Predstava Rod i dom

BZK Preporod Brčko je i ove godine prigodnim programskim sadržajima obilježila 21. februar- Međunarodni dan maternjeg jezika. Brčanska publika je u četvrtak, 21.2.2019. u 19,00 sati u Domu kulture imala priliku pogledati monodramu Rod i dom u kojoj lik Arslana Šipovčanina tumači tuzlanski glumac Irfan Kasumović. Tekst je prema romanu Safeta Sijarića dramatizirao Hasan Džafić, a režirao Vlado Kerošević. Riječ je o tragičnoj priči koja u svojoj osnovi ima tabu temu, priču o ženi u tradicionalnom poretku, ženi u svijetu muškaraca, ženi koja svojim moralnim vrlinama i hrabrošću brani čast zajednice i podsjeća da su najljepše vrijednosti, kakve su porodica, rod i dom, opstale zahvaljujući čestitosti naših majki i sestara. Prije samog izvođenja predstave publici se u ime BZK Preporod obratila Alma Mihmić Jukan, profesorica bosanskoga jezika i književnosti. Ona je podsjetila na važnost obilježavanja Međunarodnog dana maternjeg jezika te najavila Seada Burića, poznatog brčanskog novinara, prvog direktora multietničkog Radija Brčko nakon uspostave Brčko distrikta Bosne i Hercegovine i dobitnika priznanja za životno djelo Društva novinara Bosne i Hercegovine. Gospodin Burić je čestitajući Međunarodni dan maternjeg jezika podijelio s prisutnima jednu uspomenu koja najbolje ilustrira važnost maternjeg jezika kao jednog od stubova nacionalnog identiteta: „Sredinom ljeta 1985. obreo sam se u Turskoj, preciznije na lokaciji Kadikej, u megapolisu Istambul, čija je jedna noga zakoračila u Evropu, druga ostala u Aziji. Bio sam gost rodjenog Brčaka i rodjaka Vehbije Burića, sina Mehe, nastarijeg brata Hasana Burića, čije je ime nosila prije zadnjeg rata srednja tehnička škola u Brčkom. Jednog prevrelog petka, nakon džume, Vehbija je ciljano mene i suprugu odveo na kupanje. I to ispred vikendice svog najboljeg jarana Hikmeta, takodje bosanskih gora list, koji je izrazio želju da se upoznamo. Dočekala nas je Hikmetova starija sestra Sabira sa suzama radosnicama. U Tursku je došla, u stvari roditelji su je doveli, sa nepunih deset godina. U njenom rječniku nalazile su se birvaktilske riječi, koje su izgovarale moje obje nene. Naglasak je izgubila, nije bio potpuno naš, bosanski, ali govorila je, kako je, nekoliko puta s ponosom i čežnjom, ponavljala bosanskim jezikom. Zašto evociram taj detalj? U porodičnom krugu Sabire nikad se nije prestalo govoriti bosanskim jezikom. Ali, falilo joj je, rijetke su bile prilike, da govori bosanskim jezikom sa gostima. Onim koji su baš došli iz Bosne. Na rastanku nam je poklonila serdžadu, koju je sama izatkala i jedan prelijepi ibrik.“