Husnija Kamberović

         

Sto godina „Preporoda“ (1903.-2003.)    
1. Od čitaonica i đačkih domova do kulturnoga društva

1.a. Osnivanje čitaonica

Tradicionalne forme kulturnoga i prosvjetnoga djelovanja stanovništva u Bosni i Hercegovini tokom 19. i početkom 20. stoljeća bila su nacionalna pjevačka društva i čitaonice ili kiraethane. Pjevačka društva se uglavnom vežu za Srbe, Hrvate i Jevreje, dok su kod Bošnjaka tu funkciju imale čitaonice, unutar kojih su oni gotovo ljubomorno čuvali svoje tradicionalne oblike života. Korijeni čitaonica nalaze se u posljednjim decenijama osmanske vladavine u Bosni, a njihovom širenju doprinosila je muslimanska omladina školovana na Istoku, gdje su čitaonice kao odgojno-obrazovne institucije imale dugu tradiciju. Tada se njihova odgojno-prosvjetna misija sastojala u držanju “knjiga istoričnog, zabavnog i moralnog sadržaja, novina i raznih drugih listova”, čime su one izvršavale ne samo kulturno-prosvjetnu nego u izvjesnoj mjeri i kulturno-političku ulogu.
Nakon uspostave austrougarske vlasti djelovanje ovih čitaonica je zamrlo, da bi 19. VII. 1888. godine jedna grupa prorežimski orijentirane muslimanske inteligencije u Sarajevu, na Bendbaši, u posebnoj zgradi izgrađenoj u orijentalnom stilu specijalno za tu priliku, otvorila prvu Muslimansku čitaonicu (kiraethanu), koja je postala stjecište prve generacije muslimanskih književnika i prvih istaknutih muslimanskih političkih aktivista (Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, Hilmi-ef. Muhibić, Ibrahim-beg Bašagić, Mahmud-beg Fadilpašić, Esad-ef. Kulović i drugi).  Ova čitaonica, koja je brojala 140. članova i prilično bogatu priručnu biblioteku, bila je prvi oblik organiziranja Bošnjaka u vrijeme austrougarske vladavine i značajno je utjecala na dalji tok njihovoga kulturno-prosvjetnog i  političkog djelovanja. 
Nakon sarajevske počelo je širom Bosne organiziranje sličnih čitaonica (u Banjoj Luci, Tuzli, Brčkom, Prozoru, Tešnju u drugim gradovima). Ukupno je 1911. godine u Bosni i Hercegovini bilo 116. muslimanskih čitaonica, čiji je osnovni vid djelovanja bio u opismenjsvanju svojih članova, što se vršilo kroz razne tečajeve i predavanja koja su organizirana u čitaonicama. Tako se ove čitaonice pojavljuju ne samo kao preteča kulturno-prosvjetnih društava, nego nastavljaju egzistirati paralelno kao organski dio novoosnovanih kulturno-prosvjetnih društava. Mnoge čitaonice su nakon 1903. dio prihoda sakupljenih sa zabava davale u fond društva “Gajret” za školovanje muslimanske djece.

1.b. Đački domovi

Osim čitaonica kao preteče “Gajreta” i današnjeg “Preporoda” valja spomenuti i đačke domove (konvikte) koje je koncem 19. stoljeća počela organizirati Vakufska uprava s ciljem pomaganja đacima srednjih škola koji se školuju izvan mjesta svoga boravka. Prvi takav konvikt Vakufska uprava je otvorila 1885. u Morića-hanu u Sarajevu, gdje je smještaj pronašlo 50 učenika Velike gimnazije, Preparandije i Medrese.  Mada je ovaj đački konvikt bio kratkoga vijeka (bio je otvoren svega 3 godine), time nije prestalo “doba đačkih domova”, nego je, naprotiv, nakon ovoga sarajevskog otvoreno nekoliko novih đačkih domova u Mostaru, Banjoj Luci i Tuzli. Ovi su domovi bili smješteni u iznajmljenim kućama, dok je 1894. u Sarajevu, na Ćurčića brijegu, Vakufska uprava podigla posebnu zgradu za 30 muslimanskih đaka koji su pohađali Veliku gimnaziju. Ovi vakufski đački konvikti, poput čitaonica, postali su organski dio novouspostavljenoga “Gajreta”, budući da je znatan broj “Gajretovih” stipendista smještaj nalazio upravo u njima, a 1921. godine “Gajret” je i formalno preuzeo u svoju nadležnost ove konvikte. Pred Prvi svjetski rat u vakufskim konviktima u Sarajevu, Mostaru, Banjoj Luci i Tuzli bilo je smješteno ukupno 214. đaka. Početkom 1914. Vakufsko-mearifski sabor je otvorio i poseban vakufski konvikt u Bihaću.

2. Formiranje “Gajreta”

2. a. Suočavanje sa novim vremenima

Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće među svim narodima u Bosni i Hercegovini pojavila se potreba da se uz pjevačka društva, čitaonice i đačke domove pronađu nove forme organiziranog kulturnog i prosvjetnog djelovanja među đačkom i studentskom omladinom. Tako su izrasla dobrotvorna i kulturno-prosvjetna društva kod Jevreja (“La Benevolencija”), Srba (“Prosvjeta”), Hrvata (”Napredak”) i kod Bošnjaka (“Gajret”). Formiranje ovih društava bio je izraz suočavanja sa novim vremenima kako bi se putem bolje organiziranog pomaganja đačke i studentske omladine ubrzao proces usvajanja evropskog obrazovanja i približavanja tekovinama zapadnoevropske civilizacije. Nosilac ovih ideja bila je ona muslimanska inteligencija koja je, svojim djelovanjem u listu ”Behar”, zastupala načela neophodnosti uključivanja Bošnjaka u zapadnoevropski civilizacijski krug putem stjecanja suvremenog obrazovanja kroz moderne škole. Na taj je način, s obzirom na osnovne ciljeve i glavne nosioce djelovanja, društvo “Gajret” u izvjesnom smislu nastavak djelovanja lista “Behar”, budući da je  “Behar” zastupao potrebu obrazovanja Bošnjaka u modernim školama, i da su pokretači “Gajreta” bile iste osobe koje su bile i pokretači “Behara”. Iz ovog suočavanja sa novim vremenima, 1903. godine izraslo je bošnjačko društvo za pomaganje siromašnih đaka na srednjim i višim školama “Gajret”.

2.b. “Bosanski azil” u Beču

Inicijativa za osnivanje jednog bošnjačkog društva za pomaganje siromašnih đaka na srednjim i višim školama potekla je 1900. godine od strane dvojice bošnjačkih akademičara, braće Ahmed-bega i Ibrahim-bega Defterdarevića, kao odgovor na otvaranje “Inštituta za bosanskohercegovačke visokoškolce”, kojega je 1899. u Beču osnovala Zemaljska vlada “pod izlikom da studentima olakša studij, a, u stvari, s namjerom da putem tog konvikta utiče na vaspitanje omladine u duhu pretenzija okupatorske politike u Bosni i Hercegovini”. Naime, prema pravilima ponašanja u ovom konviktu studentima je onemogućeno udruživanje u druge studentske organizacije, što je značilo i ograničavanje političkih sloboda i samostalnih istupa. Ovaj konvikt njemački studenti su posprdno nazivali “Ćušenhajm” i “Bosnisher Asyl”. Jedna grupa studenata Bošnjaka se pobunila zbog ograničavanja sloboda, na šta je uprava reagirala uskraćivanjem dalje finansijske potpore i njihovim izbacivanjem iz Konvikta. Tako se jedan dio studenata našao u teškoj materijalnoj situaciji i bez mogućnosti da nastavi dalje školovanje, što je izravno potaknulo intervenciju islamske akademske omladine u Beču, “koja se 1902. godine pismima obratila mlađim nastavnicima u Sarajevu i van njega, s molbom da što više propagiraju pohađanje modernih škola”. Zbog nedaća ovih akademičara izbačenih iz Konvikta na ulicu, grupa mladih bošnjačkih intelektualaca, među kojima su bili Safvet-beg Bašagić, Salih Aličehić, Edhem Mulabdić, Hajdar Fazlagić, Ahmed Šćeta, Riza-beg Kapetanović, Sejdali-beg Filipović, Hamdi-beg Mutevelić i drugi, u zimu 1901/1902. godine, odlučila je osnovati jedno društvo koje će pomagati siromašne Bošnjake đake u osnovnim i srednjim školama.

2.c. “Pomoć” u Sarajevu

Postoje dvije verzije o počecima samoga “Gajreta”. Prema jednoj verziji, grupa intelektualaca je u zimu 1901/1902. godine “na jednom sastanku u maloj, prizemnoj i zadimljenoj sobici”, odlučila osnovati društvo za pomaganje đacima, te zaključila “da se pokretačka skupština sazove prigodom dojdućih konjskih trka u Butmiru, kada najveći dio  bosanskohercegovačke elite i notabiliteta bude  na okupu na Ilidžama i Sarajevu”. Već na ovom sastanku Riza-beg Kapetanović je pozivajući prisutne da daju prilog za stipendiranje đaka, riječima “gajret, braćo, gajret” dao i ime društvu. 
Prema drugoj verziji, nakon što je na ovom prvom sastanku odlučeno da se formira društvo, Bašagić je iskoristio trke u Butmiru i prisustvo najznačajnijih bošnjačkih prvaka, begova, aga i trgovaca, te sazvao jedan sastanak u sarajevskoj Ruždiji, kojem je prisustvovalo oko 40-50 uglednih ličnosti. Na ovom je sastanku odlučeno da se osnuje društvo pod imenom “Gajret”, te je formiran Privremeni odbor koga su sačinjavali: Safvet-beg Bašagić, Hilmi-ef. Muhibić, Halid-beg Hrasnica, Hasan Hodžić, Hajdar Fazlagić i Hilmi Hatibović. Privremeni odbor je nakon toga održao nekoliko sjednica na kojima je razmatrao nacrte Pravila društva. Konačno su  koncem 1902. Pravila bila napisana i dostavljena Zemaljskoj vladi i Zajedničkom ministarstvu finansija na usvajanje. Pravila su zvanično prihvaćeno 12. januara 1903., nakon čega je za 20. januara  sazvana skupština Društva u sarajevskoj Kiraethani na Bendbaši. Taj datum se zvanično smatra datumom osnivanja društva “Gajret”. 

2.d. Skupština na Bendbaši 20. februara 1903.

Osnivačka skupština Društva “Gajret” na Bendbaši održavala se u vrijeme jako izražene podvojenosti malobrojne bošnjačke inteligencije i tadašnjeg vođstva muslimanskog autonomnog pokreta, s jedne strane, te prikrivenih nastojanja Vlade da onemogući ovakav poduhvat. To je vrijeme prvog bošnjačkog kulturnog preporoda, kojega je nosila prva generacija evropski obrazovanih bošnjačkih intelektualaca. Oni su u okviru svojih kulturno-preporodnih akcija 1900. pokrenuli list “Behar”, kao prvi bošnjački književni časopis, osnovali sportsko društvo “El-kamer”, Muslimanski klub, više čitaonica i trezvenjačkih društava, list “Ogledalo”, Islamsku dioničku štampariju, prvu muslimansku zemljoradničku zadrugu itd. Paralelno s ovim kulturnim preporodom tekao je od 1899. i pokret za vjersku i prosvjetnu autonomiju, koji je, također, bio zahvaćen podjelama i krupnim neslaganjima nosilaca pokreta.
U takvoj atmosferi podvojenosti održana je skupština na Bendbaši. Suvremeni izvještaji ističu da je na skupštini sudjelovalo 100 osoba, među kojima su dominirali mladi. Skupštinu je otvorio i njome rukovodio predsjednik Privremenog odbora dr. Safvet-beg Bašagić. Tok Skupštine pokazao je svu podijeljenost i neslaganje unutar bošnjačkoga društva toga vremena, pa je čak bilo prijedloga da se osnivanje Društva “iz političkih razloga” i zbog “nejednodušnosti Muslimana” odgodi na neodređeno vrijeme. Argumenti ovih koji su predlagali odlaganje osnivanja Društva nalazili su se u izostanku podrške vođa autonomnog pokreta jednom takvom poduhvatu, a ta je podrška izastala zbog toga što su vođe pokreta smatrale da je osnivanje Društva “djelo nekoliko mladića koji ne uživaju podršku širih krugova i inteligencije” i zbog toga što “nema unutra medresa i hodža”. Ipak, uprkos tome, na intervenciju reisu-l-uleme Teufik-ef. Azabagića na Skupštini je odlučeno da se osnuje Društvo, a za prvoga predsjednika je izabran dr. Safvet-beg Bašagić. Bašagićev izbor za predsjednika Društva označio je pobjedu one grupe bošnjačke inteligencije koja se zalagala za suvremeno obrazovanje i usvajanje tekovina zapadnoevropske kulture, ali ne uz isključivi oslonac na austrougarsku vlast i ne uz potporu Vlade . Društvo “Gajret” je bilo orijentirano u tom smislu, što se vidi i iz toga da je predviđeno da društvo pomaže samo one đake i studente koji se školuju u BiH i Austro-Ugarskoj Monarhiji, a ne i one koji pohađaju teološke studije u Kairu i Istanbulu. Ova pobjeda modernizma nad tradicionalizmom pokazat će se jako važnom za dalji društveni razvoj Bošnjaka. To nije značilo odustajanje od religioznih normi, nego jedino prilagođavanje novim uvjetima. Sama činjenica da je reisu-l-ulema dao podršku osnivanju Društva govori u prilog tvrdnji da je “Gajret”, mada mu se suprotstavilo vođstvo muslimanskog autonomnog pokreta, koga su u to vrijeme uglavnom činili pripadnici uleme, u izvjesnoj mjeri uspio nadjačati bošnjački partikularizam i objediniti naizgled teško objedinjujuće strukture bošnjačkoga društva.
3. Hrabro koračanje kroz historiju

Od osnutka 1903. “Gajret” je mukotrpno, ali hrabro, krenuo kroz izazove u kojima se nalazio. Već na prvoj redovnoj Skupštini održanoj 19. juna 1903. Hasan-ef. Hodžić je govorio o “poletu u narodu kog je stvorila Gajretova ideja (…) Propaganda za Gajretovu ideju vrši se održavanjem pokrajinskih skupština, po raznim sastancima i sijelima”. List “Behar” je ne samo brižljivo bilježio “Gajretove” aktivnosti nego je i prostorije svoje redakcije besplatno ustupio na korištenje ovome Društvu. “Gajret” funkcionira kao isključivo “muslimansko đačko potporno društvo  kome je jedini cilj da stvara što jači kadar inteligencije”. 
3.a. Uvlačenje Društva u političke igre

Prve četiri godine rada Društvo se uglavnom bavilo svojim osnovnim zadatkom: stipendiranjem đaka na srednjim školama i dijeljenjem potpora. Sa skromnim sredstvima, uz mali broj članstva, Društvo se, premda bez šire podrške, u prvim godinama uspjelo nametnuti kao prepoznatljiva i važna bošnjačka institucija. Grupa tzv. “napredne” bošnjačke inteligencije, koja je vodila Društvo, i sama se ubrzo podijelila, što je podstaklo struju koja je vodila autonomni pokret da preuzme Društvo u svoje ruke. Kako je ova grupa od 1906. bila i politički organizirana u okviru Muslimanske narodne organizacije, prve bošnjačke političke organizacije, i s obzirom na dobro razgranatu mrežu svojih političkih odbora, nije bilo teško da 1907. preuzme upravu Društva. Novi predsjednik je postao ugledni član Muslimanske narodne organizacije i pripadnik bogate sarajevske begovske porodice, Mahmud-beg Fadilpašić. Tada je “Gajret” uvučen u razne političke igre iz kojih se više nikada neće izvući. S druge strane, ovim činom je u funkciju “Gajreta” stavljena već izgrađena politička mreža Muslimanske narodne organizacije, pa je društvo znatno povećalo broj đačkih i studentskih stipendija, a proširena je i izdavačka djelatnost.  Društvo je već 1908. promijenilo i svoja Pravila omogućavajući da se potpore pružaju i studentima na teološkim fakultetima u Kairu i Istanbulu, a ne samo studentima koji su studirali na prostoru Austro-Ugarske monarhije, kakav je slučaj bio dotad. Time je “Gajret” ne samo uvećao svoje članstvo nego znatno proširilo svoju aktivnost čime je i njegova podrška u narodu porasla.  Na taj način je “prelazak Društva u ruke opozicione Muslimanske narodne organizacije u izvjesnom smislu pozitivno se odrazio na njegov dalji razvitak”.  Svojim insistiranjem da se društvo usmjeri prije svega na stipendiranje studenata na teološkim studijama u Istanbulu nova uprava “Gajreta” je, prije svega, ispoljavala svoju političku orijentaciju (održavanje veza sa Istanbulom) te “dokazala da se zna demagoški koristiti tradicionalističkom naklonošću  muslimanskih masa prema teološkim studijama i  Carigradu u cilju lakšeg pridobijanja za društvo “Gajret” i njegov program”.  U svakom slučaju, od 1907. “Gajret” je jako politizirao svoj rad, ali je i djelovao na kulturno-prosvjetnom planu na način kako je to u početku i bilo zamišljeno. Politička neslaganja različitih bošnjačkih političkih stranaka i grupa nisu uspjela zaustaviti kulturno-prosvjetnu misiju ovoga društva. Doduše, ta politička neslaganja, koja su se manifestirala u “Gajretu”, ponekada su bila tako žestoka da su se neke skupštine ovoga društva pretvarale u prava borilišta, u kojima nije nedostajalo čak ni fizičkih obračuna. Sve do Prvoga svjetskog rata Društvo je odolijevalo svim neslaganjima njegovih članova, ali je 1914., zbog poznatih događaja i atentata u Sarajevu na Franza Ferdinanda, “Gajret”, koji je kod Vlade imao status prosrpski orijentiranoga društva, bio likvidiran, ali na specifičan način: pod izgovorom da nije održana redovna godišnja skupština Vlada je zabranila rad dotadašnjeg Glavnog odbora “Gajreta”, a svu njegovu imovinu je stavila pod upravu Vakufsko-mearifskog sabora. Nije, međutim, prestalo stipendiranje studenata i đaka, što je u izvjesnom smislu predstavljalo nastavak rada “Gajreta” na terenu, ali bez demokratski izabranoga rukovodstva. To je značilo da političke igre, u koje je društvo ušlo 1907. godine, nisu prestalo ni u vrijeme Prvoga svjetskog rata.

3.b. “Na udaru” velikosrpskog režima

Poslije stvaranja zajedničke jugoslavenske države 1918. Politiziranje rada “Gajreta” i dalje se nastavilo. Naredbom Policijske uprave u Sarajevu pozvano je rukovodstvo “Gajreta” da obnovi rad društva, pa je početkom 1919. to rukovodstvo preuzelo društvenu imovinu od strane Vakufsko-mearifskoga sabora i započelo sa organiziranjem društva ne terenu. Sukobi različitih političkih struja među Bošnjacima jasno su se ispoljavali u pokušajima ovladavanja ovim društvom. Zahvaljujući snažnoj podršci režima ubrzo su prevagu u “Gajretu” preuzeli pripadnici mlađe generacije muslimanske inteligencije, prosrpski orijentirane i politički okupljene oko stvarno bezutjecajne Jugoslovenske muslimanske demokracije, dok su pristalice politički utjecajne, ali opoziciono orijentirane, Jugoslovenske muslimanske organizacije, ostale izvan utjecaja na rad društva. Tako se sada “Gajret” našao “na udaru” politike vladajućeg velikosrpskog režima. Vodeći  faktori Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Jugoslavije, smatrali su “Gajret” vrlo pogodnim instrumentom “nacionaliziranja” muslimana, posebno školske i studentske omladine, u pravcu srpske velikodržavne politike. Sukob sa jakom Jugoslavenskom muslimanskom organizacijom znatno je štetio radu “Gajreta”, koji je uz podršku vladajućeg režima, ipak nastavio raditi. Na terenu je dolazilo do dezorijentacije, krupnih podjela koje su se ispoljavale i u tome da je jedan dio lokalnih odbora odbijao surađivati sa Glavnim odborom koga su nazivali “namet-odbor”, aludirajući na činjenicu da je taj odbor “nametnut” od strane vladajućeg režima u Beogradu, koji je preko “Gajreta” nastojao realizirati svoje nacionalno-političke ciljeve. U skladu s tim ciljevima u Beogradu je u septembru 1923. , umjesto dotadašnjeg “Gajretovog” pododbora, formirano posebno društvo pod nazivom “Beogradski Gajret Osman Đikić”. Osnovi zadatak ovog društva bio je da “uputi naše muslimane na školovanje u Beograd ili ma koje drugo nacionalno zdravo mesto”. Vlasti su obilno pomagale beogradski “Gajret”, pa mu je i sam kralj Aleksandar, kao svoj lični prilog, stalno davao mjesečnu donaciju od 25.000 dinara. Osim toga, kralj je svoju pažnju prema beogradskom Gajretu iskazivao i putem redovnih novčanih poklona od 10.000 dinara povodom Božića i drugih vjerskih praznika.

3.c. Protuteža “Gajretu” – osnivanje “Narodne uzdanice”

Zbog političke zloupotrebe “Gajreta”, a bez mogućnosti znatnijega utjecaja na njegovu orijentaciju, rukovodstvo Jugoslavenske muslimanske organizacije je 1922./1923. odlučilo osnovati novo kulturno-prosvjetno društvo pod nazivom “Narodna uzdanica”. Bilo je to prvo društvo Bošnjaka koje je imalo domaći, a ne arapski naziv. Osnovni cilj je bio da se institucionalno parira “Gajretu” i da se neutralizira njegov utjecaj među Bošnjacima. Rukovodstvo JMO je isticalo kako je “Gajret” prestao biti kulturno-prosvjetno društvo nego se pretvorio u “političku frakciju” čije je djelovanje  postalo “sredstvom nasilnog srbiziranja muslimanskog podmlatka”, što “unosi razdor u muslimanske redove”. Osnivanje “Narodne uzdanice” tumačilo se potrebom odgajanja muslimanske omladine “u istinskom i narodnom smislu, da bude ponosna i narodna i da osjeća jednakost s narodom našim”. 
Tokom 1923. izrađena su pravila novog društva, koja je u oktobru iste godine odobrio veliku župan sarajevske oblasti. Međutim, oštro je reagirala beogradska štampa koja je novo društvo proglasila “defetističkim” i neprijateljski raspoloženim “prema Srbiji i celokupnom srpstvu”, zbog čega je Ministarstvo unutrašnjih dela zabranilo održavanje osnivačke skupštine “Narodne uzdanice”, koja je bila zakazana za 1. februara 1924. godine. Na kraju je, ipak, poslije gotovo godinu dana političkih zapleta i polemika, u oktobru 1924. u prostorijama Jugoslavenskog muslimanskog kluba, bivšoj kiraethani (čitaonici) na Bandbaši, na istom mjestu gdje je 1903. formiran “Gajret”, održana osnivačka skupština “Narodne uzdanice”. 

3.d. Politički inat ili stvarna potreba?

Stvaranjem “Narodne uzdanice” izostala je podrška u narodu koju su osnivači društva očekivali. Nisu samo optužbe, koje su bile neutemeljene,  o navodnoj prohrvatskoj orijentaciji društva, utjecale na njegov nepovoljan položaj u prvom razdoblju djelovanja, nego više uvjerenje da je “političko-partijski inat”, čiji je cilj  bio potkopavanje utjecaja “Gajreta”, važniji motiv osnivanja “Narodne uzdanice” od stvarne potrebe na terenu.  Bez obzira na podršku koju je “Narodnoj uzdanici” pružala Jugoslavenska muslimanska organizacija, novo društvo nije uspjelo potkopati temelje “Gajreta” iz jednostavnog razloga što je “Gajret”, uprkos  nacionalno-političkoj orijentaciji koju je zagovarao njegov vrh, uspješno obavljao svoju kulturno-prosvjetnu misiju. Osim toga, “Gajret” je finansijski puno bolje stajao zbog izravne podrške vladajućega režima, dok je rad “Narodne uzdanice” bio prepušten vlastitim prihodima i članarini, a tu je već kod Bošnjaka bio prisutan “poznati nehaj i nerazumijevanje za ovako važne ustanove”. Uz sve to rukovodstvo JMO, koje je stajalo iza osnivanja “Narodne uzdanice”, nije imalo posebnoga smisla za kulturno-prosvjetni rad. Paralelnim djelovanjem “Gajreta” i “Narodne uzdanice” i političkim obračunima koji su se vodili preko ovih društava, dalje je produbljivana nacionalno-politička polarizacija Bošnjaka. “Gajret” je kontinuirano imao podršku vladajućeg režima, dok je “Narodna uzdanica” dijelila sudbinu Jugoslavenske muslimanske organizacije.

3.e. Pokušaji ujedinjenja

Bez obzira na različitu i oprečnu političku orijentaciju rukovodstava “Gajreta” i “Narodne uzdanice”, oba su društva radila na istom zadatku školovanja, prosvjećivanja i kulturnog uzdizanja Bošnjaka. Manje-više deklarativno izjašnjavanje vodećih ljudi ova dva društva za određene nacionalno-političke opcije slabilo je na intenzitetu i značaju idući po vertikali od vrha, tj. od glavnih odbora prema lokalnim odborima, aktivistima na terenu i članstvu. Đaci i studenti su se za pomoć obraćali jednako i “Gajretu” i “Narodnoj uzdanici”, gledajući u njima svoje zajedničke ustanove, čija je svrha kulturno-prosvjetni i privredni napredak Bošnjaka. Svi muslimanski aktivisti i pregaoci su, bez razlike nacionalno-političkih i stranačkih usmjerenja, kulturno-prosvjetiteljski djelovali isključivo u bošnjačkoj sredini. 
Zbog toga su se već 1925. javile prve ideje o spajanju “Gajreta” i “Narodne uzdanice” i objedinjavanju njihovog rada. Ovo je pitanje osobito aktualizirano u vrijeme priprema za Kongres Muslimana intelektualaca koji je, povodom 25-godišnjice osnivanja “Gajreta”, održan u Sarajevu 1928. godine. Jedan Prijedlog iz 1927. godine o ujedinjenju ovih društava stvaranjem novog društva pod nazivom “Pomoć” nije prihvaćen. Slične ideje o objedinjavanju rada oba društva pojavile su se i pred Drugi svjetski rat, a njezini nosioci su bili “krugovi progresivno orijentisane muslimanske inteligencije” koji su vidjeli da politička razilaženja ovih društava vode “rasipanju i cijepanju konstruktivnih snaga u Muslimana”. Zanimljivo je da pred Drugi svjetski rat snažniji poticaji u pravcu objedinjavanja rada dolaze iz “Gajreta” nego iz “Narodne uzdanice”. Tako je, na primjer, sredinom 1939. na “Gajretovoj” skupštini, predloženo da se koordinira rad “i sa onim snagama izvan “Gajreta” koje rade na istim ili sličnim zadacima. Objedinjavanje tih snaga stvorilo bi povoljne uvjete za razvoj jednog snažnog kulturnog i narodnog pokreta u čijem centru bi stajao “Gajret” kao najsnažnije muslimansko društvo”. Osim ovih inicijativa, i na Konferenciji bošnjačke školovane omladine u Beogradu 1939. predloženo je osnivanje saveza društava “Gajret” i “Narodna uzdanica” s krajnjim ciljem objedinjavanja njihovog rada. 
Izbijanje Drugog svjetskog rata prekinulo je sve diskusije o objedinjavanju ovih društava. Sa ratom su nastupile nove okolnosti u radu bošnjačkih kulturno-prosvjetnih društava. Vlasti Nezavisne države Hrvatske zabranile su rad “Gajreta” i naredile “Narodnoj uzdanici” da preuzme njegovu imovinu i njegove stipendiste. Suprotno očekivanjima vlasti, rukovodstvo “Narodne uzdanice” je ovu odluku o preuzimanju “Gajretove” imovine primilo bez intuzijazma i provelo je uz dosta oklijevanja tek koncem jula 1941. godine. Stvarno ujedinjenje dva društva i stvaranje “Preporoda” izvršeno je tek nakon rata, ali pod bitno drukčijim društvenim i političkim okolnostima. 

3.d. “Prosrpska” i “prohrvatska” orijentacija?

Uvjerenje o “prosrpskoj” orijentaciji “Gajreta” i “prohrvatskoj” orijentaciji “Narodne uzdanice” već je postalo stereotip. Činjenica da je u Beogradu od septembra 1923. umjesto dotadašnjeg “Gajretovog” pododbora postojalo posebno društvo pod nazivom “Beogradski Gajret Osman Đikić”, a da je jedan od najsnažnijih odbora “Narodne uzdanice” djelovao u Zagrebu, utjecao je na stvaranje ovih stereotipa. Ipak, “Gajret” je bio nešto aktivniji u političkoj propagandi u pravcu srpske političke orijentacije, nego je to radila “Narodna uzdanica” u pravcu hrvatske političke orijentacije. Ne može se osporiti da je “Narodna uzdanica” radila u pravcu pridobijanja muslimana za hrvatsku nacionalnu ideju “ali bez nametljivog hrvatskog nacionaliziranja”. Suština je, međutim, u tome da je to “opredjeljivanje” bilo prije svega politički motivirano i imalo je politički, a ne etnički prizvuk. “Gajret” je 1903. godine osnovala grupa intelektualaca koja se u političkom smislu opredjeljivala u “prohvatskom” smislu, ali je od 1907. upravu preuzela grupa koja će se u političkom smislu “opredjeljivati” u “prosrpskom” pravcu. S druge strane, budući da se “Gajret” smarao “prosrpskim” društvom, “Narodna uzdanica” se sve više počela tretirati kao “prohrvatski” opredijeljeno društvo, mada to nikako nije proizilazilo iz njenoga Programa. Jednako koliko i u vrijeme austrougarske uprave, kada je “opredjeljivanje” u “prosrpskom” pravcu označavalo opozicioni stav prema režimu, toliko je i u razdoblju između dva svjetska rata to bilo odraz odnosa prema režimu.  “Gajret” je imao podršku vladajućega režima i njegovo se rukovodstvo u političkom smislu izjašnjavalo u “prosrpskom” pravcu, dok je “Narodna uzdanica” bila politički opoziciono usmjerena i njeno se rukovodstvo više opredjeljivalo u “prohrvatskom” pravcu. To, međutim, nije ništa više značilo nego iznošenje političkih stavova rukovodstava tih društava. Čak je došlo i do izmjena naziva društava, tako da je, pod utjecajem režima u Beogradu, 1929. “Gajret”, čiji je zvanični pokrovitelj od 1923. bio prestolonasljednik Petar II Karađorđević, promijenio naziv u “Srpsko muslimansko kulturno-prosvjetno društvo”, što je bilo donekle paradoksalno s obzirom na zvanično proklamirano integralno jugoslavenstvo u razdoblju šestojanuarske diktature. S druge strane, “Narodna uzdanica” je, također pod izravnim utjecajem režima Nezavisne države Hrvatske, 1941. godine promijenila naziv u “Hrvatsko-muslimansko kulturno društvo”. Prilikom promjene naziva “Gajreta” 1929. i prilikom izmjene naziva “Narodne uzdanice” 1941. Godine, većina članstva je bila protivna tim promjenama. Tako je, na primjer, na mjesnoj skupštini “Narodne uzdanice” Sarajevo dio skupštinara odbacio zahtjev za izmjenu naziva društva, naglašavajući kako zahtjevi za izmjenu naziva dolaze od strane ustaša, ali se “hrvatsko ime ne smije identificirati sa ustaštvo”. Međutim, sutradan je u novinama, suprotno željama skupštinara, objavljeno kako skupština podržava izmjenu naziva društva. Općenito se može zaključiti kako se tvrdnje o “prosrpskoj” i “prohrvatskoj” orijentaciji muslimanskih društava “Gajret” i “Narodna uzdanica” odnose jedino na dio rukovodstava ovih društava, mada je i tu situacija bila znatno kompliciranija nego bi se to u prvi mah moglo zaključiti. Inače, “nacionalna propaganda bilo u hrvatskom ili srpskom pogledu nije imala realnih šansi u širim bošnjačkim slojevima koji su odbijali da se nacionalno identifikuju u navedenom smislu”, a niti je ona bila posebno isticana u radu društava. Ova i ovakva “prosrpska” i “prohrvatska” orijentacija “Gajreta” i “Narodne uzdanice” definitivno je eliminirana 1945. stvaranjem “Preporoda” kao kulturnog društva Muslimana Bosne i Hercegovine. 

3.f. “Nacionalno društvo” u komunističkom sistemu vlasti

Nakon Drugog svjetskog rata, već u proljeće 1945., Glavni odbor Muslimana BiH dao je inicijativu za osnivanje jednog kulturno-prosvjetnog društva u okviru kojeg bi se objedinile sve intelektualne snage, kako bivšeg “Gajreta” tako i “Narodne uzdanice”.  Slijedom ove inicijative u Sarajevu je 13. septembra 1945. održana osnivačka skupština novog, jedinstvenog Kulturnog društva Muslimana “Preporod”. Dan kasnije, 14. septembra 1945., “Gajret” i “Narodna uzdanica” zasebno su održali svoje posljednje skupštine na kojima je donijeta odluka o pristupanju novoformiranom društvu “Preporod”. Odmah nakon osnivanja, “Preporod” je napravio poseban “Proglas za narod koji je poslat gotovo i u najzabitije muslimanske krajeve zajedno sa oznakom ljudi u pojedinim mjestima kao inicijativnim odborom. Tako se pristupilo organizovanju mjesnih i okružnih odbora”. Osnivanjem “Preporoda” realiziran je zaključak Velike zemaljske konferencije Muslimana BiH o organiziranju masovnog prosvjećivanja i rada na polju kulture i obrazovanja najširih bošnjačkih slojeva. Istodobno je prekinuta praksa podvajanja i nacionalno-političke polarizacije koju su provodili vrhovi “Gajreta” i “Narodne uzdanice” u razdoblju do Drugog svjetskog rata. Na Prvoj redovnoj skupštini “Preporoda” 8. septembra 1946. prihvaćena je odluka “Merhameta” da se fuzionira sa “Preporodom”, kao i prijedlog Beogradskog Gajreta “Osman Đikić” od 26. maja 1946. o fuzioniranju sa “Preporodom” u jedno društvo.
Za prvog predsjednika “Preporoda” izabran je dr. Zaim Šarac, advokat iz Sarajeva. Pošto je ubrzo izabran za saveznog ministra trgovine i snabdijevanja, morao je odseliti u Beogradu, te je 12. marta 1946. podnio ostavku, a na njegovo mjesto je izabran Derviš Tafro, dotadašnji drugi potpredjesnik. 
Osnivanje “Preporoda” 1945., kao i “Napretka” i “Prosvjete”, bilo je zanimljivo s obzirom na odnos komunističke ideje i građanskoga društva. Naime, poslije Drugoga svjetskog rata sve je u Bosni i Hercegovini bilo podređeno izgradnji društva na idejnim osnovama zacrtanim u programskim dokumentima vladajuće Komunističke partije. U tim se programskim dokumentima teži izgradnji društva u kojem nema mjesta za građanske ideje, koje se potiskuju u “ilegalu” i preživljavaju djelujući kroz razna legalna društva koja formalno nisu imala građanski karakter. U takvom ambijentu stvorena su ili obnovljena nacionalna kulturna društva koja su po svojoj suštini bila nosioci građanskih ideja. Međutim, ona nisu imala zadaću razvoja građanskoga duha, jer bi time bila u sukobu sa vladajućom ideologijom. Ova su društva 1945. ne samo imala podršku vlasti, nego su i osnovana od strane vlasti, budući da je kroz njih trebalo ostvarivati zadatke uspostave socijalističkog sistema i u onim dijelovima društva koja novom poretku nisu bila naklonjena. Tako su obnova i djelovanje ovih društava, pa tako i “Preporoda”, 1945. bila u izvjesnom neskladu sa osnovnim idejama njihovoga nastanka početkom 20. stoljeća. Mada se činilo da je osnivanje “Preporoda” bilo na tragu zaključka Velike zemaljske konferencije Muslimana BiH o organiziranju masovnog prosvjećivanja i rada na polju kulture i obrazovanja najširih bošnjačkih slojeva, ipak je djelovanje ovoga društva bilo više u funkciji pridobijanja Bošnjaka za novi sistem vlasti. Sa istim ciljem je djelovao Glavni odbor Muslimana koji je “suštinski bio samo maska putem koje su se provodile komunističke nakane unutar bošnjačkog naroda”. Razlika je u tome što je Glavni odbor djelovao više na političkoj liniji, a “Preporodu” je namijenjen obrazovni i kulturni rad na “stvaranju čvrstog saveza komunista i nekomunista muslimana”. Međutim, “Preporodov” rad u kulturi u ovo je vrijeme bio podređen političkim ciljevima. “Preporod ima nas da preporodi i vaspitava. Preporod ima da nastavi ondje gdje je puška zamrla”. Međutim, rad Društva u prvo vrijeme poslije rata odvijao se uz puno teškoća. Već na Prvoj redovnoj skupštini “Preporoda” održanoj 8. septembra 1946. ističe se kako u nekim krajevima “postignuti rezultati rada (…) nisu zadovoljavajući”, jer su u odbore “Preporoda” često birani “suviše preopterećeni ljudi koji su Preporodov rad smatrali sporednim”. 
U Izvještaju o radu za 1945. i 1946. godinu ističe se kako se u to vrijeme “Preporod” organizaciono ustrojio. “Primljeno je na znanje oformljenje mjesnog odbora u Zagrebu u koji su se sjedinila dva ranija muslimanska društva, a koja su imala i svoj studentski dom i svoj dječiji dom”, zatim se navodi obnova Doma Beogradskog Gajreta “Osman Đkikić” i to uz finansijsku pomoć Vlade BiH, te je, skupa sa “Prosvjetom”, nabavljen inventar u tom Domu za 270 pitomaca, a kao poseban uspjeh u prvoj godini rada navodi se da su “Preporod”, “Napredak” i “Prosvjeta” skupa preuzeli obavezu da finansiraju boravak 812 đaka u internatima u BiH.  Ovo je bio nagovještaj odnosa nove vlasti prema internatima, budući da je Ministarstvo prosvjete donijelo odluku po kojoj se uopće ne mogu otvarati posebni internati pojedinih kulturnih društava, nego ta društva mogu imati svoje pitomce u državnim internatima. 
Nakon formiranja 1945. godine “ova tradicionalna društva razbijala su pozicije reakcije, afirmirala su liniju naše kulturne politike i rješavanja nacionalnog pitanja kod onih slojeva građanstva koji su bili pod šovinističkim uticajem”.  Nakon što se komunistička vlast uvjerila da je taj zadatak izvršen, krenula je u brzu likvidaciju društava, ali na način da pokaže kako se ta društva samoukidaju zbog toga što su se “iznutra” istrošila. Na plenarnoj sjednici Glavnog odbora “Preporoda” 23. marta 1949. prihvaćena je preporuka Međudruštvenog odbora (koji je koordinirao rad “Preporoda” “Napretka” i “Prosvjete”) da se ukinu nacionalna kulturna društva. U odluci o likvidaciji konstatirano je kako je djelovanje “Preporoda” na terenu prestalo, budući da su se “nekoje organizacije ovog društva fuzionisale sa organizacijama Prosvjete i Napretka stvorivši jedinstveno kulturno prosvjetno društvo, nekoje su već duže vremena prekinule svaki rad a njihovi aktivisti prenijeli svoju aktivnost u druge masovne organizacije ili mjesna kulturno prosvjetna društva, a nekoje su se uključile u Savez kulturno prosvjetnih društava”. Na samoj sjednici tokom diskusije kao opravdanje za ukidanje ovih društava, osim činjenice da je rad društva na terenu zamro, posebno se isticalo da se “danas naša omladine školuje pomoću države kudikamo više i jače nego je bio slučaj kada su to ova društva činila (…) Mi ne trebamo da podržavamo ova društva kada ona ne vrše više nikakve funkcije i kada je prestala potreba da postoje”.  Ova odluka Glavnog odbora od 28. marta 1949. godine o likvidaciji “Preporoda” potvrđena je rješenjem Ministarstva unutrašnjih poslova NRBiH od 10. novembra 1949. godine, čime je zvanično prestao rad “Preporoda” i drugih nacionalnih društava. Sva njihova imovina prešla je u vlasništvo novoformiranoga Saveza kulturno-prosvjetnih društava Bosne i Hercegovine.  Zanimljivo je da je Glavni odbor “Preporoda”, koji je donio odluku o likvidaciji, smatrao da to ukidanje predstavlja dokaz velikoga kulturnog napretka Bošnjaka. “Nacionalna društva su nastala u uslovima naše nacionalne i političke i ekonomske porobljenosti, u uslovima naše podvojenosti vjerske i političke, razdora i svađe itd. I ona su bila potrebna. Danas kada se mi nalazimo u uslovima naše potpune slobode, u uslovima socijalističke izgradnje naše države, kada smo mi zahvaljujući NOB-i sve to preturili (…) ova društva su postala anahronizam, jer mi danas svugdje, u frontovskim organizacijama, AFŽ-u i omladinskim organizacijama radimo bratski u jedinstvu”. Od tada nastupa “gluho doba” organiziranog djelovanja Bošnjaka u kulturi.
 
3.g. Kraj “gluhog doba” i Obnoviteljska skupština 1990. godine

“Mislim da ne trebamo da žalimo za ovim društvima. To je dokaz i našeg političkog i kulturnog napretka”, kazao je Derviš Tafro, predsjednik Glavnog odbora “Preporoda” prilikom likvidacije društva 1949. godine. Međutim, četiri decenije nakon toga, u sklopu oživljavanja kulturno-političkog pluralizma, jedna grupa sarajevskih intelektualaca Bošnjaka odlučila je ispraviti taj “nedostatak žaljenja” i pokrenula inicijativu za obnavljanjem društva. Kako je kasnije pisao profesor Muhsin Rizvić, “ideja o ponovnom oživljavanju našeg kulturnog društva rodila se u blagonaklonim prostorijama Gazi Husrev-begove biblioteke (…) i prvi razgovori Inicijativnog odbora (…) obavljeni su među drevnim knjigama u njenoj tihoj čitaonici”. To je označilo kraj “gluhog doba” organiziranog  djelovanja Bošnjaka u kulturi. U velikoj čitaonici Narodne i univerzitetske biblioteke (Vijećnici), “biblioteci naše mladosti, i naravno naše zrelosti”, nedaleko od mjesta gdje je 1903. godine formiran "Gajret”, a potom i “Narodna uzdanica”, 5. oktobra 1990. godine održana je Obnoviteljska skupština “Preporoda”.  Osnovne zadatke Društva za javnost detaljnije je obrazložio književnik Alija Isaković, tadašnji podpredsjednik: “Tu će biti tretirana nacionalna samobitnost i kultura raznim vidovima proučavanja, analiziranja, objavljivanja, izučavanja jezika, književnosti, istorije, biće analiziran i tretiran odnos prema iseljenicima Muslimanima i drugim zemljama, njihov jezik, običaji koji su bili potpuno zapostavljeni u istraživanjima poslije rata. Praktično, kada su u pitanju Muslimani kao narod, oni nisu u okviru zajedničkih institucija mogli realizirati čitav niz svojih bitnih istraživačkih projekata. Naravno, rađeno je u mjeri u kojoj su to zajedničke institucije mogle da urade, ali evo znamo da do danas nemaju istorije književnosti, nemaju istorije svoga naroda, istoriju novinarstva, društvene misli, političke misli”.
Odluka o zvaničnom buđenju, obnovi i oživljavanju “Preporoda” označila je početak novoga doba u kulturnom stvaralaštvu Bošnjaka. “Preporod” je razvio široku i raznovrsnu kulturnu, naučnu i izdavačku djelatnost s ciljem da, kako je to kazao profesor Muhsin Rizvić na Obnoviteljskoj skupštini, potvrdi i čak nadvisi “ne samo svoju sadržinu već i svoje ime”.

3.h. Novi izazovi u teškim vremenima

Nakon obnavljanja 1990. djelatnost “Preporoda” se odvijala u veoma nepovoljnim uvjetima. Mada su u povijesti ovakva društva uvijek bila nosioci građanskoga društva, “Preporod” i ostala nacionalna društva nakon 1990. odjedanput su dobila nove atribute. U vrijeme kada je postalo moderno zalagati se za građanstvo društvo, raniji baštinici negrađanskih ideja sebi su priskrbili pravo na građanske ideje, istodobno spočitavajući ranijim nosiocima tih ideja da su protivnici građanskoga društva. U takvim vremenima izmijenjenih društvenih vrijednosti i shvatanja, “Preporod” se našao pred velikim izazovima pomirenja kulturne misije unutar svoje nacije i izgradnje novoga društva u kojemu se na nacionalne institucije gleda sa nepovjerenjem, kao na nacionalističke i antigrađanske snage. Teško doba agresije 1992.-1995. ostavilo je dubokoga traga na rad društva, što je osobito primjetno u odnosu političkih struktura prema radu, ne samo “Preporoda” nego i ostalih nacionalnih udruženja poslije 2000. godine. Društvo je 1995. promijenilo naziv u “Kulturno društvo Bošnjaka”, a 1997. dobija naziv “Bošnjačka zajednica kulture”. Bio je to, ne samo hod u skladu sa činjenicama o povratku svome historijskom imenu, nego i odraz suštinskoga izrastanja “Preporoda” od društva u “zajednicu kulture”. 

4. Kulturno-prosvjetna, izdavačka i ostala djelatnost

4.1. Stipendije i potpore

U podnoslavu društva “Gajret” početkom 20. stoljeća stajalo je da to društvo “za potpomaganje siromašnih đaka”. Tako je od osnivanja do Prvog svjetskog rata 60% izdataka društva “Gajret” odlazilo na stipendije, potpore i zajmove đacima i studentima. U prvih 11 godina djelovanja društvo je stipendiralo ukupno 545 đaka i studenata. Od toga je 30 studenata bilo na univerzitetima u Beču, Zagrebu i Pragu. U razdoblju između dva rata broj “Gajretovih” stipendista je znatno porastao i iznosio je prosječno 600 godišnje, a od toga broja je između 300 i 450 otpadalo na pitomce u “Gajretovim” internatima (“Gajret” je do 1941. imao dva internata u Sarajevu, po jedan u Tuzli,  Banjoj Luci, Bihaću i Mostaru, zatim jedan zajednički sa “Prosvjetom” u Trebinju, te kraće vrijeme internate u Foči, Gacku i Novom Pazaru). Osim stipendija društvo je davalo znatan broj potpora i zajmova  studentima i đacima. Nedostatak u ovom djelovanju je bio u tome što je veći broj stipendija i potpora usmjeravan prema đacima koji su potjecali iz gradske sredine, dok je broj đaka-stipendista koji su potjecali sa sela bio zanemarljiv. To, međutim, nije bila osnovna orijentacija društva, nego je posljedica i činjenice da je broj đaka sa sela općenito bio neznatan. 
Slično je bilo i sa “Narodnom uzdanicom”, s tom razlikom što je ovo društvo materijalno dosta slabije stajalo nego “Gajret” pa je i broj stipendija i potpora bio znatno manji. Sve do 1936./1937. broj stipendista ovoga društva kretao se godišnje od 17 do 61, a najveći je bio u školskoj 1940./1941. kada je ovo društvo stipendiralo 147 đaka, dok je broj studenata iznosio od 5 do 12 godišnje (studenti su uglavnom studirali u Zagrebu, ali je bilo i onih koji su studirali u Ljubljani, Pragu, Beogradu i Kairu).  Ni broj potpora nije nikada bio veći od 76 godišnje. Osim stipendija i potpora i “Narodna uzdanica” je, poput “Gajreta”, otvarala internate. Mjesto u internatu se plaćalo, ali je to bila simbolična nadoknada (“opskrbnina”). Do 1941. “Narodna uzdanica” je imala četiri muška srednjoškolska internata u BiH (Sarajevo, Mostar, Banja Luka i Tuzla), te u Zagrebu jedan univerzitetski i jedan ženski srednjoškolski internat (otvoren pred izbijanje Drugoga svjetskog rata).  
Tokom Drugoga svjetskog rata zbog zabrane rada “Gajreta” i preuzimanje njegove imovine, “Narodna uzdanica” je preuzela obavezu i stipendiranja “Gajretovih” pitomaca. Tokom rata društvo je izdalo ukupno 534 stipendije (uglavnom za srednjoškolce), dok je u njenim internatima bilo smješteno između 409 i 644 đaka.
Poslije Drugoga svjetskog rata aktivnosti “Preporoda” na stipendiranju i pomaganju školovanja đaka bile su, također, primjetne. Tokom 1945./46. ukupno 40 studenata i đaka u BiH je uživalo “Preporodove” stipendije ili jednokratnu novčanu pomoć.  Osim toga, u “Preporodovom” domu u Zagrebu 1945./46. bilo je 78 pitomaca. “Preporod” je, osim toga, dao “osmorici studenata u Zagrebu i petorici u Beogradu stipendiju od po 1.000 dinara mjesečno. Pri odlučivanju o ovome vodilo se računa o tome da li su molitelji odani narodnom pokretu i da li se nisu ukaljali za vrijeme okupacije”. 
Od obnavljanja Društva 1990. ovakva djelatnost je ostala zanemarena. Nije  bilo izravnoga stipendiranja đaka (osim stipendiranja jednog studenta), ali je bilo pružanja povremenih potpora za studije.
4.2. Izdavačka djelatnost
 
Prve tri godine svoga postojanja “Gajret” je sa svojim članstvom kontaktirao preko časopisa “Biser”. Koncem 1905. donesena je odluka da se pokrene poseban Kalendar “Gajret”, ali se ubrzo pokazalo da Kalendar nije praktičan način za komuniciranje sa članstvom i promoviranje Društva, pa je 1907. godine pokrenut politički neutralan list pod istoimenim nazivom. Ovaj list je do 1914. “odigrao značajnu ulogu na planu kulturno-prosvjetnog uzdizanja Muslimana, te znatno doprinosio daljem formiranju muslimanske čitalačke publike. Uz zadržavanje muslimanskog obilježja kao osnovne odrednice, svojom programskom orijentacijom naslanjanja na vlastite tradicionalne duhovne vrijednosti list “Gajret” je nastavljao “Beharovu” liniju prvih godina njegovog izlaženja”. 
Poslije Prvoga svjetskog rata “Gajret” je nastavio izdavati istoimeni list koji je “više puta mijenjao svoju fizionomiju i profil, u rasponu od književnog časopisa do suhoparnog glasila i biltena vijesti (…) zavisno od potreba i programske orijentacije društva kao i ličnosti koje su ga uređivale”. Uz ovaj list, od 1936. izlazio je i Kalendar “Gajret”, a pokrenuta je i posebna “Gajretova” biblioteka, u okviru koje je od 1928. do 1935. objavljeno ukupno 22. svezka. U ovoj biblioteci objavljivana su kako književna djela, tako i popularna predavanja praktične namjene za široke narodne slojeve.
“Narodna uzdanica” nije imala tako razvijenu izdavačku djelatnost kao “Gajret”, i uglavnom se svodila na objavljivanje godišnjih Kalendara, čiji je prvi broj objavljen 1933. godine. Kalendar je po svom profilu bio zbornik radova prilagođenih široj čitalačkoj publici, bez članaka sa aktualnim političkim temama. Funkciju češće komunikacije sa članstvom za “Narodnu uzdanicu” je imala “Pravda”, list Jugoslavenske muslimanske organizacije, te “Novi Behar”, koji je pokrenut 1927. godine.  
Poslije Drugoga svjetskog rata “Preporod” nije imao svoje glasilo, ali je 1946. objavio jedan kalendar (almanah) pod nazivom “Preporod”. To je, i inače, vrijeme nedostatka nacionalnih glasila. “Novo doba”, kao glasilo Glavnog odbora Muslimana Bosne i Hercegovine, nije se mnogo razlikovalo od ostalih glasila koje su pokrenuli komunisti.
Poslije 1990. “Preporod” je razgranao veliku izdavačku djelatnost. Do 2003. godine realizirano je nekoliko kapitalnih izdavačkih projekata (Historija Bošnjaka – dva izdanja, Pravopis bosanskoga jezika, šest kola iz edicije Bošnjačka književnost u 100 knjiga, kao i niz drugih izdavačkih poduhvata). Od 2001. pokrenut je Godišnjak, čija su dva prva godišta prošla provjeru čitalačke publike. Osim glasila u Sarajevu, “Preporodova” udruženja i ogranci također imaju razvijenu izdavačku djelatnost. Ukupno je, prema podacima iz Biblioteke Instituta za bošnjačke studije BZK “Preporod”, od obnavljanja 1990. do 2003. ovo društvo objavilo 157 naslova, te pokrenulo 22 lista ili časopisa. 
4.3. Ostale djelatnosti

Osim stipendiranja i pomaganja đaka i studenata, te izdavačke djelatnosti pomoću koje se utjecalo na kulturni razvoj Bošnjaka, “Preporod” i društva koja su mu prethodila, razvijali su i ostale forme kulturnoga i prosvjetnoga djelovanja. Od samoga osnutka “Gajreta” održavale su se razne zabave i priredbe, na kojima su se izvodile recitacije, dramska djela i slično. To je bio i način finansiranja društva, budući da je prihod uglavnom usmjeravan na školovanje đaka. Poslije Prvoga svjetskog rata “Gajret” je osobitu djelatnost imao u organiziranju analfabetskih tečajeva (prosječno je opismenjavano 1000-1500 osoba godišnje), korepetitorija (to je bila vrsta besplatnog davanja stručnih konsultacija srednjoškolcima), te druge forme djelovanja (organiziranje biblioteka, muzičkih, vokalnih i instrumentalnih zborova po “Gajretovim” čitaonicama, i slično).
Slične djelatnosti je imala i “Narodna uzdanica”, koja je od 1924. do 1945. organizirala niz zabava, teferiča, sijela, tombola, mevluda, tevhida i slično. “Osim zabavnog karaktera, ovaj vid društvenih priredbi bio je jedan od najpogodnijih načina ostvarivanja kulturno-obrazovnog programa i ciljeva Društva u upoznavanju i približavanju Bošnjacima savremenih tekovina zapadne kulture i civilizacije, uz istovremeno njegovanje vlastitih duhovnih vrednota”. 
Kulturno-prosvjetna djelatnost “Preporoda” od 1945. do 1949. bila je uglavnom usmjerena na analfabetske tečajeve. “Članovi Preporoda i svi njegovi odbori učestvovali su u svim akcijama koje je ovo posleratno doba nametala bosanska stvarnost i potreba rada da se liječe zla svih vrsta”.  Tokom 1945. i 1946. “Preporod” je na opismenjivanju radio skupa sa ostalim kulturnim društvima.  Osim toga, “Preporod” se uključio u akciju zbrinjavanja i koloniziranja ratne siročadi, ispraćaju muhadžira, zatim u akciju obnove puteva i drugih javnih radova i slično.
Poslije 1990. godine “Preporodova” djelatnost je bila osobito intenzivna. “Preporodova” predavanja pod nazivom “Tribina” iz 1990.-1992. prerasla su poslije 1995. godine u znanstvene skupove i okrugle stolove, a nekadašnje zabave kao forma okupljanja, druženja i učenja, svoj su pandan imale u “Preporodovoj ljetnoj školi” na planini Vranici, koja je djelovala od 1997. do 2000. godine. Ovu “školu druženja” pohađalo je oko 150 studenata iz Bosne i Hercegovine i susjednih zemalja.
Osim toga, niz drugih djelatnosti “Preporoda” u funkciji je ostvarivanja njegovoga osnovnog cilja: Projekat Bošnjačka kultura, u okviru kojega je snimljeno 120 audiokaseta sa predavanjima iz raznih oblasti bošnjačke kulture i povijesti, otvorene su dvije galerije, oformljeni muzički ansambli, niz strukovnih i staleških udruženja, te osnovan Institut za bošnjačke studije, u okviru kojega djeluje moderno opremljena Biblioteka koja trenutno raspolaže sa  oko 9.500 naslova koji se uglavnom odnose na kulturu, povijest i književnost Bošnjaka i Bosne i Hercegovine. 

4.4. Imovina društva

“Gajret” je, kao i kasnije “Narodna uzdanica”, djelovao uglavnom zahvaljujući prihodima koje je dobivao od svojih članova, pri čemu je postojala kategorizacija članova s obzirom na visinu uloga (počasni članovi, legatori, veliki dobrotvori, dobrotvori, utemeljitelji i redovni članovi). Prvi dobrotvori “Gajreta” bile su sestre Hašema i Zulejha Imširija iz Sarajeva, koje su osnovale poseban vakuf. Prema vakufnami od 11. oktobra 1903. godine od uvakufljenog zemljišta površine 1538 m2  društvo “Gajret” ima pravo na jednu petinu prihoda. Kasnije je Vakuf sestara Imširija 5. juna 1935. dodijelio zemljište “Gajretu” da na njemu izgradi svoj Dom. Ovaj Dom je i izgrađen 1936., a njegovom svečanom otvaranju 6. septembra 1936., prisustvovali su brojni predstavnici vojne i civilne vlasti, vjerskih organizacija i ostalih kulturno-prosvjetnih društava.
Osim ovoga Doma, “Gajret” je u Sarajevu u svom vlasništvu prije Drugoga svjetskog rata imao i internatsku zgradu, koja je završena 1940. godine, ali je ona 1941. izdata pod kiriju Poljoprivredno-šumarskom fakultetu. Poslije Drugog svjetskog rata tu je djelovala Viša pedagoška škola (danas je to Pedagoška akademija).
“Gajret” je u centru Beograda tokom 1931. i 1932. podigao svoj Dom. Svečanom otvaranju 27. novembra 1932. prisustvovao je znatan broj predstavnika političkog i kulturnog života.
Osim toga, “Gajret” je i u drugim krajevima BiH posjedovao nekretnine. Poslije Drugog svjetskog rata kao “Gajretovo” vlasništvo vodilo se i 76,990 dunuma u Konjicu, koje je ovom društvu poklonio Duvnjak Mustafa, te 5,300 dunuma u Ljubuškom, koje je Društvu poklonio Lalić Salko.
“Narodna uzdanica” je u razdoblju između dva svjetska rata podigla nekoliko svojih zgrada. Svoj dom-internat u Sarajevu “Narodna uzdanica” je, kao i “Gajret”, izgradila na zemljištu koje je dobila od Vakufa (ali ovoga puta se radilo o Centralnoj vakufskoj direkciji). Izgradnja doma-internata u Petrakijinoj ulici u Sarajevu započela je koncem 1937. godine, a internat je svečano otvoren 2. oktobra 1938. godine. Ova zgrada je služila i kao internat, i za potrebe Uprave Društva (kancelarije, čitaonice, stan za prefekta i pomoćno osoblje). Halid-beg Džinić je u Banjoj Luci poklonio jednu veliku kuću “Narodnoj uzdanici”. 
Poslije 1945. “Preporod” je posjedovao i neke zgrade u  Tuzli, Livnu, Duvnu, Bihaću i drugim mjestima Bosne i Hercegovine. Većina te imovine je poslije 1949. prešla na upravljanje Savezu kulturno-prosvjetnih društava i 1958. nacionalizirana. Poslije obnavljanja Društva 1990. neznatan dio te imovine je vraćen Društvu (samo dio “Gajretovog” doma u Ulici Branilaca Sarajeva, gdje se sada nalazi Matični odbor BZK “Preporod”), a ostatak čeka neka bolja vremena. Primjetno je još i to da više nema velikih legatora i dobrotvora, tako da izgradnja male planinarske kuće u blizini Prokoškoga jezera na planini Vranici, u kojoj se od 1997. do 2000. godine odvijala “Preporodova” ljetna škola, predstavlja tek blijedo podsjećanje na nekadašnje “Preporodove” legatore i vakife. 
Prilozi

Biografije dosadašnjih predsjednika Društva
Predsjednici “Gajreta”

Safvet-beg Bašagić  (predsjednik od 1903. do 1907.)
Rođen je u Nevesinju 1870. godine. Na Bečkom univerzitetu 1900. završio orijentalne jezike i historiju. Od 1910. član Bosanskoga sabora, a od 1919. do 1927. radio kao kustos u Zemaljskom muzeju. Autor je brojnih knjiga iz oblasti historije i književnosti. Umro je u Sarajevu 1934. godine. 

Mahmud-beg Fadilpašić (predsjednik od 1907. do 1909.)
Rođen je u Sarajevu 1853./54. godine. Istaknuti član Muslimanske narodne organizacije. Bio je potpredsjednik Vakufsko-mearifskog sabora BiH i predsjednik vakufskog-mearifskog kotarskog povjerenstva u Sarajevu. Član Bosanskoga sabora od 1910. do 1912., kada je umro.

Hasan-ef. Hodžić (predsjednik 1909., i od 1919. do 1920.)
Rođen u Ljubiji kod Prijedora 1873. godine. Visoku pedagošku školu završio u Beču. Bio je upravitelj konvikta Učiteljskog zavoda i nastavnik matematike u Šerijatskoj sudačkoj školi. Na dužnosti predsjednika “Gajreta” 1909. godine bio je svega mjesec dana, nakon čega je odstupio zbog neslaganja sa izborom Osmana Đikića za sekretara Društva. Poslije Prvoga svjetskog rata ponovo 1919. izabran za predsjednika Društva i obavljao tu dužnost godinu dana. Umro 1936. godine.

Mustaj-beg Halilbašić (predsjednik 1909./10.)    
Rođen je u Sarajevu. Završio Darul-muallimin, a u vrijeme austrougarske vladavine u BiH bio je član Zemaljskog vakufsko-mearifskog sabora. Poslije Prvoga svjetskog rata bezuspješno se pokušavao baviti politikom. Umro je 1930. u Sarajevu. 

Hilmi-ef. Hatibović (predsjednik 1910./11.)
Rođen 1870. u Jezeru kod Jajca. Završio Šerijatsku sudačku školu u Sarajevu. Bio je predsjednik Vrhovnog šerijatskog suda, član Vakufsko-mearifskog sabora i predsjednik Vakufskog povjerenstva u Sarajevu. Umro je 1944. u Sarajevu.

Sakib-ef. Korkut (predsjednik 1911.)
Rođen je u Travniku 1884. godine. Šerijatsko-sudačku školu završio u Sarajevu. Između dva svjetska rata kratko vrijeme bio politički aktivan u JMO, a od 1927. obavljao dužnost travničkoga muftije. Umro 1929. u Travniku. 

Ibrahim-ef. Sarić (predsjednik 1911./12.)
Rođen je u Sarajevu 1882. godine. Završio Šerijatsko-sudačku školu u Sarajevu.  Radio je kao šerijatski sudac. Između dva svjetska rata bio je politički aktivan, a jedno vrijeme bio direktor Šerijatsko-sudačke škole. Umro je u Sarajevo 1939. godine. 

Alija Kurtović (predsjednik od 1920. do 1923.)
Rođen je 1880. u Gacku. Pravni fakultet završio u Parizu. Bio je dobrovoljac u Balkanskim ratovima. Poslije Prvoga svjetskog rata, jedno vrijeme bio je direktor Srpske banke. Poslije Drugog svjetskog rata predsjednik Crvenog krsta. Njegovom zaslugom su otvoreni prvi ženski internati za školovanje Muslimanki. Umro u Sarajevu 1956. godine.

Avdo Hasanbegović (predsjednik od 1923. do 1927. i od 1928. do 1941.)
Rođen je u Gacku 1888. godine. Studirao pravne nauke u Beču. Poslije Prvoga svjetskog rata obavljao niz odgovornih dužnosti (veliki župan Mostarske oblasti, veliki župan Tuzlanske oblasti, pomoćnik bana Drinske banovine i ministar u jugoslavenskoj vladi. Umro u Beogradu 1943. godine. Kao predsjednik “Gajreta” zbog političko-administrativnih poslova često je bio odsutan iz Sarajeva, pa su svi poslovi išli preko Hamida Kukića, sekretara Društva.

Hajdar Čekro (predsjednik od 1927. do 1928)
Rođen je u Stocu 1885. godine. Na Tehničkom fakultetu Univerziteta u Beču diplomirao 1912. godine. Od diplomiranja do 1918. godine radio u Upravi Vakufa. Poslije Prvoga svjetskog rata jedan od osnivača “Gajretove” banke i industrije drveta “Varda”. Umro 1940. godine. 

Predsjednici “Narodne uzdanice”

Asim-beg Dugalić (predsjednik od 1924. do 1927.)
Rođen je 1888. u Gornjem Vakufu. Osnovnu školu završio u Sarajevu, a Trgovačku akademiju u Zagrebu. Bio je direktor banke i osiguravajućih društava “Dunav”, “Nada” i “Spas”. Umro 1958. godine u Sarajevu.

Fehim-ef. Spaho (predsjednik od 1927. do 1928.)
Rođen je 1877. u Sarajevu. Završio je šerijatsko-sudačku školu. Obavljao razne dužnosti u organima vlasti (u Zemaljskoj vladi od 1895. do 1919., a poslije Prvoga svjetskog rata zaposlen je u odjelu za vjere pri Pokrajinskoj vladi u Sarajevu). Od 1936. naibu-l-reis Islamske vjerske zajednice, a 1938. biran na dužnost reisu-l-uleme. Umro 1942. godine.

Dr. Asim Musakadić (predsjednik od 1928. do 1929.)
Rođen je u Sarajevu 1894. godine. Medicinu završio na Sveučilištu u Zagrebu. Radio kao ljekar u Sarajevu i bio veoma aktivan u trezvenjačkom pokretu. Umro 1979. godine u Sarajevu.

Edhem Mulabdić (predsjednik od 1929. do 1945.)
Rođen je u Maglaju 1862. godine. Završio učiteljsku školu, i kao učitelj radio u Brčkom i Sarajevu. Aktivan član Jugoslavenske muslimanske organizacije i poznati književnik. Umro je u Sarajevu 1954. godine. 

Predsjednici “Preporoda”

Dr. Zaim Šarac (predsjednik  od 1945. do 1946.)
Rođen je 1892. u Stocu. Pravni fakultet i doktorat stekao na Sveučilištu u Zagrebu. Između dva svjetska rata radio kao sudac i advokat u Sarajevu. Poslije Drugog svjetskog rata bio ministar u jugoslavenskoj i bosanskohercegovačkoj vladi. Umro u Sarajevu 1965. godine.

Derviš Tafro (predsjednik od 1946. do 1949.)
Rođen je 1899. i u mladosti je bio opoziciono orijentiran prema austrougarskoj upravi u BiH. Između dva svjetska rata, jedno vrijeme bio direktor gimnazije u Prijedoru, a potom šef prosvjetnog odjeljenja Vrbaske banovine. Poslije Drugog svjetskog rata jedno vrijeme bio je predsjednik Ulema-medžlisa u Sarajevu, a obavljao je i niz drugih dužnosti. Umro 1981. u dubokoj starosti. (?)

Prof. dr. Muhsin Rizvić (predsjednik od 1990. do 1993.)
Rođen je 1930. godine u Mostaru. Filozofski fakultet završio u Sarajevu, gdje je proveo čitavu svoju znanstvenu i profesorsku karijeru. Jedan od najistaknutijih pregalaca i najvećih moralnih autoriteta “Preporoda” od obnavljanja 1990. godine. Autor je osamnaest knjiga iz oblasti književne historije i kritike. Umro je u Sarajevu 1994. godine. 

Prof. dr. Enes Duraković (predsjednik od 1993. do 1994.)
Rođen je 1947. u Polju kod Dervente. Filozofski fakultet završio u Sarajevu gdje je redovni profesor. Jedno vrijeme bio ministar u Vladi RBiH i vlasnik izdavačke kuće “Alef” u Sarajevu. Autor je nekoliko knjiga i brojnih radova iz oblasti književne kritike.

Prof. dr. Munib Maglajlić (predsjednik od 1994. do 2001.)
Rođen je 1945. u Banjoj Luci. Filozofski fakultet završio u Sarajevu, gdje je bio direktor Instituta za književnost, a kasnije redovni profesor na Filozofskom fakultetu. Autor je desetak knjiga i više radova iz historije usmene književnosti i kritike.

Prof. dr. Šaćir Filandra (predsjednik od 2001.)
Rođen je 1961. Crničima kod Stoca. Filozofski fakultet završio u Sarajevu. Jedno vrijeme radio u Institutu za proučavanje nacionalnih odnosa. Sada je profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Autor je nekoliko knjiga iz oblasti filozofije i politike.

Članovi Glavnog odbora Društva

Članovi Glavnog odbora “Gajreta” 1903. godine

Dr. Safvet-beg Bašagić, predsjednik
Dr. Halid-beg Hrasnica, podpredsjednik
Hasan-ef. Hodžić, tajnik
Hajdar-ef. Fazlagić, blagajnik
Edhem-ef. Mulabdić, član
Hilmi-ef. Muhibić, član
Riza-beg Kapetanović, član
Salih-ef- Aličehić, član
Fehim-ef. Spaho, odborski zamjenik
Hilmi-ef. Hatibović, odborski zamjenik
Fehim-ef. Ćurčić, odborski zamjenik

Članovi Glavnog odbora “Narodne uzdanice 1924. godine

Asim-beg Dugalić, predsjednik
Fehim-ef. Spaho, podpredsjednik
Salih Ljubunčić, tajnik I
Dr. Muhamed Kulenović, tajnik II
Edhem Lojo, blagajnik I
Mehaga Abadžić, blagajnik II
Dževad Sulejmanpašić, član
Dr. Šaćir Sikirić, član
Ibrahim Šahinagić, član
Sulejman Muhasilović, član
Mustafa O. Ćišić, član
Mustafa Tulić, odborski zamjenik
Dr. Muhamed Bakarević, odborski zamjenik
Edhem Galijatović, odborski zamjenik

Članovi Upravnog odbora “Preporoda” 1945. godine

Dr. Zaim Šarac, predsjednik
Mehaga Šahinagić, prvi podpredsjednik
Derviš Tafro, drugi podpredsjednik
Hasan Rebac, prvi sekretar
Ing. Abdulah Hakirević, drugi sekretar
Ibrahim Filipović, blagajnik
Hasan Brkić, član
Šukrija Kurtović, član
Dr. Hamdija Ćemerlić, član
Ibrahim-ef. Riđanović, član
Avdo Humo, član
Skender Kulenović, član
Dr. Hamdija Bravo, član
Ing. Fazlija Alikalfić, član
Esad Pašalić, član
Ing. Muhamed Kadić, član
Midhat H. Alić, član
Hamid Kukić, član
Fadila Arnautović, član
Hamdija Omanović, član
Dr. Hiba Ramadanović, član
Osman Karabegović, član
Sadik Bećarević, član
Mehaga Čomara, član
Nađa Biser, član
Besim Korkut, član
Esad Kulenović, član
Dževad Midžić, član
Mustafa Nazečić, član
Dr. Behaija Salihagić, član
Fadil Imamović, član
Mustafa Kamarić, član
Hajrudin Bujukalić, član
Kemal Hadžiomerspahić, član
Mustafa Porobić, član
Mustafa Vilović, član
Mesud Sadiković, član
Ing. Hakija Hadžihasanović, član
Razija Handžić, član
Dr. Alija Silajdžić, zamjenik
Bekir Omersoftić, zamjenik
Osman Gruhonjić, zamjenik
Teufik Imamović, zamjenik
Mevla Jakubović, zamjenik
Enver Redžić, zamjenik
Hasan Burić, zamjenik
Dr. Safet Zečević, zamjenik
Dr. Mustafa Hajdarević, zamjenik
Dr. Asim Musakadić, zamjenik
Zehra Mujidović, zamjenik
Hamdija Kapidžić, zamjenik
Hasan Alijagić, zamjenik

Članovi Glavnog odbora “Preporoda” 1990. godine

Prof.dr. Muhsin Rizvić, predsjednik
Dr. Halid Čaušević, podpredsjednik
Alija Isaković, podpredsjednik
Dr. Rusmir Mahmutćehajić, podpredsjednik
Dr. Hajrudin Numić, podpredsjednik
Prof. dr. Atif Purivatra, podpredsjednik
Mr. Šaćir Filandra, sekretar
Muharem Hasanbegović, sekretar
Fatima Muminović, blagajnik
Azra Begić, član 
Mersad Berber, član
Prof. dr. Enes Duraković, član
Hadžem Hajdarević, član
Pr. Saliha Handžić, član
Irfan Horozović, član
Prof. dr. Mustafa Imamović, član
Mustafa Jahić, član
Muhamed Kreševljaković, član
Dr. Enes Kujundžić, član
Prof. dr. Nedžad Kurto, član
Dr. Asim Kurjak, član
Dr. Munib Maglajlić, član
Mr. Hilmo Neimarlija, član
Prof.dr. Muhamed Nezirović, član
Dr. Enes Pelidija, član
Dr. Fahrudin Rizvanbegović, član
Prof. dr. Hasan Sušić, član

Članovi Glavnog odbora “Preporoda” od 2001. godine

 
Sadržaj
STO GODINA “PREPORODA” (1903.-2003.)    1
1. Od čitaonica i đačkih domova do kulturnoga društva    1
1.a. Osnivanje čitaonica    1
1.b. Đački domovi    2
2. Formiranje “Gajreta”    3
2. a. Suočavanje sa novim vremenima    3
2.b. “Bosanski azil” u Beču    4
2.c. “Pomoć” u Sarajevu    5
2.d. Skupština na Bendbaši 20. februara 1903.    6
3. Hrabro koračanje kroz historiju    7
3.a. Uvlačenje Društva u političke igre    7
3.b. “Na udaru” velikosrpskog režima    9
3.c. Protuteža “Gajretu” – osnivanje “Narodne uzdanice”    10
3.d. Politički inat ili stvarna potreba?    11
3.e. Pokušaji ujedinjenja    12
3.d. “Prosrpska” i “prohrvatska” orijentacija?    13
3.f. “Nacionalno društvo” u komunističkom sistemu vlasti    15
3.g. Kraj “gluhog doba” i Obnoviteljska skupština 1990. godine    19
3.h. Novi izazovi u teškim vremenima    20
4. Kulturno-prosvjetna, izdavačka i ostala djelatnost    21
4.1. Stipendije i potpore    21
4.2. Izdavačka djelatnost    23
4.3. Ostale djelatnosti    24
4.4. Imovina društva    26
Prilozi    28
Biografije dosadašnjih predsjednika Društva    28
Predsjednici “Gajreta”    28
Predsjednici “Narodne uzdanice”    30
Predsjednici “Preporoda”    31
Članovi Glavnog odbora Društva    32