Povodom 25 godina od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma časopis The Foreign Service Journal u svom decembarskom izdanju je objavio dva teksta na tu temu (str. 52-62)

Također, na 98. stranici dat je osvrt na knjigu "Očevidac - Moj put u Hag" kroz tekst pod naslovom Once more - Never again čiji je autor George W. Aldridge, penzionisani diplomatski službenik Ministarstva vanjskih poslova SAD-a.

“Očevidac-Moj put u Hag”
Autori: Isak Gaši i Shaun Koos
izdavač: Brandylane Publishers, Inc. (2018)
Izdavač na bosanskom jeziku: IK Vrijeme Zenica (2019)
Broj stranica: 246

Još jednom - nikada više

O užasima Holokausta saznao sam kao štićenik američke vojske dok sam, poslije Drugog svjetskog rata, pohađao osnovnu školu Ministarstva odbrane SAD-a u Zapadnoj Njemačkoj. Smišljeno i bezobzirno ubijanje miliona evropskih Jevreja, Roma, homoseksualaca, političkih disidenata te ljudi sa fizičkim i psihičkim poteškoćama od strane nacista, na mene su ostavili bolan dojam. "Nikada više" je predstavljalo mnogo više od slogana ili praznog zavjeta - barem sam tako naivno pretpostavljao.

Ipak, malo nakon euforije oko raspada Sovjetskog Saveza i kraja hladnoga rata, Evropa je "još jednom" svjedočila novom genocidu nad civilima: jugoslovenskim Bošnjacima, koji su, kao i evropski Jevreji prije pedeset godina, postali meta zato što su etničko-vjerska manjina. Nikada nisam očekivao da ću tokom svog drugog mandata kao službenik američkih vanjskih poslova u Kopenhagenu (1993-1995.) vidjeti koncentracione logore u jugoistočnoj Evropi, a još manje da ću se susresti sa bivšim zatočenicima kao što su Fikret Alić, visoki, iznureni logoraš fotografisan iza ograde od bodljikave žice logora Trnopolje, zatim Admir Karabašić, jedan od nekoliko Bošnjaka koji su preživjeli masakr nad 250 nenaoružanih Bošnjaka na Korićanskim stijenama, te Isak Gaši, nekada poznati međunarodni šampion iz Jugoslavije u kajaku i kanuu.

Instrukcije iz Ministarstva vanjskih poslova SAD-a su bile jasne: pronaći Isaka Gašija i odvesti ga na sigurnu lokaciju kako bi američkim istražiteljima i forenzičarima pružio svjedočenje iz prve ruke o srpskim zločinima u njegovom rodnom gradu Brčko, etnički miješanom lučkom gradu duž južne obale rijeke Save, nasuprot Gunje u Hrvatskoj i u blizini tromeđe Hrvatske, Bosne i Srbije. Za ultranacionalistički orijentisane bosanske Srbe, zauzimanje Brčkog i njegovo etničko čišćenje od većinskog bošnjačkog stanovništva kao i velike hrvatske zajednice, predstavljali su preduslov za povezivanje sjevernih i istočnih dijelova zamišljene "Republike Srpske".

Kao zatočenik u srpskom zarobljeničkom logoru "Luka", gdje je bio više puta zlostavljan i zamalo ubijen, Gaši je poznavao mnoge od svojih mučitelja. Nekoliko njih su bili lokalni stanovnici i poznanici. Druge je sretao tokom godina rada kao vrhunski jugoslovenski sportista često putujući širom zemlje. Štaviše, bio je odabran da unese olimpijsku baklju u Bosnu tokom Zimskih olimpijskih igara 1984.g u Sarajevu, koje se tada smatralo kao grad-primjer vizije maršala Tita o harmoniji međuetničke zajednice. Gašijevi iskazi su bili tako vjerni i nepobitni da je čak pozvan da svjedoči u šest navrata pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju u Hagu. Svjedočio na suđenjima Slobodanu Miloševiću, Radovanu Karadžiću, Ratku Mladiću, Momčilu Krajišniku, Vojislavu Šešelju, te Dušanu Tadiću, bivšem karate treneru Fikreta Alića koji je upravljao zatvoreničkim logorima Omarska i Trnopolje i koji je sadistički uživao u premlaćivanju svog bivšeg učenika. (Početkom maja 1997. godine Tadić će postati prvi osuđenik za ratne zločine u Evropi od kraja Drugog svjetskog rata. Okrivljujuće presude će na kraju biti donesene u svim suđenjima na kojima je Gaši svjediočio). Gašija su također detaljno intervjuisali za analizu o skoro potpunom raspadu Bosne pod nazivom "Bosna u sjenci Holokausta", koju je na 16 stranica napisao novinar Steve Coll septembra 1994. godine za Washington Post Magazine.

Na 25 godina od oslobađanja iz logora Luka kada je doslovno prkosio smrti, te bijega sa ženom i kćerkom u Dansku preko Srbije, Makedonije, Moldavije, Ukrajine i Poljske, Gaši je u ljeto 2019. godine objavio svoje memoare "Očevidac: moj put u Hag". U njima, napisanim u saradnji sa njegovim prijateljem i kolegom kanuistom Shaunom Koosom, penzionisanim bolničkim upraviteljem u Wenatcheeju u Washingtonu, Gaši iznosi svoju patnju, njegovu ličnu i njegove etnički miješane porodice, kroz tragične događaje koji su doveli do urušavanja Jugoslavije i kampanje bosanskih Srba na stvaranju Velike Srbije protjerivanjem Hrvata i Bošnjaka iz većeg dijela Bosne i Hercegovine.

Izražavajući žaljenje zbog raspada Jugoslavije, Gaši i Koos se osvrću na ekstremističke ideologije koje su opravdavale srpske ratne zločine nad Bošnjacima i Hrvatima. Dok Gaši odbacuje Karadžića, Mladića, Šešelja i ostale kao bezumne, ostrašćene ubice (sredinom oktobra 1991, Karadžić je ushićeno naricao kako "Muslimani trebaju nestati sa lica zemlje!"), Miloševića smatra brilijantnim demagogom opsjenarom koji je opčinio srpske mase ubjeđujući ih da su ranjive žrtve kojima je učinjena historijska nepravda od strane drugih naroda u Jugoslaviji, naročito od fanatičnih hrvatskih ustaša tokom Drugog svjetskog rata. S druge strane, Bošnjaci su demonizirani kao "Turci" koji su izdali svoju slavensku braću. Gaši se prisjeća Miloševićevog poziva na Veliku Srbiju pred hiljadama prisutnih na obilježavanju 600 godina od Kosovske bitke na Kosovu Polju (28. juna 1989.g).

U izopačenoj verziji zlatnog pravila, harizmatični Milošević je propovijedao svojim srpskim sunarodnjacima da moraju "činiti drugima prije nego oni učine njima". Gaši misli da je upravo Milošević taj koji je srpsku gorčinu pretvorio u opravdanje za masovna ubijanja. Milošević je zaveo Srbe, izvukao ličnu korist iz njihovog historijskog nezadovoljstva i ubijedio ih da nepravde iz prošlosti trebaju ispraviti osvetom nad njihovim osumnjičenim susjedima Bošnjacima i Hrvatima. (Gaši naglašava da su slična nezadovoljstva i ljutnja bili snažno zastupljeni među Hrvatima, koji su se do juna 1992. godine plašili mogućnosti stvaranja "Srboslavije").

Iako su bili pod redovnom prijetnjom srpskih paravojnih jedinica, kao što su Arkanovi tigrovi, da izdaju svoje komšije, ipak nisu su svi bosanski Srbi učestvovali u pogromima. Gaši navodi nekoliko Srba, uključujući vrlo dragu komšinicu Miru Lazić i dugogodišnjeg sportskog kolegu Mirka Nišovića, koji bili njegovi porodični prijatelji. Kako navodi u svojim memoarima, Srbi su zaštitili Admira Karabašića nakon masakra na Korićanskim stijenama. Drugi su otvoreno dijelili Gašijevo žaljenje za Jugoslavijom koju je uništila nacionalistička mržnja.

U zaključku, Gaši upozorava da "ukoliko društva nisu budna, ne može postojati nešto kao 'nikada više' ".

Napomena redaktora: Pored pružanja zastrašujućeg iskaza o propasti Jugoslavije iz iskustva jednog od najboljih sportista svijeta, djelo "Očevidac: moj put u Hag" također pruža vrlo korisnu hronologiju balkanske historije i pojmovnik glavnih ličnosti i mjesta sa uputom za izgovor.