva čovjeka», Narodna uzdanica, I/1933, str. 116-129.
21.    Dr. Abdulah Bukvica, «Racionalan život čovjeka», Narodna uzdanica, II/1934; str. 147-159.
22.    Dr. Abdulah Bukvica, «Desinfekcija», Narodna uzdanica, V/1937; str. 128-132.
23.    Dr. Abdulah Bukvica, «Abdest sa higijenskog gledišta», Narodna uzdanica, VI/1983; str. 58-64.
24.    Dr. Abdulah Bukvica, «Merhum H. Ahmed beg Bukvica; Smail beg Bukvica; Mustafa ef. Bukvica; Muhamed Bukvica», Narodna uzdanica, VIII/1940; str. 246-248.
25.    Dr. Abdulah Bukvica, «Još jedno narodno zlo», Narodna uzdanica, IX/1941; str. 106-117.
26.    Dr. Abdulah Bukvica, «Lovci mikroba», Narodna uzdanica, X/1942; str. 118-139.
27.    Dr. Abdulah Bukvica, «Bedrenica ili crni prišt», Narodna uzdanica, XI/1943; str76-80. 
28.    Dr. Abdulah Bukviva i Milošević dr. Dragutin, «Čovječije zdravlje», Novi Behar, IV/1931-1932; br. 6-24, i V/1931-1932; br.1-18.
29.    Dr. Abdulah Bukvica, «Islam i higijena», Novi Behar, VI/1932-1933; br. 9, str. 113-114; br. 10-11, str. 131-132; br. 12-13, str. 156-157.
30.    Dr. Abdulah Bukvica, «Zdrav stan», Novi Behar, VII/1933-1934; br. 15-16, str. 217-218.
31.    Dr. Abdulah Bukvica, «Općenito o higijeni», Novi Behar, VIII/1934-1935; br. 11-12, str. 186-188.
32.    Dr. Abdulah Bukvica, «Bojni otrovi i bakterije kao ratno oružje», Novi Behar, X/1936-1937; br. 6-9, str. 87-89; br. 10-11, str. 121-128; br. 12-14, str.153-154.
33.    Dr. Abdulah Bukvica, «Tridesetogodišnjica ''Islahijjeta'' u Brčkom», Novi Behar, X/1936-1937; br.15-16, str. 195-198.
34.    Dr. Abdulah Bukvica, «Prosvjetne i racionalne prilike muslimanskog sela u BiH», Novi behar, XII/1939; br. 15-19, str. 189-193.
35.    Dr. Abdulah Bukvica, «Jedan izlet do ''Solvay'' tvornice u Lukavcu», Novi Behar, XII/1938-1939, br. 15-19, str.202-208.
36.    Dr. Abdulah Bukvica, «Uspomene», Novi Behar, XIV/1941-1942, br.7-9, str. 200-204.
37.    Dr. Abdulah Bukvica, «Izbor Fehim ef. Spahe za Reisul-ulemu», Novi Behar, XVI/1944; br. 4, str. 53-55.
38.    Dr. Abdulah Bukvica, «Dojenče», Novi Behar, XVI/1944; br. 6, str. 86-88.
39.    Dr. Abdulah Bukvica, «Brčanski ''Islahijjet'' u službi zajednice», Kalendar Gajret za 1941; str.322-328.
40.    Dr. Abdulah Bukvica, «Trgovački odnosi BiH...», Kalendra Gajret za 1941; str.152-160.
41.    Dr. Abdulah Bukvica, «Pitanje uređenja medresa», El-Hidaje, III/1937-1938; br. 2-3, str. 31-34.

b) Radovi o dr. Abdulahu Bukvici

1.    Brčko i okolina u radničkom pokretu i NOB-u, Tuzla, 1985. godine.
2.    Dobrača, Ramiz, «Merhum dr. Abdulah-beg Bukvica», Glasnik VIS-a u SFRJ Sarajevo, XXXIII/1970; br. 1-2, str. 60-62.
3.    «Sedam prvih liječnika muslimana iz BIH», Glasnik VIS-a u SFRJ Sarajevo, XXVI/1964; br. 7-9, str. 363-365.

Dodatak
                                                                                

                                                                                           

Dr. Abdulah-beg Bukvica

           

         
Članovi KUD-a «ISLAHIJET» 1940. god.

«NOVI BEHAR» broj 15-16
Godina deseta

Abdulah beg Bukvica
     Brčko, 1. novembra 1936. godine

Predavanje o tridesetogodišnjici «Islahijjeta» u Brčkom

     Draga braćo i prijatelji !
     U okviru proslave 30-godišnjice opstanka ovdašnjeg kulturnog i potpornog društva «Islahijjeta» u Brčkom smatram svojom dužnošću kao predsjednik društva, da vam u što kraćim crtama i u obliku jednog predavanja izložim razvoj i rad društva u svim oblicima za vrijeme od njegovog osnutka do danas. Društvo «Islahijjet» se osniva u onim danima, kada tuđa, austrijska, uprava ne vodi brigu o pravom odgoju kako u kulturnom tako i privrednom pogledu naroda u Bosni i Hercegovini, nego upravlja ovim pokrajinama snagom jedne moćne države.
     Muslimani Bosne i Hercegovine premda nijesu u pravom smislu riječi bili svjesni nacionalnog opredjeljenja, ali su ipak u svakom pogleduljubomorno čuvali sve svoje od pradjedova naslijeđene slavenske običaje. Naročito su svoj maternji jezik njegovali i čuvali poput svetinje. Oni su imali svoju osebujnost koja još i danas u nešto manjem obliku postoji pa se prema toj svojoj osebujnosti odvajali u svom načinu rada i života u mnogočemu od svoje inovjerne braće poštujući ipak osjećaje inovjerne zajednice svoje braće, a usto su ipak njegovali i njeguju drugarstvo i druženje sa svojom inovjernom braćom. Takvi su bili za vrijeme uprave osmanlijske, takvi su dočekali i drugog tuđina, okupatorsku Austriju, s puškom u ruci. Austrijska uprava, naročito prvih 20 godina, uzimala je prema muslimanima više neprijateljski stav, gledajući, osobito u prvim godinama, u njima jedan prema sebi nepovjerljiv element. Znajući još, da su muslimani baš u vjerskom pogledu vrlo osjetljivi, a usto tvrdokorni u čuvanju svojih tradicija i uporno konzervativni prema svemu što tuđinska uprava donosiv u ove pokrajine, ondašnja uprava nije muslimanima, prema njihovim sjećanjima, poklanjala skoro nikakve pažnje, nego je bilo čak momenata, kada ih je u njihovim vjerskim osjećajima direktno vrijeđala. Radi toga se je muslimanski dio naroda Bosne i Hercegovine još više ograđivao od svega onoga, što ta uprava donosi, pa i od pohađanja otvorenih osnovnih i srednjih škola, kao i modernih zanata. Jer mora se priznati, da austrijska uprava i pored negativnog svog rada unosi u ove pokrajine otvaranjem škola prosvjetu i postepeni duh zapadne civilizacije.
Muslimani su tih godina prema «Švabinim školama», kako su ih nazivali bili nepovjerljivi i nisu svoju djecu ni izdaleka u te škole upisivali, a ni na moderne zanate postavljali, kao što su to činila naša inovjerna braća. Dok djeca naše inovjerne braće pohađaju te «Švabine škole», dotle velik dio muslimanske djece, a naročito siromašnijeg staleža, ostaje bez najosnovnije naobrazbe i prepušten je više uličnom odgoju. Ovom nehaju muslimanskog dijela prema školama pogoduje još i to, što austrijska uprava sve do godine 1808.   / mislim da se radi o 1908. godini, a ne 1808. kako je to navedeno u Beharu- primjedba Ataha Mahića/ nije donijela Zakon o prisilnom pohađanju osnovnih škola.
     Istom godine 1902. osjećaju muslimani Bosne i Hercegovine jaču potrebu za pohađanje škola, kada se osnivaju narodna prosvjetna društva kao Prosvjeta, Napredak i Gajret. Tako se po našim kasabama počinju osnivati čitaonice ili «kiraethane» i otada možemo reći da počinje jači kulturno - prosvjetni rad kod muslimana u Bosni i Hercegovini. U našem mjestu Brčkom tih godina njegovi najugledniji građani kao rahmetlije Ibrahimaga Kučukalić, te tadašnji načelnik Mujaga Mula-Mehmedović i kadija Vehbi ef. Sikirić opazivši kako se veliki dio muslimanske, naročito siromašne, djece klatari besposlen i poderan gradskim ulicama, stvaraju ideju za osnutak jednog udruženja za potpomaganje i namještanje siromašne djece na razne zanate. 
     U tu svrhu već u januaru 1907. godine osnivaju društvo pod imenom «Islahijjet», što bi na našem jeziku značilo odgajanje, popravak. Društvo sebi stavlja u dužnost, da svu siromašnu muslimansku djecu  /uklone/ ...... s ulice i da ih zaposli po razni savremenim zanatima i tim načinom izvede na salamet. Ovo /društvo/ ..... pod imenom «Islahijjet», kojemu daju i vjersko obilježje, treba da začlani sve imućnije muslimane iz Brčkog, te da pod vjerskim obilježjem rad bude jači i plodniji, računajući na jaku osjetljivost i rezerviranost muslimana tadašnjeg doba. Već na  /početku/ .... januara 1907. godine gore pomenuti ugledni građani sazivaju skupštinu, kojoj je prisustvovao lijep broj muslimana i udaraju prve temelje društva usvajajući pravila davanjem imena i u kojim pravilima se veli: «Svrha je društva kulturno i privredno podizanje muslimanske mladeži grada i kotara Brčkog». Od tada počinje postepeno razvijanje društva «Islahijjet».
     Predugo bi me odvelo kad bi htio pojedino nabrojati i prikazati rad društva kroz ovih 30 godina njegova opstanka tj. od početka 1907. do konca godine. Želeći da ne stavljam vašu strpljivost na iskušenje, ja ću, poštovani prijatelji i draga gospodo, prikazati vam sumarno razvoj društva «Islahijjet» kroz tri decenije njegova plodna rada. Rad ovog društva je ne samo obilan nego i raznovrstan. Taj rad razvijao se uglavnom u sledećim pravcima: u privrednom ojačanju i odgajanju odgajanju savremenog zanatlijskog podmlatkla, u kulturnom i prosvjetnom podizanju, u socijalno- humanom radu i u razvijanju društvenosti uopće.

1.  Rad na privrednom ojačanju i odgajanju savremenog zanatlijskog podmlatka

     Društvo «Islahijjet» još prije trideset godina uzelo je vrlo savremen stav: poput bratskog društva «Hurrijjeta» u Sarajevu ili «Hrvatskog Radiše» u Zagrebu ili «Privrednika» u Beogradu – i naše društvo je uvidjelo, da je neophodno potrebno /pripremiti/.... moderna vremena spreman privredni podmladak, što je u ovm radu imalo punog uspjeha. S ponosom «Islahijjet» može konstatovati, da su njegovom pomoći osposobljene cijele generacije dobrih savremenih radnika. I danas u našem Brčkom skoro svi muslimani zanatlije, koji se ističu svojim glasom i savjesnim radom, bili su «Islahijjetovi» pitomci. Bez pomoći «Islahijeta» mnogi dobri obrtnici ne bi možda to postali nego bi ostali balast ljudskog društva ili postali  /....ran/  elemenat podlegavši negativnom uplivu okoline i ulice. Naše društvo pružilo im je u najozbiljnim uslovima, kada su se nalazili na raskršću svog života, ruku voditelja i pomoglo im da postanu korisni članovi društva i dobri privrednici.
     Već u prvim godinama društvo je odredilo da 2/3  /?/ redovitih prihoda izdaje za pomoć šegrtima i  /.....ima/. Kako je savjesno svaćen ovaj zadatak vidi se po tome, što je odrađen brižljiv nadzor nad šegrtima i što je zavedeno u praksu, da jedan obrtnik podnosi izvještaj svakog mjeseca o radu i napretku šegrta. Izrađen je i posebni društveni pravilnik o naukovanju društvenih pitomaca na zanatima koji je i dalje na snazi. Kroz 30 godina svoga rada «Islahijjet» je na stotine zanatlija pomogao da dođu do samostalne egzistencije. 

2.  Kulturno – prosvjetni rad 

     Drugi vrlo važan pravac društvenog rada jest na kulturno–prosvjetnom polju. Kao što je «Islahijjet» pomogao šegrte na zanatima, tako isto je pomogao veliki broj srednjoškolskih đaka na školovanju. Osim toga društvo se staralo za prosvječivanje širokih masa, održavani su analfabetski tečajevi, kroz koje je prošlo stotine i stotine tečajaca, dobivši pomoću «Islahijeta» pismenost. Nadlaje je u svrhu prosvječivanja građanstva društvo održavalo  popularna i naučna predavanja, kad god je bola prilika zato, a naročito prilikom ramazanskoh večeri. Predavanja su bila uvijek besplatna, a posjeta nije nikada bila slaba. Društvo je već od svog početka imalo svoju čitaonicu. U godini 1923. osnovana je i društvena biblioteka, a djela su nabavljana u glavnom besplatno darovima članova. Kolika je od strane «Islahijjetovih» radnika pridavana važnost prosvjećivanju vidi se i po tome, kako je već u godini 1908., kada još nisu postojali zakonski propisi o prisilnom poohađanju osnovnih škola, odbor «Islahijjeta» zaključio, da se sva djeca, koja nisu završila osnovnu nastavu do 12 godina, moraju se upisati u «Islahijjetov» analfabetski tečaj.

3.  Socijalno – humani rad

     Velike je zasluge steklo društvo «Islahijjet» na socijalno–humanom polju. Već od osnutka društva uobičajeno je, da se svake godine preko zime dijele drva za ogrev siromasima kao i brašno i druge živežne namjernice. Pomoći su se davale i u odjeći i u obući a i u gotovu novcu. Kad god se ukazala nužda i potreba da se ublaži bijeda i otare suza sirotinjska, «Islahijjet» je priskočio u pomoć. Za vrijeme strašnog svjetskog rata kao i u poratnim godinama naše je društvo pomagalo udovice i djecu poginulih u ratu, invalide i postradale u ratu. Da bi naročito u ovom pravcu rad društva bio olakšan i uspjeh veći, te da bi se proširila djelatnost među ženama, osniva se u godini 1930. «Islahijjetov» ženski pododbor, koji je imao mnogo uspjeha u društvenom radu a naročito potpomaganjem ženske siromašne djece na zanatima. 

4.  Rad na razvijanju društvenosti

     Društvo «Islahijjet» je od svog osnutka do danas njegovalo lijepu društvenost, priređujući društvena sijela, zabave, akademije, predavanja, tečajeve itd. Njegova čitaonica i knjižnica okupila je oko sebe sve građane, naročito muslimane; njegove prostorije bile su kao košnica za sve one, koji su htjeli svojim radom pomognu društvo i bližnjega. Naročitu brigu «Islahijjet» je posvećivao omladini i to ne samo školovanjem i naukovanjem omladine nego i društvenom odgoju njezinu.zato je dat naslov društvo «Islahijjet» tj. odgajanje. Da bi okupio oko sebe što više omladine, «Islahijjet» je pomagao sportski rad omladinaca, osobito onih u nogometnom klubu Konkordija. Zatim je osnovana društvena tamburaška sekcija, diletantska sekcija, razne društvene igre kao šah, ping–pong itd. 

5.  Osnivanje vlastitog doma

     Bez vlastitih prostorija «Islahijet» ne bi mogao postići ovakve rezultate. «Islahijjetov dom» je ne samo vidan spomenik «Islahijjetova» rada nego i najglavniji faktor u tom radu. Rad na osnutku vlastitog doma počeo je u januaru 1924. godine. Tada je na izvanrednoj skupštini donijeta izmjena društvenih pravila, a u 1925. godini donešena su posebna pravila za gradnju doma. Za nepunih šest godina uspjelo je agilnim društvenim radnicima, da ostvare ovu ideju tj. da «Islahijjet» dobije svoj vlastiti dom i ove prostorije, koje su za društveni rad potpuno zadovaljavajuće, a obzirom na naše mjesto možemo se podičiti ovim domom, jer ni mnogo veća mjesta ni društva nemaju ovakvih prostorija. 
     Rad društva «Islahijjet» proteže se u glavnom na sam grad Brčko, ali u svakoj prilici društvo je radilo, kad se je ukazala prilika, i u okolnim selima a i u drugim mjestima, pomažući prema svojim mogućnostima svaku akciju, koja je na korist zajednice.
     U selu Palanci osnovan je 1934. godine pododbor, koji ima svoje prostorije i djeluje na društvenom programu sa priličnim uspjehom. U toku su pripreme na osnivanju pododbora i u nekom drugim selima. 

6.  Zaslužni članovi društva

     Društvo «Islahijjet» ne bi moglo postići postignute rezultate i uspjehe u svom radu, da nije imao veliki broj agilnih društvenih radnika, koji su se zauzimali za društvo. Neka mi bude dozvoljeno da spomenem slijedeće zaslužne članove.
     U godini 1912. glavna skupština je jednoglasno za naročite zasluge imenovala rahmetli Ibrahimagu Kučukalića i Vehbi ef. Sikirića. Prvi je zadužio društvo kako radom tako i materijalnom pomoći, a rahmetli Sikirić bio je prvi ideolog, koji je da društvu ime i pravac u radu još od njegova osnutka.
     U godini 1921. imenovani su za zasluge kao odlični radnici rahmetli Murat ef. Sinanagić i g. Abdullahbeg Bukvica. Rahmetli Murat ef. Bio je jedan od najzaslužnijih predsjednika i najzaslužnijih radnika na prosvjetnom polju a dr. Bukvica zaslužan je kao dugogodišnji tajnik i prosvjetni radnik, te inicijator za osnivanje doma. 
     U godini 1922. imenovan je začasnim članom g. Bakija H. Selimović. On je stekao naročite zasluge u pogledu rada na šegrtskoj sekciji – kao dugogodišnji nadglednik šegrta, a također kao dugogodišnji predsjednik društva učinio je vrlo mnogo za društvo i jest jedan od glavnih inicijatora za osnivanje društvenog doma.
     U godini 1923 imenovan je začasnim članom Omer ef. Kapić, učitelj, zbog agilnosti u prosvjetnom pravcu i kao dugogodišnji nadzornik šegrta. 
     U godini 1927 imenovan je počasnim članom g. Hafiz Sujeman ef. Tabaković, koji je učinio mnogo i stekao zasluge u radu oko nadziranja šegrta i đaka na školama.
     U godini 1931 imenovan je počasnim članom g. Kučukalić Avdaga, koji je zadužio društvo naročito svojim nastojanjem i radom, da društvo dođe do svojih vlastitih prostorija.

     Gospodo i braćo!
     Kao i što ostale od boga poslate vjere prožete socijalnim duhom, tako je baš naročito i islam prožet duhom i u Božijoj knjizi Kur,anu ljudi se stalno upućuju na izvršavanje dužnosti dijelenjem milostinje i djelima milosrđa, pomaganjem svog bližnjega te pomaganjem uopšte čovjeka u svakom pogledu. Kur'an na jednom mjestu veli :»Pokažite međusobno milosrđe, pa će vas Svevišnji obasuti svojom neizmjernom milošću.». Pošto je već u krvi uvriježeno milosrđe, a kod muslimana još jako potencirano vjerom, usto i još gostoljublje i drugarstvo je jako razvijeno kod svih jugoslavenskih naroda, to onda nije čudo da uopće kod nas sva socijalna, kulturna i humana društva opstoje i napreduju. Pa tako se «Islahijjet» svojim milosrđem u socijalnom pogledu podigao na svoju dostojnu visinu. «Islahijjet» je bio onaj pokretač koji je pobudio još jače zajedničku svijest za osjećaj i pomoć međusobne naše uže i šire zajednice i da nije bilo «Islahijjeta» kako bi mi muslimani grada Brčko danas stajali u socijalno–humanom i kulturnom pogledu. 
     Gledajući iznešene rezultate prošloga rada «Islahijjeta» može svaki od nas da se sponosom pohvali i za najmanji materijalni ulog koji je preko «Islahijjeta» svojoj zajednici pridonio. Ovaj dosadašnji rad društva treba da nam i u buduće dade posticaj da sve svoje sile kako u materijalnom tako i u humanom pogledu, uložimo i za daljni napredak i za procvat društva, a koje društvo treba da bude centar svakog našeg socijalnog, kulturno–humanog rada. Ovakvim svojim radom i u buduće spasićemo još veliki broj naše siromašne nevine djece i odvratiti od najgoreg zanata: prosjačenja, i dati im prilike da budu čestiti građani i korisni ne samo svoje uže zajednice, nego i svoje domovine. Poslovica veli «Na mlađima svijet ostaje» to će od sada biti glavna briga društva dobar odgoj omladine, jer nam je dosad uspjelo da tu omladinu privučemo u društvo da joj damo sve ono što je za nju potrebno–kao dobru lektiru, korisnu razonodu i da pojedince izvučemo iz zadimljenih kafana, pogubnih mehana, te da ih odvratimo od svakog poroka. Mi smo svi bez razlike vjere i plemena vezani zajedničkim interesima, osim što svaka naša vjerska i plemenska zajednica ima još svojih posebnih interesa. Društvo «Islahijjet» osnovano je i radi u glavnom među muslimanima ovog mjesta, molimo, da se ovo ne shvati kao neki separat nego je to nastalo zbog toga, što smo mi muslimani nažalost bili najzaostaliji kako u prosvjetnom tako i u ekonomskom pogledu, te su samo prilike iziskivale potrebu, da društvo bude osnovano pod muslimanskim imenom i da pretežno razvija rad među muslimanima ali se ipak oslanja još na moralnu i materijalnu pomoć naše inovjerne braće, jer «Islahijjet» ima među svojim članovima lijep broj inovjerne braće. Zbog tih naših zajedničkih interesa mora da sve nas veseli i raduje svaki uspjeh u kulturnom i socijalnom polju bilo koje uže vjerske ili plemenske zajednice. Radi toga sam uvjeren da ovaj lijepi uspjeh društva «Islahijjet» veseli i raduje sve nas bez razlike vjere, koja se danas manifestuje i prilikom ove proslave društva «Islahijjet» je, kao što mu i samo ime veli osim da okuplja svu omladinu da podiže i odgaja, popravlja i učini svakog pojedinog korisnim članom ne samo na korist svoje uže zajednice, nego i na korist nas bez razlike vjere i plemena. 
     U to ime pozdravljam vas, braćo i prijatelji najsrdačnije, zahvaljujući vam se, da ste ovu skromnu proslavu svojom posjetom uveličali.
     Hvala vam!   

Nedim Hamzabegović