Povodom Međunarodnog dana maternjeg jezika, brčanski Preporod je organizirao bogat i raznovrstan program aktivnosti koji je trajao tri dana. Sve je započelo u petak 24.02.2017. godine kada je u Brčko doputovalo 30 učenika osnovne škole Križevići (Zvornik) u dvodnevnu posjetu Brčkom. Domaćini su im bili njihovi vršnjaci i porodice iz Brčkog. Iste večeri priređeno je predstavljanje Preporoda Zvornik uz promociju knjige pjesama Kamenica-dolina gorobnica, autora Muhameda Omerovića. O aktivnostima Preporoda u Zvorniku govorio je Amer Redžić, predsjednik općinskog društva a knjigu pjesama predstavili su gosti Hazim Karić prof.,Muhamed Omerović, Emina Omerović te Emina Pita profesorica bosanskog jezika i književnosti iz Brčkog. Program je nastavljen u subotu 25.02.2014. u 14 sati predstavljanjem prijevoda Kur'ana na romski jezik prevodioca Muharema Serbezovskog. U vrlo otvorenom i nadahnutom obraćanju Muharem Serbezovski je upoznao prisutne sa svojim djetinjstvom, dolaskom u Sarajevo te razlozima koji su ga motivisali da prevede Kur'an na romski jezik. Nakon promocije poklonjeni su primjerci Kur'ana sa prijevodom na romski jezik prisutnim Romima a program je nastavljen posjetom Tuzlanskoj kući prijateljstva Amika i susretom sa velikim brojem djece koji su za gosta izveli umjetnički program. Najznačajniji dio programa predstavljala je Svečana akademija upriličena u Domu kulture u subotu u 18.00 sati. Bogat višejezični program manifestacije su činile tačke kako domaćih i regionalnih, tako i internacionalnih gostiju. Literarni natječaj koji BZK Preporod Brčko već petu godinu uzastopno realizira, imao je odjeka kao nikada do sad. Preko 120 radova u kategorijama za osnovnu i srednju školu pristiglo je iz svih krajeva Bosne i Hercegovine. Teme ovogodišnjeg literarnog natječaja su bile 130. godišnjica od štampanja „Narodnog blaga“ Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka, kao i 100. godišnjica od rođenja jednog od najvećih bosanskohercegovačkih pjesnika Mehmedalije Maka Dizdara. Žiri u sastavu mr. Ernad Osmić, mr. Emina Osmić Hajdarević i Edita Likić profesorica bosanskog jezika i književnosti imao je težak posao u odabiru najboljih radova. 

U kategoriji Osnovnih škola prva tri mjesta osvojili su: 

1. mjesto – Lejla Sukanović; Osnovna škola Humci 

2. mjesto – Malik Ibrić; Četvrta osnovna škola Brčko distrikt BiH 

3. mjesto – Edna Lišić; Sedma osnovna škola Gornji Rahić 

A među srednjoškolcima istakli su se posebno kvalitetnim radovima: 

1. mjesto – Alma Saletović; JU Mješovita srednja saobraćajna škola Tuzla 

2. mjesto – Amra Kasumović; Mješovita srednja škola Travnik 

3. mjesto – Minella Sačić; Mješovita srednja škola Travnik 

Pored novčanih nagrada, nagrađeni su dobili i vrijedan poklon Fondacije Mak Dizdar, dvotomno izdanje „Makovo slovo“ i „Slovo o Maku“. Na samom početku programa publika je odala počast nedavno preminulom Brčaku Seadu Bećireviću sa napomenom da je potrebno ukazivati na zaslužne sugrađane koji su pomogli izgradnji boljeg sutra. Brčansku publiku pozdravio je i predsjednik zvorničkog Preporoda Amer Redžić sa napomenom da se u Zvorniku osporava pravo na imenovanje i izučavanje bosanskog jezika. Gosti iz Omladinske organizacije Svitac Boni Sturgess iz Australije i Ben Owens iz Engleske su publiku počastili poezijom na njihovim maternjim jezicima. Sturgess je dotakla publiku svojim kratkim uvodom o sudbini aboridžinskog naroda i jezika na prostoru današnje Australije, dok je Owens pokazao veliko poštovanje prema Makovoj Uspavanci koju je govorio na engleskom jeziku. Glumac Ermin Avdić je svojom interpretacijom Putova Maka Dizdara prikazao dramatičnost sudbine bosanskog čovjeka, dok je dramska sekcija Arlekino BZK Preporoda Brčko distrikta BiH recitirale poeziju uglednog brčanskog pjesnika Zejćira Hasića. Publika je sa veseljem pozdravila i jakim aplauzom ispratila i članice Ansambla pjesama i igara BZK Preporod Brčko distrikt BiH koje su izvele Stare pjesme i igre Sarajeva. U završnom dijelu Akademije gosti manifestacije su imali priliku da slušaju mlade romske recitatore i njihovu dvojezičnu izvedbu poezije na romskom i bosanskom jeziku. Glavni gost večeri Muharem Serbezovski je učesnicima kao poklone podijelio prijevod Kur'ana na romski jezik. Serbezovski je nakon dodjele poklona ukazao publici na važnost tolerancije, uzajamnog života i očuvanja maternjeg jezika kako bosanskog i romskog, tako i svakog drugog koji imamo priliku čuti u svojoj zemlji. Svoje predavanje je krunisao izvedbom nekoliko svojih pjesama na zadovoljstvo svih prisutnih uz pratnju brčanskog harmonikaša Rasima Korajca. Program je uspješno okončan u nedjelju 26.02.2017. godine ispraćajem gostiju iz Zvornika. Nastala su nova poznanstva i prijateljstva koja će se unaprijediti planiranom posjetom Zvorniku ove godine. Na polasku je uručeno 80 paketa za učenike prvog razreda Osnovne škole u Križevićima koje su pripremili učenici i roditelji V osnovne škole i članovi Preporodovih sekcija.

I mjesto

Alma Saletović, JU Mješovita srednja saobraćajna škola Tuzla

Zapis o tegobi

Tišina, uzdasi bolni kao i onda kada si hodio između kamenih gromada

stvarajući svijet riječima, izvlačeći ih iz tmine iz prisilno ugašenih priča,

pretvarajući ih u tvorevinu beskonačnosti.

Usta su nemušta da bilo šta kažu al* govore oči,

one još uvijek razjapjene i uprte u budućnost gledaju.

Mrak i mračno doba, nema puta, samo modrina i mi

u modricama utrnule krvi pod tvrdom kožom,

mi što budni čekamo dolazak sudnjeg dana

i vječnost pod golemim obilježjem:

Ase leži onaj koji nema kome traga da ostavi.

Zašto su ovi puti bosanski tako teški i neprohodni,

zašto je duboka jaz između želje i ostvarenog,

zašto je svima bolje na ovom tlu

neg* nama koji mu pripadamo.

Tražimo se u zapisima,

tražimo se u natpisima,

plutamo modrim rijekama,

još tražimo Kosaru,

Gorčin i nije gorak, naprotiv tako je sladak,

pun duše, pitomih očiju i britkih riječi.

Još pokušavam probuditi ljude ali ne mogu i Kamenog spavača

Probudim i uđem mu pod kameni oklop

i zavirim u kameno srce

ali Čovjeka ne mogu.

Ne mogu jer čovjeka više nema,

nema ni prkosa, ni ponosa, ni odgovora,

nema ni one Bosne prkosne od sna.

Ova Bosna je divlja, neuka i teška.

Mračna i neprebolna, bolna u ranama, bez junaka.

Bosna vapi, pati – valja nama ponovo iz temelj gradit Bosnu!

 

I mjesto

Lejla Sukanović; Osnovna škola Humci

„Ljubi rode svoje milo blago/I čuvaj ga kao čedo drago!“

K'o što zora ljubi
Svoje čedo sunašce.
K'o što oblak ljubi
Plavo, vedro nebo,
Tako Bošnjak ljubi
Svoju rodnu zemlju,
Tako Bošnjak ljubi
svoje prhko blago.

K'o što majka čuva
Svoje krhko gnijezdo,
Ko' što školjka čuva
Blještav biser bijeli,
Tako Bošnjak čuva
Plave oči svoje,
Tako Bošnjak čuva
Svoje milo blago.

Ko' što slavuj pjeva
Tanane pjesme svoje,
Ko' što djeva pjeva
Đulima iz bašte,
Tako Bošnjak pjeva,
Svojoj zemlji bosanskoj,
tako Bošnjak opjeva
Svoje gorko blago.

Ko' što more miluje
vreli pijesak s plaže,
ko' što pjesnik miluje
Papir crnom tintom,
Tako Bošnjak miluje
Rosnu travu zelenu,
Tako Bošnjak miluje
Svoje krhko blago.

Al' mu blago nije
Kamen drag,
Nit' mu blago
Dukati, rubini,
„Već mu blago
Što je srcu drago“,
Već mu blago,
Jedna zemlja mala,
Zemlja mala
Što je Bosnom zovu!

Što htjedoše
U crnu zemlju
Da je sahrane,
Što htjedoše
Crni oblak nad njom
Da nadviju,
Što htjedoše
Rijeku suza da stvore!

Oni Bosnu
U mezar sahraniše,
Al' se ona
Iz mezara uzdiže.
Oni nad njom
crni oblak nadviše,
Al' Bosanci oblake rastjeraše
Oni suza rijeku napraviše
A iz suza rudnik soli niče.

Ko' što zora ljubi
Svoje čedo sunašce,
Tako Bošnjak ljubi
svoje prhko blago.

 

II mjesto

Amra Kasumović, Mešovita škola Travnik

Zatvoren u mozak zarobljen u srce

U doba velike revolucije digitalne tehnologije, živio je jedan mladić u jedom velikom gradu sa nekoliko miliona stanovnika, zatvoren u mozak zarobljen u srce. Znači nije bio sam, nego stalno je viđao milione i milione prolaznika. No, međutim, ono što je bilo interesantno, jest da je on živio sam, samcat. Znao je on, a znamo i mi, da on nije samo tako nastao. Da, imao je roditelje i jednog brata, ali pošto je to bilo takvo vrijeme da moraš trčati za vremenom, vrlo, vrlo ih je rijetko viđao, pogotovo roditelje. Oni su sada bili stari, pa nagluhi, usporeni, valjalo se s njima sporazumijevati pa ih je mladić izbjegavao posjećivati. Majka i otac su to razumijevali, a ionako su bili u staračkome domu, provodili su vrijeme sa drugim starim ljudima kojima su djeca pronašla ovaj zanimljivi dom. Često su imali običaj reći da je to tako generacijama, dobiješ djecu, utrošiš svu snagu da im priuštiš što žele, šalješ ih na dobre fakultete, moraju biti obrazovani, e onda kad se već istrošiš, kao neku nagradu ideš u neki lijepi zasluženi mir-starački dom.
No, vratimo se mladiću. Bio je zaista obrazovan, prestižan univerzitet, najbolji u zemlji, sve dobre ocjene, praksa odrađena. Lijep i moderan auto još su mu roditelji kupili za 30. rođendan. Imao je posao u jednoj velikoj firmi čija je zgrada imala nekoliko spratova i spratova, a sjedišta firme da se i pobrojati ne mogu. Posao je obavljao korektno, na vrijeme se dolazilo, na vrijeme se odlazilo kući, pa onda svratiti u restoran, pojedi nešto da napuniš stomak. Ostalo vrijeme se raspoređivalo, ili ideš u neke elitne lokale da se zabaviš ili kući prelistavajući internet do nedogled. I dobro da se zna u lokalima si imao svega, baš sve je bilo legalizovano. Mozda, kada bi neki predak ustao pa to vidio, čovjek bi pomislio da je nastupio sudnji dan pa hodaju ljudi, a ne znaju za sebe i rade stvari koje razuman čovjek ne bi. Ali, da pustimo pretke, ovo je ionako vrijeme modernizacije pa je i sve dozvoljeno.
Kad je imao preko 40 godina, doba kada je vrijeme za ženidbu, odredio je sebi pronaći stalnu djevojku pa ako je moguće i oformiti i brak. Razmislio je koje bi sve osobine trebala imati njegova buduća saputinica, i dolučio se za jednu djevojku iz njegove firme, jer zaista dalje nije morao ići. U firmi su to bile sve intelektualke kao i on pa su se mogli dogovoriti koliko bi djece trebali imati, kako će podijeliti budžet, ko će plaćati režije, a ko sve one stvari koje će se odigravati. Naravno, to treba biti jednako podijeljeno jer samo se tako može doći do bračne idile. Nekako, najpogodnija je bila kolegica sa 38. sprata, jedna visoka plavuša, naravno ofarbana, nekih 38 godina.
Pozvao ju je da izađu na večeru, ona se posebno obradovala. Dobar restoran, tiha muzika, dobra hrana. Razgovor je tekao ovako:
„Vjerovatno znaš da je vrijeme za jedan drugi period u životu“, - reče mladić.
„Da, već je vrijeme“,  reče djevojka.
„Prije nije bilo vremena, moralo se steći sve što čovjek mora imati, obrazovanje, auto, kuću, i dok trepneš već je 40. I moraš i djecu imati“.
„Da, upravo tako“, ponovo će djevojka.
Dogovorili su se sve oko braka i tako je započeo i taj period mladićeva života.
Dobili su djecu, djeca su rasla, oni su išli na posao i radili do kasno da bi što više imali. Djecu su čuvale dadilje, doduše razne, djeca su bila već navikla na te različite žene. Roditelje su viđali nedjeljom, a najdraži trenuci su bili godišnji odmori od 15-ak dana kada su se upoznavali između. Eto, tako je to teklo.
Mladić nikad nije svojoj ženi donio doručak u krevet, nikad se nisu gađali jastucima, nikad prskali vodom, nikad smijali od srca. Nikad joj nije poslao poruku u kojoj piše „Volim te“, to je bilo za one slabe. Nikada nije pred njom zaplakao, niti od sreće, niti od tuge, niti je ona pred njim, sve se to gušilo u sebi, a čovjek mora biti jak i s vremenom.
Ovo nije nemoguća priča, ovo je stvarnosti koja nam se približuje.
I...na obrisima našega vremena nazire se ovakav način života, rađat će se ljudi bez srca i osjećanja, sve krijući da ne bi ispali slabi... i tako sve do kraja...
Nekada davno, davno, ma ne bi više se ni najstariji sjetili toga, postojala je ljubav među ljudima, čista ljubav bez ikakve koristi. Ljudi su ljude voljeli, pomagali im, radovali se njihovim radostima, žalostili se njihovim žalostima. I smijalo se zaista, ali ono od srca, punim ustima, pa se i kutnjaci vidjeli. A ono tada se pokazivalo kad koga voliš, pa mu i kažeš slatku riječ da ga uveseliš, pa migneš, pa pusicu pošalješ, a onda dobiješ i koju ružu a srce puno, puno. Draga ona ruža, ne može je niko platiti koliko vrijedi.
Mi moramo nešto učiniti, ne smijemo dozvoliti da nam mozak bude zatvor, a da osjećanja potiskujemo u sebi. Mi trebamo voljeti, ljubav nas treba, zaista...

 

II mjesto

Malik Ibrić, Četvrta osnovna škola Brčko distrikt BiH

Ljubi rode svoje milo blago i čuvaj ga kao čedo drago

Duhovno blago jednog naroda je veliko bogatstvo. Riječi naših predaka sačuvane u poslovicama, pričama i pjesmama opisuju život tako jednostavno i tako dubokoumno u isti mah. Te riječi daju nam i pouku i savjet, nekada izmame osmijeh na lice, ali su uvijek primjenjive i važne.

Stare mudrosti naših djedova i nana ne trebamo stavljati pod tepih i reći: „One su dotrajale, danas se drugačiji živi.“ Ne! Mi živimo u drugačijem vremenu od naših predaka, čini nam se da su oni lakše i ljepše živjeli, ali, kada se malo zamislimo, vidimo da nema mnogo razlike između prošlosti i sadašnjosti. Njihove poslovice nemaju svoj rok trajanja. U tome se nalazi bogatstvo jednog naroda, u njegovim usmenim predajama.

Važna ličnost iz historije Bosne i Hercegovine – Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak je otkrio mudrost i ljepotu u jednostavnosti. Ljubušak nam je približio taj narodni duh koji je ostao sačuvan u jeziku. On je znao koliko to vrijedi, te je strpljivo sakupljao poslovice oblikujući zbirku narodnih poslovica. Zbirku je nazvao Narodno blago. U naslovu čitam koliko je Ljubušak cijenio svoj narod – čuvajući njegovo blago i darujući ga svima istovremeno. Bio je jdan obrazovan i ugledan Bošnjak te i danas stoji kao važna ličnost za historiju Bošnjaka. Od njega možemo mnogo naučiti.

Ljude kao Kapetanovića treba poštovati, jer su nam oni dokučili, približili naše blago koje imamo, a za koje nismo znali. Naše narodne poslovice – naše milo blago, utkano u naš jezik, u naš duh, nažalost, sve manje čitamo, ili ih nikako ne čitamo. To treba mijenjati. To se mora mijenjati. Kako drugačije pokazati da poštujemo i svoju prošlost i svoje velike ličnosti, nego čitajući njihove riječi, njihova djela, prateći njihov put.

Zaključujem da treba biti ponosan na ono što naš narod ima. To su jezik, kultura, običaji. Naše blago je upravo to. Nisu to neke rude ili neka materijalna bogatstva – jezik i književnost su blago koje se nikad ne može i neće iscrpiti i koje nam niko ne može uzeti. Ovo blago upotpunjuje narod. Bogu hvala što živim u zemlji što se Bosnom zove i što je bosanski jezik moj maternji jezik, što sam ovoliko bogat sa svojim narodom, što imam divne običaje. Sve je to jedan narodni, bosanski duh koji leži u nama. Zaista smo bogati ljudi.
 

 

III mjesto

Edna Lišić, Sedma osnovna škola Gornji Rahić

Vječno blago

Jedan kamen mirno stoji

Vijekovima krasi polja,

Nikad ništa ne govori

Al nam kaže puno toga.

Jedan pjesnik uze pero

I napisa mnogo riječi

Tad nastade mudro djelo

Pravo blago, to su riječi.

Sa kamena do papira

Stiže do nas iz davnina.

Poslovica, priče, pjesma

I donese blaga vječna.

U sehari srca svoga

Čuvat ćemo blaga naša

I s ponosom predstavljati

Iz riznice Bosne naše

Sve te riječi, sva ta slova

Za buduće naraštaje.

 

III mjesto

Minella Sačić, Mješovita škola Travnik        

Kameni spavač

Kameni spavač je najljepša metafora u okviru našeg bogatstva. Koliko čovjek mora biti običan da bi ga toliko pamtili?

Duša našeg spavača bila je ispisana poezijom. Dušu je ostavio nama, kao najljepše nasljedstvo.

Jedan kofer ljubavi, mudrosti i tuge, koji je nosio u svojoj duši, ostavio je na papiru. Ja, kao istraživač svih poezija ovog običnog čovjeka, čuvam u svojoj jedan kamenčić njegove duše.

Da li ćemo dočekati vrijeme kada jabuka u vrtu pusti prvi bijeli cvijet? Bosanskohercegovački spavač i ja smo ostavljeni s ovom mukom, poprilično, slatkom mukom.

U maloj poeziji jabukovog cvijeta od svega nekoliko riječi stoji upitnik, upućen prema svijetu. Zašto?

Koliko nam otkriva stih, gdje snjegovi postaju sve dublji i crnji kao grijesi u životu koji se bliži svom kraju?

Ako zatvorimo oči, i bolje pogledamo, mnogo.

Dolaskom na ovaj svijet mi postajemo čisti primjer nevinosti, bjeline, jedan novi početak života.

Mada, u toku odrastanja, nevinost opada, još od malih nogu suočeni smo s tim. To počinje onog trenutka, u običnom parku, sjedeći u pijesku, otimajuči ljutito svoju lopaticu iz ruke prijatelja, jer Bože, niko to dijete nije naučio dijeljenju.

Počinje onog trenutka kada čokalida pripada samo tebi, jer zašto biti dobar? Ta slika bjeline od tog trenutka blijedi.

Kameni spavač donio je zaključak.

Poredio je nas, mučne ljude, sa bijelim snijegom koji nas kroz svaki korak ovog surovog života prati, i prati...  svakim korakom potamni za nijansu, do smrti nas, snijega, života.

Ali, život je predivan. Mnogo toga je nama podareno, nama, bezdušnim slijepcima.

Mnogo je riječi ovaj kameni spavač pokušao da objasni nama, običnim ljudima. Gledavši ono što u nama budi nemir, nostalgiju.

Toliko očiju na svijetu, a niko da gleda suštinu.

Dok jabuka pusti prvi bijeli cvijet, gusjenica postane leptir, majka pusti dijete u svijet... dok se sve oko nas sruši i ponovo izgradi i dok nam ljubav konačno pokaže sebe, hoćemo li još uvijek imati oči.

Još jedna muka kamenog spavača i mene. Sumnjam da ogovor leži u kamenom spavaču, on leži u nama, običnim smrtnicima.

Ovaj kameni spavač, čudnovati Mak Dizdar, je zapravo bio toliko običan čovjek, čija je duša bila sastavljena iz mnoštva poezija.

Toliko običan, da i ja poželim biti, baš obična, na taj način.