Piše: Edin Jašarević

Sevdalinka kao vid historijskog pamćenja

(U povodu objavljivanja knjige Enesa Kujundžića Tri Rahićke šetale sokakom: Sevdalinka u tokovima bošnjačke umjetnosti  )

                                              „ A po čemu da se prepoznamo...“ (Safet Isović, Rade Jovanović)

   Čini se da je sevdalinka danas, osim što je, kako je nazivaju, prepoznatljiv bosanski proizvod, i najčvršća kulturološka veza među Bošnjacima, i u Bosni, i u svijetu. Čini se da se po njoj prepoznajemo. U posljednjim godinama mnogo je govora o sevdalinci i ponekad se učini da je sve bitno već rečeno- i to da je sevdalinka bosanska varoška pjesma, muslimanska gradska pjesma, da je nastala iza mušepka između djevojačkih uzdisaja...
 Ali vitalnost sevdalinke i njena aktuelnost i u sadašnjem trenutku zahtijevaju odgovor na pitanje šta je to u sevdalinci neodoljivo za publiku što joj daje životnost i trajnost kroz generacije. Je li to osjećaj čežnje koja teži ljubavnom ispunjenju? Ili, jednostavo, tiha ljubavna patnja, prepoznatljiva u svim vremenima, ona patnja koja je najteža baš onda kad je najtiša?
 Međutim, sevdalinka nije samo refleks tihe ljubavne patnje. Ispod sjetnih stihova nalaze se talozi generacijskih iskustava- tradicije, vjere, nemirnih balkanskih vremena i nesigurnog života, ljubavnih rastanaka koji vjerovatno ni izbliza nisu bili lirični, najčešće su to bili ispraćaji u ratove, u nepovrat, iznuđene udaje za „nedraga“ ...
  Savremena iščitavanja sevdalinke otkrivaju nanose zaborava koje je vrijeme, historijska, pa i jezička barijera postavila između teksta pjesme i današnjeg čitaoca. Jer vrijeme pravi barijere zaborava i mi danas samo možemo raspravljati o Hasanaginičinom stidu u stihu A ljubovca od stida ne mogla., dok narodnom kazivaču, ili kazivačici, nije padalo na um da objašnjava ono što je njegovoj publici bilo jasno. Nama danas nije. 
  Šta je ispod teksta pjesme? Koliko je života moglo stati u pjesmu? Ko je iza teksta? Koga je muka natjerala da svoje kahare u pjesmi razbija? Je li to neko poput  Jergovićevih junaka iz ciklusa njegovih pripovijetki koje je napisao inspirisan sevdalinkama? 
 Narod kakav je bošnjački, koji je prilično malo pisao, pa samim tim malo i pamtio sebi, svoju historiju mora čitati i iz usmene književnosti. A književnost i jeste, između  uostalog, i refleksija života. Pokušajmo razgovarati s mrtvima, kako veli Stephen Greenblatt, zastupnik teorije novog historicizma u tumačenju književnosti. Pokušajmo zaviriti iza teksta sevdalinke, vidjeti ljude o kojima pjesma pjeva i one koji su je ispjevali.
  Sevdalinke koje pjevaju o gradovima mogli bismo označiti kao vid rodoljubive lirike. U njima su opjevane ljepote rodnoga grada, zavičaja, a i onda kada se pjeva o ljepoti djevojke ili momka isticanje njihove ljepote često je  u funkciji isticanja ljepote i nâma sredine u kojoj obitavaju. Međutim, gotovo čudno je čitati sevdalinke u kojima su opjevani gradovi s kojima sevdalinka, a ni Bošnjaci danas nemaju nikakve iole značajne kulturološke veze. Slušati o ljepotama Užica, Šapca, Beograda, u najmanju ruku je čudno uhu današnjeg Bošnjaka. Vjerovatno zbog toga što nas je vrijeme, i iskustvo, odvojilo od bilo kakvog emotivnijeg doživljaja tih sredina. Predaleko su vremenski da bismo žalili za njima, preblizu da bismo zaboravili ružna sjećanja.
   U Novom Beharu iz 1935. godine, u broju 7-8, u rubrici Narodne umotvorine objavljene su i dvije narodne pjesme pjesme iz Gornjeg Rahića. Pjesme je uredništvu poslao Enver M. Halilović, a zabilježio ih je od Museme Hadžiefendić i njene kćeri Emine Zaimović. Zapisivač je jednu pjesmu naslovio nazivom Šabački dizdar, a drugu Ajka Biogratka.

Šabački dizdar 

„O kutupe, ne zelenio se,
Ali-beže ne veselio se,
Jer izdade Šabac u kaure?“ 
Ljuto kunu šabačke djevojke,
One idu šabačkom dizdaru:
„Bogom babo, šabački dizdaru,
Ne daj grada bez velikog jada,
Bez topova i bez ljutih rana,
Terzi kule bez velike tuge,
Džamije su skoro načinjene,
Mektebi su skoro načinjeni,
Sitna djeca idu u mektebe,
Mladi momci istom za gledanja,
Mlade cure u prvo gledanje,
Vrani konji u prvo jahanje,
Nevjeste su skoro dovedene“.
Progovara šabački dizdaru:
„Djeco moja, šabačke djevojke,
Car vas daje, ja vas ne prodajem“

  Kako je pjesma o Šapcu dospjela u Gornji Rahić?. Ko je mogao ispjevati pjesmu o Šapcu, i ko je mogao sačuvati u usmenoj tradiciji takvu pjesmu? Ko je mogao “pronaći sebe“, kako se popularno kaže, u takvoj pjesmi? Pjesme u kojima se pjeva o neimenovanim ljubavima, neimenovanim lokacijama, univerzalnog su sadržaja i lakše su prihvatane u različitim sredinama od onih u kojima su imenovana mjesta lirskog događanja, izuzev ako je riječ o zaista vještom narodnom autoru i izuzetnoj pjesmi. Pjesma o Šapcu živjela je u Gornjem Rahiću vjerovatno zahvaljujući nekome ko je emotivno, možda muhadžirskim porijeklom, povezan sa tim gradom. Možda doseljenici iz Šapca ili nekog drugog srbijanskog kraja.
  Naime, značajan broj Bošnjaka se u 18.st naselio u Smederevski sandžak, međutim kako je slabila Osmanska carevina, tako se pogoršavao položaj muslimanskog stanovništva na Balkanu, pa tako i u Srbiji. Buna protiv dahija bit će početak srpske borbe za nezavisnost od Osmanske carevine, ali i početak progona muslimana iz Srbije. Ogromnu većinu tog stanovništva činili su doseljenici iz Bosne, a jedan manji dio domaće islamizirano stanovništvo, te Turci i Albanci.
  Karađorđevi ustanici su zauzeli Beograd 12.12.1806. beogradsku tvrđavu 25/26.02.1807., dok je Šabac pao 1807.godine. Srpski historičari bilježe da su ustanici bili nemilosrdni prema muslimanskom stanovništvu zauzetih gradova.
„Istog dana nastala je opšta seča Turaka u Beogradu. Za tri dana skoro svi mlađi Turci koji nisu hteli pokrstiti se poubijani su. Žene i deca pokršteni su silom, a samo mali broj starih i bolesnih Turaka ispraćen je lađom za Vidin. Prilikom ove seče u varoši je porušen i popaljen veliki broj turskih kuća, amama i džamija.“ 
 Prilikom pada Šapca jedan od vođa ustanka Luka Lazarević je ubio šabačkog dizdara Alajbegovića a njegovu ženu i djecu pokrstio. Jedan dio šabačkih muslimana je otpremljen za Bosnu, pa je samo u Brčko iz Šapca stiglo 1 000 žena i djece. Preostalo stanovništvo je pokršteno. 
  Ko je Ali-beg iz pjesme Šabački dizdar? Da li je to ime uzeto zbog toga što je vrlo često bošnjačko ime, u pjesmama pogotovo, ili je riječ o stvarnoj historijskoj ličnosti. Sasvim je vjerovatno da je u pjesmi opjevana tužna sudbina šabačkog dizdara Alajbegovića i njegove porodice. Ako je riječ o njemu onda je izvijesno da je pjesma nastala u prvoj polovini 19. stoljeća, dizdar je ubijen 1807. godine, te je pjesmu vjerovatno ispjevao neko od šabačkih muhadžira koji su nakon tog događaja došli u Rahić ili Brčko.
  Teški jad u ovoj pjesmi nije ljubavni, nego izbjeglička muka koja se peobrazila u kletvu:
O kutupe ne zelenio se, 
Ali-beže ne veselio se.
Jer izdade Šabac u kaure?
 U nastavku pjesme se nabrajaju sve ljepote grada Šapca i životna svakodnevica koja je prekinuta. Dizdar toplim obraćanjem “djeco moja, šabačke djevojke“ ukazuje se kao neko ko nemoćno dijeli sudbinu svog naroda, te optužbe upućuje na cara, na “višu silu“, potvrđujući historijsku činjenicu da u svim ratovima najviše pate obični ljudi.  
   Pjesma Ajka Biogratka je vedrije sadržine. U njoj je u formi nadmetanja između djevojke i momka opjevan djevojački „visok nâm“  te njen očito značajan klasni status: 

Ajka Biogratka 

Pošetala Ajka Biogratka
Niz kaldrmu ispod Biograda.
Gledao je paša biogradski,
Gledao je pa joj govorio:
„Lahko, lahko, Biogratko Ajko,
Svilen kavad da se ne upraši,
Rusa kosa da se ne zamrsi“.
Njemu lijepa progovara Ajka:
„A još lakše, paša biogradski,
Ti ne gledaj Ajke Biogratke,
Već ti gledaj svoje mile seke,
U koje je kavad do koljena,
A i sura kosa do ramena.“.
„E Boga mi, Ajko Biogratko,
Ako joj je kavad do koljena,
Prije se je tebe isprosila,
Dao sam je carevu berberu“.
„ Tešto, paša, ja ti nisam mâni,
I mene su moja braća dala
Za vezira, careva većila,
Koji s carem naporedo sjedi,
Redom sjedi i redom besjedi,
A i ja ću sjedit s caricama,
Tvoja će nas seka predvoriti,
Podviš dvorit, s nama ne govorit“.

  Teško je utvrditi historijsku autentičnost likova i podataka navedenih u pjesmi, paša nije imenovan a i djevojčino ime Ajka uobičajeno je u usmenoj poeziji Bošnjaka te ne mora podrazumijevati i stvarnu historijsku ličnost. Ako pjesma i nema historijsku utemeljenost, neosporno je da je jedan od njenih ciljeva isticanje gospodstva i moći Bošnjaka Beograda u osmanskom periodu. I danas možemo čuti neke Bošnjake kako s ponosom govore o svome beogradskom porijeklu. Prije pada u ruke ustanika 1806.godine, Beograd je bio izuzetno napredna gradska sredina, međutim nakon ustanka sve je drugačije- grad je poluporušen i temeljito opljačkan.
  Nakon smirivanja stanja 1813. izbjeglice su iz Bosne vraćene u srbijanske gradove, međutim nekadašnji gospodari Beograda postat će taoci u rodnom gradu i žrtve neriješenih srpsko-osmanskih sukoba: “Povraćeni Srbiju 1813. godine, oni se nisu mogli lako oporaviti i podići. Gubici koje su pretrpeli za vreme prvog srpskog ustanka bili su i suviše teški. Sem toga ni prilike u Srbiji nisu više za njih bile dobre, i oni su bili prosto osuđeni na životarenje i ništa više. Turska nije bila u stanju da učini za njih ni toliko da se bar koliko toliko otrgnu.“ 
  Uprkos neimaštini, muslimani Beograda nastojali su sačuvati ljudsko, islamsko, pa i klasno dostojanstvo. Sigfrid Kaper, prijatelj V.S. Karadžića i prevodilac srpskih narodnih pjesama na češki i njemački jezik, putovao je 1850. godine po Podunavlju. Svoje putopisne bilješke objavio je u knjizi Putovanja po južnoslavenskim krajevima. Razgovarajući sa jednim beogradskim luledžijom zabilježio je: 
„ Odakle si ti Usti Hasane?“- upitah ga.
„Ja? Ja sam rođeni Beograđanin!“-odgovori Hasan.
„Onda se ti sećaš vremena kada je Beograd pripadao vašem sultanu?“
„Ej, kako ne? Sećam se još iz detinjstva, pa se sećam i kad idem kroz varoš i posmatram ulice.“
„Kako to?“
„Eto, te kuće i bašte, sve sjajno, a u njima žive ti Srbi i oni su im gospodari, a biće takva u kojoj bih ja sada sedeo da nije Allah hteo da bude drugačije. Iako sam ja sada samo častan luledžija, bio mi je otac jedan od najbogatijih spahija i dobro viđen kod paše; mogao je više dukata ispoklanjati, nego što ih sada ima kakav bogati Srbin. Ali se vremena promeniše.“
„Da li ti je teško kad prolaziš pored gradina i kuća koje su bile tvoga oca i kada pomisliš da se ti sada moraš prehranjivati mučnim radom?“
„Teško? Bogme ne! Da  Allah to nije hteo, ne bi se ni dogodilo. Sve ima svoje vreme, i mesec i sunce, dan i noć! Ni Srbima pređe nije bilo bolje. Oni su bili naše sluge, a mi njihovi gospodari. A sada su oni gospodari, pa bi zato mogli i mi da budemo njihove sluge. Ali mi to nismo, to je milost Allaha. Znaj da sve stoji do volje Allaha. Turčin može da osiromaši, da izgubi vlast i gospodstvo, ali da služi hrišćaninu, to ne da Allah.“ (...)
„Svi smo mi takvi –odgovori Hasan tresući glavom- Eto ti pored mene moga suseda Jusufa, onog starog obućara s belom bradom, ako si ga spazio, to je bio čovjek sa imanjem od dve stotine hiljada dukata, a imao je 40 žena. Karađorđe mu je sve oduzeo i oslobodio, a glavu mu ostavi u milosti. Jusuf uze svoju glavu, stavi je gde treba, pogleda svoje pesnice i vide da mogu još da rade, pa uze šilo i poče da krpi obuću. I sad peva po ceo dan, pa ga često moram da zamolim da malo zaćuti. I meni on krpi obuću, pa neće nikad da propusti da mi ne kaže „evala“ kad mu isplaćujem dvadeset para.“ 
 
  Beograd, Šabac i drugi srbijanski gradovi u kojima su živjeli Bošnjaci više neće za osmanske vladavine dostignuti nekadašnji sjaj, a netrpeljivosti između muslimanskog i pravoslavnog stanovništva će se zaoštravati uporedo sa zaoštravanjem srpsko-osmanskih odnosa, naročito nakon ostvarenja srpske autonomije . Neprijateljstva će kulminirati 1862. godine, čuvenim incidentom na Čukur česmi, nakon čega će srpski ustanici zauzeti Beograd. Sporazumom iz Kanlidže dogovoreno je da se muslimansko stanovništvo što prije iseli iz gradova, dok će se osmanska vojska zadržati tek  u garnizonima  u Beogradu, Smederevu, Šapcu i Kladovu.  Ubrzo je započelo iseljavanje muslimana prema Nišu, Vidinu i prema Bosni. Između ostalog, jedan šlep sa 300 lica otišao je iz Beograda za Brčko. Iz Šapca je 568 porodica stiglo u Bosnu. Ali Riza-paša je ključeve Beograda, Šapca, Smedereva i Kladova 24.04.1867. predao knezu Mihailu, kada su se iselili i preostali muslimani.   „U varoši opasanoj oronulim šancem, iznad izmešanih srpskih i turskih kuća, još su strčala (podvukao E.J.) visoka bela minareta“  
Poznato je da je osmanska vlast za muhadžire podigla naselja Orašje, Šamac, Brezovo Polje i Orahovu u Krajini, a dobar dio izbjeglog stanovništva se raselio i po drugim mjestima sjeveroistočne Bosne. 
  Sjećanje na izgubljeni zavičaj neki od ovih muhadžira su očito pokušali sačuvati i u pjesmi. I dok danas tek poneko prezime podsjeća na porijeklo pojedinih porodica, naprimjer Čačković u Palanci kod Brčkog, narodna pjesma je zapamtila neke davne ljude i njihovu muku.