Promocija knjige "ADA - NEKAD I SAD"

U Domu Islahijeta, u subotu 23.07.2016. godine, održana je promocija knjige „Ada – nekad i sad", autorice Ade Osmić Gheze. U predstavljanju su učestvovali Ismeta Mujačić i Mirjana Đapo.

Zijada Osmić Gheza – rođena je 1966. godine u Brčkom (Bosna i Hercegovina). Nakon završetka srednje ekonomske škole napušta rodni grad i postaje svjetski putnik. Putujući svijetom često se vraćala rodnoj grudi i o tim putovanjima napisala je ovaj roman ADA – NEKAD I SAD.

Stara bosanska kuća
Sjećanja na moje djetinjstvo često započinju u ovoj staroj kući, kući moje tetke Hafe. Od djetinjstva pa do danas uvijek je ostala u mom srcu. Uspomene koje čuvam i nosim gdje god idem moje su najveće bogatstvo koje se ne može ničim kupiti. Ova stara kuća je ne samo dio moga života već nešto mnogo više – simbol korijena kojima se ponosim.

Život je putovanje
- Pred romanom Ade Osmić Gheza „ADA – NEKAD I SAD"

Ada Osmić Gheza je novo ime na literarnoj pozornici, a uvek je obaveza da prvenac, bilo kog autora, dospe u ruke pravog kritičara i poznavaoca književne umjetnosti da bi se dao relevantan sud. Meni je taj zadatak bio olakšan time što ovu spisateljicu znam par godina, pa mi je njena priča bila delimično poznata. Znala sam samo ono što je Ada želela sa mnom da podeli jer nije bila dovoljno ambiciozna da zanimljivom storijom, koju je ovim romanom ponudila, gradi vlastitu karijeru pisca. Kada mi je stidljivo pomenula da sama piše nešto poput dnevnika, zamolila sam je da neke delove prosledi meni na sud. Očekivala sam zanimljivu priču jer je autorka elokventna, lako se izražva i vodi komunikaciju. Stigli su mi i prvi zapisi. Bili su mnogo više od običnog piskaranja i moja podrška nije izostala. Ohrabrena, nastavila je da piše i evo – pred svima nama je sjajan roman, dnevnik o vlastitim uzletima i padovima.
Zijada – Ada je jedna od mnogih žena sa balkanskih prostora koja je uspela da preživi „golgotu" ratnih dešavanja, porodične tragedije i smogla snagu da o tome piše. Čitajući prve stranice bila sam zatečena liričnošću stila, jezika i sposobnošću autorke da rukom slikara dočara ambijent predratne Bosne. Svako detinstvo je, na neki poseban način, vredno pažnje jer tada mlado biće stasa u čoveka. Autorka je izabrala najzanimljivija sećanja i događanja iz tog perioda i uvila ih u ruho nostalgije.Kroz roman saznajemo koliko je bila vezana za porodicu, Kako je bila zrela da, i kao mlada, zna šta želi, hoće. Ona je želela da bude putnik, da pobegne od mentaliteta palanke i svome životu da dimenziju po meri obrazovanog i srećnog čoveka. Otisnula se prvo u Sloveniju, ali joj je taj prostor bio „tesan". Želela je da se vine dalje, dokopa Italije koja joj je tada izgledala kao to, određeno, mesto u kojem bi bila istinski sretna i slobodna. Uporni uvek stignu na cilj, a ona je bila uporna. Italija postaje, i ostaje, centralno mesto njenog života i romana.
Sledile su ratne godine, lična tragedija – pogibilja brata, Adina hrabrost da i u najopasnijim danima obilazi svoju porodicu u Bosni i nesebično im pomaže da prežive nedaće rata i ostanu na broju. I kada piše o ratu, ona to radi s merom ne pominjući aktere, nijedno ime s bilo koje strane, ne deklarišući se drugačije nego kao čovek pacifista.
Osim rata, porodične tragedije, priče o bolesti i smrti oca, paralelno se razvija i priča o autorkinom intimnom životu. Usamljena, prvi put u izboru životnog partnera pravi grešku i taj brak se završava rastavom. Ni to je nije slomilo i u svom srcu ostavlja mesto za novu ljubav. Neće previše čekati i to mesto će popuniti njen Giancarlo, prvo kao prijatelj, a kasnije kao najdivniji bračni partner. Najpotresniji delovi romana vezani su za njene neuspešne trudnoće. Posle treće je bila u depresiji. Zahvaljući ogromnoj ljubavi svoga muža izlazi iz nje još jača. Završni deo romana je slika daleke i prelepe Kine gde nas, poput turističkog vodiča vodi i upoznaje sa svim njenim znamenitostima. Na taj put je krenula za Giancarlom koji je bio i ostao njen muž i najveća ljubav.
Radni naslov ovog rukopisa je – Život piše romane. Drugi naslov se nametnuo spontano jer je glavni lik upravo autorka koja je čitav života posvetila tragajući za ADOM – svojim ostrvom sreće. Kada bi mislila da ga je pronašla, na njega zakoračila, ono bi nestajalo. Takvo ostrvo zaslužuju najuporniji i oni koji su spremni da se čitavim srcem daju drugoj strani. Ada se davala i u konačnoj etapi svoga puta stigla na cilj – ostrvo ljubavi pronašla.
Fascinirana sam samom pričom, porukama koje šalje, lakoćom stila i od srca ovaj roman preporučujem čitalačkoj publici.

Mirjana Đapo, profesor