U subotu, 14. maja 2016.g., u Domu Islahijeta u Brčkom, održana je Javna rasprava ESTETIZIRANJE POLITIKE I POLITIZIRANJE ESTETIKE Uz knjigu Rusmira Mahmutćehajića Andrićevstvo: Protiv etike sjećanja

U Javnoj raspravi su  učestvovali:

Akademik Rusmir Mahmutćehajić

Prof. dr. Vahidin Preljević

Enes Pašalić, prof. sociologije    

Ernad Osmić, prof.bosanskog jezika i književnosti                                                                               

Cilj ovog skupa je otvaranje akademske rasprave o estetiziranju politike i politiziranju estetike u okviru odnosa prema prošlosti, sadašnjosti i budućnosti kultura južnoslavenskih naroda, s naročitom usmjerenošću na kanonizirana i dogmatska korištenja pripovjedačkog djela Ive Andrića u nacionalističkim odnosima prema Bosni i njenoj društvenoj pluralnosti.
Tokom dvadesetog stoljeća sve političke ideologije i na njima građeni politički pokreti tragali su za načinima svog estetiziranja, ali i različite načine politiziranja estetika. U brojnim političkim i kulturnim pojavama ta nastojanja su dobila programske sadržaje sa razornim posljedicama u individualnim svijestima, stavovima i ponašanjima, a naročito u kolektivnim sentimentalizmima i na njima osnovanim političkim pokretima. Tako su nastale brojne afirmacije neetičkih zloupotreba umjetnosti. Ta je pojava istraživana u rijetkim filozofskim pothvatima dvadesetog vijeka, i to u obliku bavljenja učincima različitih oblika rasizma, orijentalizma, nacionalizma, fundamentalizma, komunizma i drugih ideologijskih tumačenja i oblikovanja političkih poredaka. Utjecaji tih primjena i njihovih tumačenja prisutni su u političkoj, kulturnoj i ekonomskoj zbilji južnoslavenskih društava i njihovih država. Oni su bitno svojstvo svih južnoslavenskih nacionalizama i njihovih transformacija u druge totalitarne svjetonazore i poretke, uključujući tu i komunizam. Možda su najizazovniji primjeri za to preovlađujuća tumačenja i nametanja fikcijskih pričanja u djelima Ive Andrića u okviru ideologijskih programa antibosanstva, odnosno sistematičnog osporavanja mogućnosti pluralnih društava izvan nacijskih ideologija i njihovih simulakruma. Zato ih valja, smatra autor, strpljivo i razložno dovoditi u okvir akademske odgovornosti i pothvata dekonstruiranja kanoniziranih znanja o pluralnim društvima i politikama uvažavanja razlika i prava na njih kao presudnog preduvjeta društvene stabilnosti i štićenja ljudskog dostojanstva.

Uvod

Umjetnost i odgovornost

Svako uvjerenje je uzvišeno i čvrsto u odnosu na svoju suprotnost — sumnju kao uniženost i slabost. Ako je sumnja naspram svakog uvjerenja, je li onda opravdano reći da je svaka unižena i slaba? Nijedno uvjerenje ne može biti i konačno, jer mu je sloboda uvjet. A kad bi bilo konačno, dokidalo bi je kao svoj uvjet. Zato je svako uvjerenje potrebno preispitivati iz sumnje kao njegove suprotnosti, iz uniženosti i slabosti kao onih strana uvjerenja u odnosu na koje se neprestano odmjeravaju sva njegova dosegnuća. Takvo preispitivanje oslobađa od straha, jer uvjerenje je veza s istinom, a sumnja je naspram nje. Zar pravi razlog uvođenja odvratitelja u Božiju priču o Sebi, svijetu i čovjeku nije upravo u sumnji kao suprotnosti uvjerenju? U umjetničkom, a naročito pripovjedačkom istraživanju svih mogućnosti uvjerenja i sumnji, u kojem se odnos prema proizvedenom neprestano nudi kao sumnja umjesto uvjerenja ili obrnuto, valja neprestano osvješćivati mogućnost prijevare. Zato i sve preispitivano podliježe ponovnom preispitivanju. Prisutna u svemu, ali nikad uhvatljiva, zbilja neprestano prelazi u pripovijedanje, ono u maglama svijesti i mišljenja ili ono u govorenjima. Ivo Andrić o tome piše: „Njegova priča mogla je da se prekida, nastavlja, ponavlja, da kazuje stvari unapred, da se vraća unazad, da se posle svršetka dopunjava, objašnjava i širi, bez obzira na mesto, vreme i stvarni, stvarno i zauvek utvrđeni tok događaja." (Andrić, Prokleta avlija, 13.)
Niko ne može priču posve izlučiti iz tog njenog bivanja u potpunoj slobodi duha niti je zaštititi od učinaka u svijesti i pokretanja njenog slušatelja prema ovom ili onom. Pripovjedač i njegov slušatelj te pisac i njegov čitatelj nesamjerljive su i neponovljive zasebnosti, dva jastva ili dvije svijesti u stalnome mijenjanju. Zato je neizbrojivo mnogo različitih slušanja ili čitanja jedne priče u jednome jastvu u neprestanome protjecanju Zbilje. Uz priznanje prava na slobodu pripovijedanja nužno je i priznanje prava na slobodu slušanja i čitanja. Takva sloboda nikako ne može značiti ni istost zla i dobra niti prednost zla nad dobrom. Pripovjedač se može skloniti u neodredivost posljedica priče u nepoznatim čitateljima i slušateljima. Ali progoni i ubijanja te laži i nasilja, koji se zbivaju u svijetu iz kojeg i prema kojem priča teče, obvezuju na slobodno preispitivanje i priče i njenih čitanja. Tek u slobodnom preispitivanju svih mogućnosti slušanja i čitanja priče bilo bi moguće shvatiti zašto i kako ona podstiče čovjeka u zloj namjeri, a onog koji sumnja u svoju odluku podstiče da bježi od sebe i krivdu usvaja umjesto pravde. Nijedan pisac ne može ostati izvan takvog preispitivanja. Ovdje su preispitivana ona obzorja pripovijedanja Ive Andrića u kojima neki slušatelji i čitatelji tog umjetničkog djela nalaze razloge za svoje antimuslimanstvo i s njime povezana nasilja. Na taj način bi bilo moguće doprinijeti razumijevanju tog zašto i kako zagovornici, pokretači i vršitelji zločina protiv muslimana u umjetničkom djelu tog pisca često nalaze razloge za svoju sliku svijeta i djelovanja u skladu s njome. A ti zločini na balkanskim prostorima traju dulje od tri stoljeća. U historijama i s njima povezanim pričanjima prikazani su kao oslobođenje i čišćenje od agarjanskoga zla.
(Muslimani su nazivani različitim imenima u polemičkim spisima koje su protiv njih pisali drugi. Među njima je i ime „agarjani", kojim je označavana njihova veza s Hagarom (ar. Hajar), suprugom vjesnika Ibrahima i majkom vjesnika Isma-ila kao precima vjesnika Muhameda. O tome vidjeti više u: Mahmutćehajić, Tajna Hasanaginice, naročito poglavlje „Hadžersko srce", 68-74; i Hoyland, Seeing Islam as others saw it.)
U slobodnome pričanju Ive Andrića o toj historijskoj zbilji sve je obrnuto — izvršitelji zločina su žrtve, pa su nastavljanja ubijanja i progonjenja preživjelih Turaka i poturčenjaka sveti čin oslobađanja kojem priča služi kao zbiljnija i od same zbilje. Sve u takvom pripovjedačkom svijetu postavljeno je u odnosu na „turski princip", u odnosu na najgšću tminu zla koju ništa ne može nadvladati. Zato su sve njegove pripovjedačke drame bez Turaka ljudske, naspram neljudskih u kojima su oni. U tome pričanju postoje i ona koja podstiču i pravdaju zločine. Svaku riječ tog pripovijedanja, s takvim učincima, valja promatrati sa svih strana, ispitivati i vagati, osluškivati njene odjeke u uhu svakog do koga može doći. O tome se u priči o Prokletoj avliji kaže: „Reč je pala, a kada reč dođe jednom, ona se više ne zaustavlja, nego ide dalje i usput raste i menja se." (Andrić, Prokleta avlija, 64) Tako je i sa svakom pričom. Kada padne, niko joj ne može ni predvidjeti niti odrediti sudbinu. Isti pripovjedač također kaže: „A, opet, naš čovek je takav da bolje neguje i više voli svoju priču o stvarnosti nego stvarnost o kojoj priča."(Priča o vezirovom slonu). I ta tvrdnja, kao i svaka druga u pripovjedačkom djelu, odražava jastvo koje je iznosi. Kada je riječ o njenom autoru, važno je priznati da njeguje i voli svoju priču, ali i pretpostaviti da mrzi stvarnost Bosanskih Muslimana. Mrzi je, jer je ne zna i ne nalazi načina da je sazna. A neznanje je uvijek uzrok strahu. Kad god nije razrješiv u stjecanju znanja, strah se preinačuje u mržnju. U tom svom neznanju spomenuti pripovjedač nepoznatu zbilju koju želi svladati preinačuje u priču. Čas je napada i razara, čas od nje bježi u nova domaštavanja. Sve muslimanske sadržaje bosanstva svodi na svoje imaginacijske Turke, pa to kao svoju sliku historije nameće i zbilji Bosne i njenih ljudi. U pripovjedačkom svijetu tog pisca prisutni su gotovo svi odnosi čovjeka prema sebi i drugim ljudima. U njima su različiti oblici dosto-janstvene odlučnosti i snage, poročnih kolebanja i slabosti, ustrajnih proračunavanja i građenja, neočekivanih nesreća i propadanja, nerazumnih posezanja za silom i nastranostima — sve izvođeno iz tamnih predjela strahova i mržnji te održavano u nesigurnosti ljubavnih zanosa i nade na pozornici pripovijedanja o zbilji, ali i protiv i mimo nje. Katolici i pravoslavci te Jevreji i Cigani tog pripovjedačkog svijeta ozbiljuju ljudskosti u cijelom rasponu svojih mogućnosti, od najgušće tmine do svjetlosti, i to vazda uz stalnu, ponekad skrivenu, a ponekad vidljivu prisutnost Turaka, istodobno i neposredno bliskih i posve udaljenih - bliskih kao bolest, a udaljenih kao vanjski neprijatelj. Takva prisutnost Turaka je osnova na kojoj pripovjedač o kojem se ovdje raspravlja gradi svoj svijet u koji se nerijetko sklanjaju hulje svih vrsta. Je li on doista i želio izgraditi takav svijet? Kakav god odgovor bio usvojen, valjalo bi se i dalje baviti i njime i njegovim pitanjem. Objašnjavajući razlog i svrhu svoje doktorske disertacije, bez kolebanja kaže: „Po svom sadržaju i po svojoj osnovnoj zamisli, ova rasprava je u vezi sa drugim radovima koje sam pripremio u drugom obliku i drugom prilikom."( Isti, Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine). Iz tog objašnjenja danog 1924. godine jasan je odabir dvaju sredsta-va za postizanje zadanog cilja. Prvo je historija Bosne u preovlađujućem vidiku južnoslavenskog prostora kao srpsko-hrvatsko-slovenskog pod kraljevskom dinastijom Karađorđevića. Drugo sredstvo je umjetničko pripovijedanje o tome. U iskazu o odabiru tih sredstva za postizanje zadanog cilja nikako ne bi trebalo odmah vidjeti i razumsku namjeru da kao umjetnik služi učvršćenoj ideologijskoj svrsi. Svako jastvo je u najvećoj mjeri oblikovano djelovanjima neosvjestljivih i neosviješćenih odnosa s Bogom, svijetom i drugim ljudima. Kako god se u osjećanjima, svijesti i razumskim procjenama Ive Andrića u različitim vremenima njegovog umjetničkog pripovijedanja, koje je trajalo od 1914. do njegove smrti 13. ožujka 1975. godine (Godine prvih objavljenja priča Ive Andrića dane su u djelu: isti, Sabrane pripovetke), mijenjalo osjećanje i razumijevanje svrhe javnog govorenja, u njegovom umjetničkom djelu kao opredmećenoj danosti neosporiva je teleologija koja se sudbinski tiče bosanskog muslimanstva i muslimanskog bosanstva, pa tako i sveg bosanstva u svim njihovim odnosima sa sobom i cijelim svijetom. Uvjerljivost svoje pripovjedačke umjetnosti taj pisac je gradio na zamisli o slobodi uvjetovanoj suprotstavljanjem turskoj vlasti. U tome nikada i nigdje nije razlučio tu vlast od hvalovskog principa, koji je isto što i hristovski. Ako se sudi na osnovi njegovog pripovijedanja, vidljivo je da u njemu nedostaje svjedočenje o nemogućnosti bilo kakvih razloga protiv hvalovskog principa koji istodobno nisu i protiv hristovskog.
Zato mu je Bosna ostala i nepoznata i nemoguća kao počelno jedinstvo razlika. U pothvatu da posve razluči sve muslimanske sadržaje, kao strane, od kršćanskih, kao naših, on konstruira pripovjedačku grotesku svijeta. Otprilike u isto vrijeme kada piše svoju doktorsku disertaciju, ističe: „Ove pripovetke o Turcima i o našima jesu samo deo (otprilike srednji) jednog rada, započetog pripovetkom Put Alije Đerzeleza i do danas nezavršenog."( Isti, Pripovetke, 3). Bosanski Muslimani su u tome djelu, od tu spomenutog mu početka sve do njegovog kraja u piščevoj smrti, ustrajno prikazivani kao Turci, i to kao najgori među njima, jer su poturčenjaci. Zato su oni naspram i protiv naših i svega što je naše. Slika njih u tom pripovjedačkom djelu je posve izvrnuta svijest o sebi: sve naše dobro u njih je zlo, a sve njihovo dobro u nas je zlo! A upravo spomenutom pripovijetkom o Aliji Đerzelezu, paradigmatičnom za cijelo njegovo djelo, izvrnuti su i razgrađeni do tmaste nizine praha sveti polozi viteškog mladića ll'jasa, onog biblijskog vjesnika Ilije obznanjivanog u duhovnome junaštvu pri čemu su njih obojica pokazanja vjesnika Hvala kao Sunca u zenitu, u skladu s bosanskom mudrošću zbijenom do draguljske čistote i čvrstine: „Do podne Ilija, od podne Alija." Nigdje u pripovjedačkom djelu Ive Andrića nema ni zračka mudrosti u vezi s tim bosanskim sabiranjima rasutog i paljenjima svjetiljki u ljudskim tminama, jer njegove Turke određuje turska vjera izvana i iznutra naspram svih naših. O tome on piše:
Između soli i čoveka, skupe a neophodne soli i kletog čoveka kome uvek nešto treba, ubacuje se ko god može i ko god stigne, i hrišćanski vlastelin i ta nova turska vera i vojska, i trgovac Dubrovčanin i prekupci po grado-vima, i skeledžija na vodi i haramija na putu, i carina i trošarina, i slučajna šteta i nezgoda. (Isti, „Priča o soli«, 486.)
U toj tvrdnji je i na jasan i na skriven način obznanjen pripovjedački i ljudski credo tog pisca. „Ta nova turska vera" postavljena je na istu razinu gdje su i sve okolnosti ljudskog života - i postavljena i tu zatočena — tamo gdje su i hrišćanski vlastelin, i vojska, i trgovac, i prekupci, i skeledžija, i haramija, i carina, i trošarina, i slučajna šteta i nezgoda. „Ta nova turska vera" opredmećena je i poistovjećena sa stvarima i pojavama u svijetu ljudske muke. Tako je toj vjeri porečena mogućnost da bude to što jest — odnos vjernog čovjeka s vjernim Bogom posredstvom vjerovanja, neovisno o bilo čemu izvan jastva. Vjera je u srcu u kojem nema ni mjesta ni pristupa nikome do Istini. Dekodiranje tog zatrpavanja i objeđivanja „te nove turske vere" ključna je zadaća novih bosanskih vidika kao ljudski obuhvatnih. U cijelom svom pripovjedačkom pothvatu taj pisac ostaje posve odan dogmi o „toj novoj turskoj veri", uskraćujući sebi mogućnost viđenja Bosne kao počelno utemeljene slobode u različitim pripadanjima. Među dvjema temeljno različitim ontološkim mogućnostima — prvoj, prema kojoj je vjesnik Hval (ar. el-nebij muhammed) istina; i drugoj, prema kojoj je on lažni prorok (ar. el-nebij el-kezib, el-mutenebbi) — on se dosljedno opredjeljuje za drugu. A Bosna kao počelno utemeljeno pluralno društvo, utemeljeno na svjedočenju jednosti Boga i mnoštva puteva prema Njemu, nije moguća uz nametanje takvog opredjeljenja. Svjedočenje vjesnika Hvala nije svedivo ni na jednu povijesnu ograničenost. Usvajanjem tog prihvaćena su ljudska prava na različite puteve prema Bogu, pri čemu su naređivanje dobra i zabranjivanje zla, svjedočeni u poniznosti, darežljivosti i ljepoti, jedini dokazi da je čovjek na nekom od tih puteva. A Hval kao savršena ljudska mogućnost ne dolazi izvana. Samo bivanje čovjekom znači imanje njega kao srijede svakog bivanja stvorenim. Slijeđenje njega može biti potaknuto vanjskim pojavama i okolnostima, ali ono je uvijek otkrivanje tog što čovjek oduvijek i zauvijek ima kao svoje najljepše uspravljenje. Zato je upravo u takvome svjedočenju Hvalovog vjesništva kao potvrde svih prošlih vjesništava otvorena počelna mogućnost Bosne i bosanstva kao obrasca slobodnog svijeta, što je posve izvan intelektualnih i etičkih vidika Ive Andrića. A takvo svjedočenje moguće je samo iz vjere, što znači iz slobodne volje i, prema tome, uz pravo drugih da budu što god hoće, uz uvjet da i oni svima priznaju pravo na svjedočenje kao odnos s Istinom. Nema bosanstva bez njegovog muslimanstva. A taj njegov sadržaj ne dolazi niotkud izvana. Otkrivanje je tog što u svakome čovjeku postoji oduvijek i zauvijek, bilo u njegovome jevrejstvu, kršćanstvu ili bilo kojem drugom uobličenju odnosa s Bogom. To što je za Ivu Andrića „ta nova turska vera" za Bosanske Muslimane nije ništa drugo do plod njihovog bosanskog kršćanstva s kojim nisu i ne mogu biti ni u kakvom počelnom sukobu. Svoje razloge za prihvatanje i svjedočenje vjesnika Hvala bosanski kršćani nalaze u sebi, u svojoj vjeri u Boga, Njegove anđele, knjige i vjesnike, te u vjerovanju da je svako dobro i svako zlo s mjerom koju određuje On. Za istinu o bosanskim kršćanima koji se otkrivaju u svome bosanskom muslimanstvu naročito je važno naglasiti da razloge nalaze u svome odnosu s Isusom, Marijinim sinom, Svetim Duhom i Evanđeljem. U tome su razlozi njihovog svjedočenja vjesnika Hvala, jednako koliko su svjedočenja vjesnika Isusa potvrde za to što jesu. I posljednji genocid izvršen nad Bosanskim Muslimanima na kraju dvadesetoga stoljeća, koji su neki tumačili kao nužni nastavak evropskog rješavanja „muslimanskog pitanja" (Vidjeti više u, naprimjer: Branch, The Clinton Tapes, 9.)- a sudbina tog evropskog naroda je neodvojiva od njihovog ubijanja, progonjenja i pokrštavanja tokom tri posljednja stoljeća, pri čemu su ti zločini gotovo redovno predstavljeni kao pravedna oslobodilačka borba - bio bi dovoljan razlog da sve do sada čitano bude iznova podvrgnuto preispitivanju, da se u svim znanjima istražuju prikrivena neznanja, te da se svi estetski vidici višestruko podvrgavaju etičkim suđenjima, e da bi tako bila razviđana i uobičajena potvrđivanja svega u vladajućim osjećanjima, znanjima i poricanjima. Razlozi za ovu knjigu su u prihvatanju takve potrebe kao intelektualne odgovornosti. Ideologijska nasilja zamračila su etiku sjećanja. A njena nova otkrivanja uvjet su za oslobođenje jastva iz njegovih sadašnjih zatočenja.