U subotu, 14. 04. 2018.g, u Domu Islahijeta je održana promocija romana autora Damira Ovčine "Kad sam bio hodža". Pored autora, učestvovali su promotori, Emina Pita, prof. bosanskog jezika i književnosti i Ernad Osmić, magistar bosanskog jezika i književnosti. 

PRIKAZ ROMANA DAMIRA OVČINE „KAD SAM BIO HODŽA"

 Roman „Kad sam bio hodža“ ima cikličnu strukturu, pisan je u prvome licu i lingvistički je vrlo neobičan i zanimljiv jer koristi vrlo kratke rečenice, izbjegavajući glagolske oblike. Priča je smještena u Sarajevo, od 1992. do 1996. godine. Počinje opisom „predratnog nemira“ i zaplašenosti Sarajlija. Narator je glavni lik, čije ime se ne spominje. Ima 18 godina i maturant je Elektrotehničke škole u Buća Potoku. Umire mu majka,vremena za žalovanje nema jer se igrom slučaja zatiče na Grbavici, u stanu kojeg obilazi i koristi za sastanke s djevojkom, a inače živi u Aerodromskom naselju. Grbavica je u tom trenutku postala mjesto odakle je krenula opsada Sarajeva i gdje se nikako nije bilo dobro naći. Tu nova vlast pravi svoju državu, glavni lik biva legitimisan, ispitivan i regrutovan u tzv. radni vod čiji je zadatak prenošenje namještaja iz opljačkanih stanova i zbrinjavanje leševa. Tijela ubijenih obično voze na Trebević, gdje on dobija ulogu i nadimak Hodže. „Tenisice mi s blatom po đonovima. Zapinjemo. Kližemo, Stanemo. Predradnik pokaže gdje. Lopata udara u zemlju punu kamenja. Udarimo krampom i lopatom nekoliko desetina puta. Računam koliko još puta čime šta uraditi da se završi ovaj dio pa koliko će biti sati kad se vratimo dolje a koliko može biti sati kad jednom odem kući. Dosta. Spuštaj! Namještamo. Poravnavamo. Ako hoćete šta po običajima. Pas ne prestaje lajati. Ptice se oglase na visini. Neki kamion s mukom prema Prvom šumaru. Ja ne znam. Ja samo nešto malo na našem jeziku. On zagleda u vrhove čizama pa stavi ruke u džepove hlača. Pa haj makar nešto. Čučnem. Ne mogu se sjetiti dvije, tri, pet, deset sekundi. Promrmljam onda desetak riječi. Sjetim se da sam zaboravio jedan red. Ponovim. Moj saradnik čuči pored mene.“ I tako se u gradacijama nižu ratni dani, naš junak postaje svjedokom sve brojnijih i monstruoznijih zločina. Predveče se vraća u stan ,u zgradu na prvoj liniji u kojoj je preostala još samo jedna porodica. To je jedna baka koja ne želi od svoje kuće i njena unuka, profesorica ruskog jezika, tek pet godina starija od glavnog aktera, u kojoj on nalazi hraniteljicu,zaštitnicu i emocionalnu utjehu. Noću ne spava, poput Bašeskije pokušava da šifrira i zapiše sve događaje Ovčina je rijetko kojem liku ovog romana dao ime. U vremenu kada su se ljudi dijelili i prepoznavali isključivo po imenima, on ih jednostavno dijeli na one koji jesu ljudi i na one koji to nisu. Preokret u romanu se i događa u trenutku kada se glavni lik nađe u tim neljudskim rukama, koje ga tjeraju da „pjeva“, tj. ezani i klanja,da bi na vrhuncu te egzistencijalne situacije bio pretvoren iz lovljenog u lovca, i na kraju u ranjeni plijen. Skrivanje se nastavlja na istom mjestu, njegov život se pretvara u osluškivanje i brojanje koraka, dana, šifri za opasnost. Progone ga snovi o bježanju,smrti, ocu... Brani se čitanjem, fizičkom spremnošću , razgovorom i ljudskim dodirom. Kraj priče je u susretu s očevim pogledom. Ovčina je iznjedrio likove koji nisu opisani kao suprotstavljene strane,nego su na neki način ravnopravni. Opisane su ubjedljivo i patnje onih koji imenom pripadaju ugnjetavačima. Posebnu pažnju posvetio je ženskim likovima, te različitim ulogama žene u ratu: od komšinice, majke, sestre, supruge, do profesorice, pomagačice, medicinske sestre, trudnice i žrtve psihičkog i fizičkog nasilja. 

Emina Pita, profesorica bosanskoga jezika i književnosti