KAD KARIKATURA MNOGO I VAŽNO GOVORI

(Riječ na otvaranju izložbe karikatura Husejina Huleta Hanušića, u izložbenom prostoru BZK "Preporod" u Brčkom, u petak, 24. 7. 2015. u 19 sati)

Ima u našem javnom, osobitno informativnom i prostoru kulutre, jedno nepisano pravilo, koje je iznevjereno, zanemareno i gotovo bagatelisano – ima tome dobrih dvadeset godina.
To pravilo kaže da ne postoji poželjna, vrednovana, cijenjena i kvalitetna novina, ako nema stalnu rubriku karikature i, vrlo je poželjno, stalnog, dakle kućnog karikaturistu.
Jeste li primijetili da je to pravilo kod nas neprimjetno, a frontalno anatemisano i iznevjereno? Doduše, štošta normalnog je iznevjereno i anatemisano u našem zlosretnom javnom prostoru, naročito u informisanju, ali je, ipak, prognanost karikature – nepojaman gubitak za sve koji do nje drže, koji je poštuju i cijene, ne samo za karikaturu i karikaturiste.
Da se povodio za tim – a dobro je znao i vidio kako je karikatura nastradala – Hule Hanušić bi, vjerovatno, odavno "okačio kopačke o klin" i digao ruke od onoga po čemu ga pamtimo i cijenimo još iz predratnog vremena. Ali, ne, Hule nastavlja da igra, ne ide s glavnog terena, još mu trebaju one "kopačke" i još se, doslovno širom svijeta, na konkursima i na salonima karikature, dokazuje kao neko bez koga je karikatura danas – prosto nezamisliva.

Kad je tako, a svi znamo da je tako, onda večerašnja izložba i Huletov povratak kući, u Brčko – i to povratak na najbolji i najefektniji način, koji se od njega očekuje – prevazilaze samo konvencionalno i kurtoazno shvaćen događaj koji nas je okupio. To je mnogo više od izložbe. To je, s jedne strane, podsjećanje na to šta je karikatura i kako ona čini ono što niko i ništa drugo ne može uraditi, a, s druge strane, i potvrda potrebe i mogućnosti da joj se stari vukovi – karikaturisti, Huletovog tipa i gabarita, vraćaju u stilu dosljednog, istrajnog, upornog, vazda novog, svježeg i, što je najvažnije, nepoderivog kreativnog garda. O Huletovim karikaturama, s kojima se susrećemo više od tri decenije, govorilo se mnogo prije rata, a i poslije, otkad je Hule postao Bečlija. Povodi za to su obično bivale ili izložbe njegovih karikatura ili, još češće, sijaset nagrada, koje je dobivao širom ovog globusa.
U svim tim prilikama, redovno je ponavljano to da je Hule karikaturista od nerva i formata – što je, ruku na srce, uobičajena i neizbježna fraza, ali i golema istina. No, neizbježno je, i ovim povodom, kazati i to da se Hule redovno među nas vraća sa svojim karikaturama, kojima je poručuje da on živi za njih i da one žive u njemu.
Na toj tački prigodnog slova o Huletu, mora se reći i nešto što dosad nije često kazivano – u brojnim osvrtima, kritičkim prikazima i manje ili više validnim ocjenama njegovog rada. Valja reći to da je Hule vrlo rano shvatio koliko je karikatura moćno, rječito i efektno sredstvo javnog govora. Uprošteno rečeno, Hule je, radeći u javnom informisanju, znao spojiti dvije važne stvari: (1) to da je karikatura sastavni dio novinskog teksta, da ga oplemenjuje, obogaćuje i dopunjava, ali je, istovremeno (2) otišao i korak dalje – pa je usavršio svoj izraz u karikaturi, koja je sama od sebe govor, koja tjera na razmišljanje i koja, ako slučajno neka od njih nije sama od sebe govor, obavezno posmatrača nagoni na to da sam u sebi ispiše kazivanje, koje je ne samo tumačenje, opis ili objašnjenje motiv i teme karikature, već – uvijek i poseban doživljaj.

Na prvi pogled, ovo može biti odveć komplikovano i bespotrebno zakukuljeno. No na drugi i svaki idući pogled, lako ćemo se složiti s tim da je (1) elegancija crtačkog pokreta, (2) inteligencija podteksta, (3) jednostavnost i jasnoća crteža, (4) kompozicija sadržaja i (5) spontanitet izraza, kojim se Hule služi kada stvara – mogu biti svojstvo samo nekog ko je, osim neospornim darom, naoružan i racinalnim pogledom na svijet oko sebe, ko nije opterećen ni politikom, ni ideologijom, ni svim mogućim i nemogućim, naročito naopakim -izmima i ko, konačno, jedino takav – rasterećen, otvoren, realan i racionalan – može svoj kreativni duh i moć pretvoriti u svegovoreću, univerzalnu poruku karikature.
Zato u Huleta nema cinizma, nema sarkazma, nema vrijeđanja i prizemnog ismijavanja bilo kog konkretnog čovjeka ili ličnosti. On se zadovoljava odmjerenom ironijom. On ostaje u ravni sa dopuštenog, inteligentnog karikiranja pojave, odnosa, događaja, zbivanja. Ali vrlo je oprezan, sad već rutinski se dobro snalazeći na svojoj utabnoj, odavno produhovljenoj stazi i na vrlo klizavom terenu javne komunikacije sa svijetom oko sebe. Pa opstaje i ostaje u okvirima, koji su operisani od vrijeđanja, od ponižavanja ili difemiranja.
Pošto je baš na tom kalemu krenuo od početka, Hule je mogao ići onim putem usavršavanja, koji je podrazumijevao stalno kretanje naprijed – i o temama, i o tehnici i formi crteža i o kompoziciji njegove poruke kad se radi. Vjerovatno mu je činjenica dvadesetogodišnjeg života u Beču, doprinijela širim vidicima i novim zanjima. Odlučivši da stalno bude okrenut naprijed, da se ne vraća nazad i, pogotovo, da se ne obračunava s bilo čim i sa bilo kim u prošlosti, sa čim i sa kim se ne vrijedi obračunavati, jer se ništa što je bilo mučno, ružno i tragično – ne da izmijeniti, Hule je svoj svijet karikature zida u novim uslovima univerzalne poruke, svima razumljive ideje i generalno prihvatljivog načina karikaturalnog gledanja na svijet.

A pošto taj svijet, dakle čovječanstvo, koje u trenucima nepažnje, nazivamo generalno civilizovanim, naprednim i manje-više demokratskim, a kada smo nesmotreni i površni, propustimo da vidimo da je očajno nesavršen i izopačen, da ima i svoje naličje – naličje zla, naličje mržnje, sile, bijede, gladi i patnje, Hule, logično, nije mogao odoljeti izazovu pa je upravo taj tematski zdenac umio vješto koristiti i još ga koristi.
Evropski život i evropsko iskustvo jedne uređene, napredne i tradicionalnim vrijednostima baždarene zemlje, morali su presudno doprinijeti Huletovom zrenju, koje prosto bode oči iz većine ciklusa karikatura u posljednje dvije decenije. Zaposlenje i rad u Akademiji za likovnu umjetnost u Beču, takođe su, posve sigurno, odigrali ulogu jedne vrste dodatnog pogonskog goriva za to da se Hule bavi i tragnjem, da istražuje, otkriva nove načine, dokuči stilsku svježinu i modernost, umjetnički se doradi i likovno uznapreduje.
To se da lako potvrditi kroz dvije naupadljivije odlike njegovih karikatura iz novijeg perioda: (1) jednostavnost crteža, s pažljivo, decentno doziranim detaljima, koji imaju ulogu govornika, te (2) nastojanje da crtež ne bude opterećen, da se ne gubi u bespotrebnim i suvišnim simbolima i faktima.

Vjerovatno bi neko stručniji, neko ko je kvalifikovan za tumačenje, objašnjavanje i analizu ove vrste umjetnosti – a valjda smo raščistili s eventualnom dilemom i odavno zaključili da karikatura, uz sve druge, ima i atribut eminentne umjetnosti? - našao dovoljno argumenata za tezu da je Husejin Hule Hanušić dostigao zrelu fazu svoje kreativnosti i da zenit njegove karikature nije daleko. Možda je taj zenit, čak, nadohvat ruke, samo se to još ne vidi, još se ne zna, niko dosad nije našao za potrebno da nam to javi.
Saznaćemo to, vrlo vjerovatno, već na idućoj ili na jednoj od idućih izložbi Huletovih karikatura.
Kao i ovog puta, neće nam to morati kazati niko, čak ni sam Hule, glavom i bradom. Biće to jasno na osnovu njegovih karikatura.
Koje govore. Mnogo, jasno, važno i krupno nam govore.

Zlatko DUKIĆ

Poštovani prisutni, moje kolege karikaturisti i moj veliki prijatelju Hule, kao što kaže jedan poznati glumac: "Dozvolite da se predstavim"...
Ja sam Mehmed Imširović, čiji je pseudonim karikaturiste Albert. U ovom smiješnom svijetu karikature sam pola vijeka jer sam sa manje od 15 godina počeo objavljivati karikature u mnogim listovima nekadašnje države. Ovdje sam da mom Huletu čestitamo ovaj praznik karikature kojeg nam je priredio i kažem koju koja priliči ovoj prigodi...
Karikatura je satirični i kritički stav autora prema određenim pojavama, stanju u društvu, u globalnoj zajednici, ali i prema onom što društvo – pojedinaca čini prema prirodi, životinjskom svijetu.
Uvijek su autori karikatura imali "materijala" za svoju poruku jer društvo i pojedinci neprestano čine glupostima prema društvu, pojedincima, prirodi, životinjama.
Husejin Hanušić Hule nosi u sebi gen karikaturiste i žaoku koja ubada u ovo stanje nereda. Istodobno, on ima takav crtež koji na razgovjetan način saopćava svoj satirični i kritički stav prema pojavi, praksi, društvu, pojedincima koji svijet oko sebe vide kao njegovo privatno vlasništvo a ne zajedničko dobro.
Svijetska karikatura je umjetnost kojoj pripada i Hule. On šalje univerzalne poruke, uz prijemčiv način, fenomenalan crtež, lepezu raznovrsnih ideja koje je pronašao uranjajući duboku u dubine ljudske izopačenosti. Za tako nešto treba visok stepen pronicljivosti, strpljenja, stvaralačke energije...
U vrijeme kada je Hule počinjao razvijati svoj stvaralački i kreativni duh kroz karikaturu u našoj zemlji, ovaj vid umjetnosti nalazio je na plodno tlo u društvu i printanim medijima. Ja kao njegov kolega, imam dosta dugo iskustvo od pola vijeka u ovoj oblasti, čak sam mogao da živim od karikature i da bez bojazni uđem u brak kao student računajući na prihode od više medija koji su rado objavljivali moje karikature. Mislim da je i Hule imao takva iskustva. A onda nam se na prostorima gdje smo živjeli desio ratni a sa snjim i pobješnjeli intelektualni cunami koji nažalost još traje i ne zna se dokle će još trajati. Karikatura je protjerana iz printanih medija.
Karikaturisti poput našeg Huleta odlučili su otići sa ovih prostora u sredine gdje ljudi imaju stabilan odnos prema stvaralaštvu, izgrađen odnos prema ovom vidu umjetnosti kao što su uvijek imali i prema trajnim umjetničkim vrijednostima. Bio je to Huletov životni potez koji ga je podigao na visoki pijadestal karikature sa kojeg mu je bio moguće vidjeti šta i kako to čine mnoga svijetska imena karikature. Hule je postao dio te elite, prisutan je na mnogim svijetskim festivalima karikature odakle donosi priznanja svijetskog nivoa.
Ja sam se našalio u svom stilu pa ga proglasio "intelektualnom izbjeglicom" Brčanskim Bečlijom odnosno Bečkim Brčakom što asocira na našu generacijski lik ljepote BB ili Brižit Bardo.
U uvezivanju u zajednicu stvaralaca ove vrste pomogle su nam društvene mreže, prije svega Facebook. Tu se družimo, virtuelno ispričamo uz virtualnu kafu, pokažemo šta smo nacrtali, napravimo male mini izložbe, odemo malo i dalje u krajeve gdje živimo, itd. Tako podižemo adrenalin, stvaralačku energiju, doznajemo ko raspisuje javni poziv za karikaturu, ko je dobio kakvo priznanje, čestitamo mu, onako virtuelno ga zagrlimo kao što ću ja to sada poslije ovakvog predizbornog odnosno predizložbenog govora, zagrliti svog dugogodišnjeg prijatelja Huleta.
Moja izložba, ko zna koja po redu, poput karavana krenuće akobogda ove godine, pa ćemo se možda i tu vidjeti, ako ne uživo onda na Facebooku....

Dr Mehmed Imširović Albert