U subotu 16. 5. 2015. god. je u brčanskom Domu kulture u organizaciji Kordinacija boračkih udruženja proisteklih iz 108./215. brigade Armije RBiH i BZK Preporod Brčko distrikt BiH upriličena Svečana akademija povodom 23. godišnjice od formiranja 108./215. viteške motorizovane brigade Armije RBiH Brčko.

I na ovogodišnjoj svečanosti uvodni dio je poslužio da se prisutni podsjete procesa formiranja 108./215. brigade Armije RBiH i napora boraca, koje su uložili za odbranu života svojih sugrađana. Prisutnima su se obratili Emir Bašić, u ime Koordinacije boračkih udruženja proisteklih iz 108/215. brigade Armije RBiH, a zatim je govorio i Mensur Đakić, ratni komandant 108./215. viteške motorizovane brigade, pukovnik po činu.
Osim domaćina, govorio je i gost manifestacije, Federalni ministar za pitanja boraca i invalida odbrambeno–oslobodilačkog rata Salko Bukvarević, koji je u ime Federalnog ministarstva i Vlade FBiH čestitao godišnjicu svim pripadnicima 108./215. brigade Armije RBiH Brčko.
Kulturni dio programa bio je raznolik. Najprije se predstavio „Mješoviti hor" BZK–e Preporod Brčko distrikt BiH sa dvjema kompozicijama te Medina Zahirović, koja je govorila odlomak iz romana Šehid Zilhada Ključanina. Publika je mogla uživati i u izvedbama Bajre Jukića Čička sa pjesmom Dajankuša i najzad u igri Ansambla pjesama i igara BZK Preporoda Brčko distrikta BiH.
Program su obogatili i nagrađeni učenički radovi literarnog konkurs organizaciji Kordinacije boračkih udruženja proisteklih iz 108./215. brigade Armije RBiH i BZK–e Preporod Brčko distrikt BiH, a povodom obilježavanja godišnjice. Konkurs je bio raspisan za učenike osnovnih i srednjih škola. Teme za učenike srednjih škola bile su Riječi čvršće od mermera – spomenik vam dižu sinovi i kćeri i Borci – danas nevidljivi, jučer najvažniji. Za učenike osnovnih škola teme su bile Borci u bijelim mantilima i Lice i naličje moje slobode.
Za najbolja tri rada u navedenim kategorijama osigurane su novčane nagrade: Za prvo mjesto nagrada je 300,00 KM; za drugo 200,00 KM a za treće mjesto 100,00 KM, s tim da će nagrađeni dobiti i po knjigu.
Tročlani žiri u sastavu prof. bosanskog jezik i književnosti Amra Delagić, prof. bosanskog jezika i književnost Edita Likić i magistar bosanskog jezika i književnosti Emina Osmić-Hajdarević je donio slijedeću odluku.
U kategoriji učenika srednjih škola treće mjesto osvojila je ZLATKA PLAKALO, učenica Poljoprivredne i medicinske škole Brčko distrikta Bosne i Hercegovine. Ljepota Zlatkinog rada ogleda se u raskošnom slikovitom izlaganju. Njezin narativ obiluje čulnim utiscima kojima Zlatka uvjerava čitaoca u iskrenost emocije koju iznosi u sastavu.
Rad je pisan elegičnim tonom sa izuzetkom na kraju, gdje sastav dobiva svečani stil.

Riječi čvršće od mermera – spomenik vam dižu sinovi i kćeri
Prolazile su godine, teške, surove i nezaboravne. Ali, ti si još uvijek tu. Neminovno vrijeme ni ljudi zli nisu mogli uništiti tvoje postojanje. Izdržao si brojne muke i tjeskobe svoje, da bi ostao vječiti ožiljak u srcima svih nas. Ti si naš svjedok i spomen na nemile, minule ratne godine i naše heroje hrabre.
Evo me sada, skrušeno i ponizno stojim kraj tvojih bijelih, svjetlošću obasjanim i mermerom posutim temeljima mezara tvog. O borče! O spasioče svih nas! Sa selamom vrele suze teku na hladni i neuništivi rahmetom bijelim okićeni mezar tvoj. Iznemogle, bolom neutješnih godina, ranjene ruke dodiruju mezar tvoj i dižu se ka nebesima, da upute dovu Tebi,
Gospodaru. Dragi heroju, biti ću pažljiva da te svojim glasom ne uznemirim i pustiti ću da mi tvoja tužna i ranjiva priča obuzme uzdrhtalo srce i dušu.
Prošle su nemile godine, godine uništenja, patnje i bola. Hladne, surove, mučeničke i
krvoločne. Sve se zbilo iznenada. Šta se zbilo niko ne zna. Život se u smrtni prah pretvorio. Sve nestaje, sve se mijenja. Samo krenuše pucnjevi, nemilosrdna ubijanja, ropstva i razdvajanja. Crni oblaci se nadviše nad uzavrelom i ranjenom zemljom. Hladnokrvno rastaviše nevinu dječicu od majki i očeva, razdvojiše žene i muškarce, razdvojiše oni koji se vole. Heroji su odlazili u boj i gladni i žedni, a mnogi i bez oružja da se bore za spas domovine svoje. Al' u rat su išli, s riječima: „Ako se zlo dogodi, ako me noćas pogodi, ti ne plači majko, na lice osmijeh stavi, jer za ovu domovinu umrijeti nije grijeh."
Odvodili su jedno po jedno i ne oklijevajući ih ubijali, dok ne razoriše jadni, nevini narod. Ranjena tijela zemlji su padala, kleknula. Plaču od bola i sve jeca u ranama. Bosna umire u mukama. Ginu djeca, ginu ljudi. Životi im nedužni stradaše, balade čežljive mladosti uvehnuše. Sve su majke s nadom čekale da se vrate njihovi heroji, ali samo se neki od njih vratiše. Al' vratiše se kao pobjednici, kao heroji da svjedoče o vremenu da opominju da se nikad ne ponovi i ne zaboravi. Da nije hrabrih boraca i civila što su čuvali vrata djedovine svoje, ne bi bilo ni domovine Bosne ove. Zato, ne smijemo biti okrutni i ravnodušno okretati glavu od svega. Je li ostalo malo ljudskosti u nama. Zar nas nisu zaslužili da o njima pričamo i da ih se sjećamo za sva vremena. Njihova djela su vrijedna svakoga spomena. Sjećati ih se trebamo, svaki dan uz lijepu riječ, a šehidima proučiti fatihu.
Sve dok postoji Bosna i Bošnjaci u njoj, o borci, o šehidi, znajte da priča o Vama nikad izumrijeti neće. Ova mladost Bosni i borcima se kune da će se priče o junaštvu najhrabrijih, prenositi kao vjetrovi i oluje i snažne na buduća pokoljenja, na buduće snage. Priče o vama bit će spomenici čvršći od mermera.

Drugo mjesto osvojio je SEMIR MRKALJEVIĆ, učenik Gimnazije Vaso Pelagić Brčko. Semir je u svome esejskom radu istakao patnje koje su svi učesnici u ratu iskusili. On je posebno naglasio to da su naši borci sasvim obični ljudi po zanimanjima, ali po zaslugama su daleko iznad prosječnog čovjeka. Cijeli sastav pisan je u svečanom tonu sa senzibilitetom epske tradicije.

Borci – danas nevidljivi, jučer najvažniji
I ne tako davno, kad nestade razuma i progovoriše topovi, kada sve civilizacijsko pade na koljena, pojaviše se strah, zebnja, jeza i jecaji koji su odzvanjali pustim i napuštenim ulicama, razrušenim gradovima i praznim domovima. Svako ko osjeća ovu državu Bosnu i Hercegovinu kao svoju domovinu ne može da se ne zamisli i prisjeti tog vremena kada su se nad domovinom nadvili hladni i tmurni oblaci rata i stradanja, a život se pretvarao u prosto preživljavanje i borbu za opstanak.

I kada je sve izgledalo bezizlazno i izgubljeno, bez nade, pojavili su se neki sasvim obični ljudi, koji su imali dovoljno hrabrosti, osjećaja i ponosa da se suprotstave zlu i stanu u
odbranu domovine i napadnutih ljudskih vrijednosti i postanu branitelji i čuvari, vraćajući nadu i vjeru u bolje. Obični ljudi se transformisaše u ratnike, borce, stubove odbrane države i naroda. Neonaoružani, neopremljeni, gladni, ali velikog srca, radnici, poljoprivrednici, profesori, učenici i mnogi drugi, stari i mladi, stupajući u odbranu domovine i naroda, postali su garant života i slobode i uzori divljenja i poštovanja. Bili su to skromni heroji, koji nisu žalili sebe, svoje živote, dijelove svojih tijela, tkajući ih u slobodu svoje domovine i svog naroda. Dajući sve, nisu tražili ništa, jer su jednostavno znali da će bez slobode, sve, ustvari, biti ništa.

I uspjeli su, odbranili su domovinu. Ti jednostavni, obični ljudi, očuvali su i omogućili ambijent za sadašnje i sve generacije koje dolaze. Otjerali su hladne i tmurne oblake patnje i stradanja, vratili su nadanja i vjeru u život i čovjeka.
A kad utihnuše topovi. ponovo su postali samo obični ljudi. Očevi, majke, braća, sestre i komšije...
Gledam danas i tražim oko sebe te ljude kojim su se do jučer divili, ali ih ne vidim. Slušam i pokušavam da razumijem šta se desilo sa tim herojima ali ne čujem i ne mogu da shvatim i prepoznam. Izgleda da su opet samo postali obični ljudi, radnici, poljoprivrednici, profesori, učenici i drugi, skromni, bez velikih riječi i nadanja.
Znam sigurno, ako bude trebalo, oni će ponovo biti tu, kada nam budu potrebni, dovoljno ponosni da opet ulože sebe kao garant opstanka svih životnih mostova i zdanja.

Ponosno i sa divljenjem. odajem im počast, tim malim ali velikim, običnim ljudima,
jer bez njih „jučer", ne bi bilo ni ovoga „danas" i ponosan sam na te, danas ..nijeme" i „nevidljive" čuvare vrijednosti bez kojih bi svi mi bili neprepoznatljivi i izgubljeni u ponoru
beznađa.

A prvo mjesto osvojio je GLUHIĆ AMER, učenik Ekonomske škole Brčko distrikta BiH. Amer je napisao kratku priču u prvom licu iz perpektive borca. Priča ima upečatljiv stil - kratkim jezgrovitim rečenicama, Amer je dočarao atmosferu košmara i stanja bunila. U svojoj priči suprotstavio je patnje kroz koje je glavni junak prošao u ratu sa društvenim statusom koji ima nakon rata kao ratni vojni invalid. Amer je zrelim promišljanjem poručio svima nama da se zapitamo da li smo se dovoljno odužili onima koji su nas branili.

Borci - danas nevidljivi, jučer najvažniji
Noć je. Ležim. Strah me obuzima. Još jedna noć teških snova, prošlosti. Pred očima uvijek ista slika. Rat. Dok drugi bježe, ja ostajem. Borim se. Želim pomoći. Ni metak koji me prati, ni krvava noga, ni ruka u zavoju, umor, bol, glad neće me spriječiti da ostanem vjeran svom narodu, narodu koji me treba, koji sve nade za ljepši i bolji život vidi u meni, roditeljima koji strepe nad sudbinama svoje djece. Spavam. I ovo malo sna što nam neprijatelji poklone prekine vriska i plač bespomoćnih i nezaštićenih ljudi. Ustajem. Oblačim par poderanih čarapa, majicu ako se tako može nazvati stara iscijepana krpa, pantalone koje su krpljene ko zna koliko puta, čizme. Snijeg je. Moje čizme neće izdržati još dugo. lako skupim prste da bi ih uspio navući, toplije je u njima, nego da idem bos. Znam kako je, hladno je pa ako predugo hodate bosi, noge vam počinju otkazivati, a tek kad naiđete na kaldrmu, eh to su muke. Kasnije sedam dana ne možete stati na stopala od boli koju prouzrokuju ubodi kamenica.
Dok tako vodim monolog, žena mi na sto spusti parče hljeba. Gladan sam jako. Prestao sam da brojim dane od kada nisam pojeo ništa što bi bilo dovoljno da mi se želudac stiša. Taman što ruka krenu ka stolu iz ćoška sobe začu jecaj. Oči su mu uprte u hljeb i kao da me moli da ostavim malo i za njega. A kako bih i imao duše da ga sad pojedem. Pomilovah sina po kosi i spustih mu hljeb u promrzle ručice. Pogleda me sa osjećajem krivice. "Samo ti jedi da narasteš kao babo, ja ionako nisam gladan", rekoh mu i krenu ka izlazu. Dok koračam dugim hodnikom u glavi mi slika žene i sina, samo molim Boga da ih vidim ponovno, da ih zagrlim.
Izlazim napolje ispred mene vojska ljudi čije su oči uprte u mene i govore mi da ih spasim, da ih oslobodim ovog pakla. Pokupio sam oružje i krenuo. Putem sam razmišljao o drugu kojeg su neprijatelji odveli u logor. Jadan on. Šta li sve proživljava, ako je uopće još uvijek živ. Eh jaro moj, izdrži još malo. Stigao sam do velike zgrade oko koje su bili čuvari. Ušuljao sam se unutra jer je bilo vrijeme ručka pa su čuvari imali važnija posla nego da štite gazdu. Tu je i on, u svojoj kancelariji, najveće zlo zbog kojeg moj narod noćima ne spava i oplakuje voljene. Ušao sam unutra. Jedan metak. Sve se završi. IzIazeći iz kancelarije začu kako nešto jako udari i zgrada se poče rušiti.
Zvuk granate iz prošlosti me trgnu iz sna. Živ sam. Ležim. Mokar sam, opet ista noćna mora. Pogledam ustranu na stolici me čeka ispeglana odjeća. Miris iz kuhinje dopire do moje sobe. Doručak je gotov. Čujem sina i voljenu kako razgovaraju, želio bih i ja da im se pridružim, ali neka, suzdržat ću se. Ako je zovnem da mi pomogne izgubit će vrijeme smiještajući me u kolica i neće stići na posao. Sam sam doručkovao u svojoj sobi u mraku. Zalupiše vrata. Otišli su. Vrijeme je da i ja krenem. Moram danas kod doktora, postoji mogućnost da ću oslijepiti. Obavio sam sve što sam trebao. Odvojih malo vremena da posjetim sina u školi. Zazvonilo je, dok sam ga čekao na ulazu saznao sam zašto ne voli da ga babo posjećuje u školi. Stid ga. Njegovi drugari su mi se smijali i zbivali šale na račun toga što nemam jednu nogu. Ali dobro, oni bar reaguju iako pogrešno, ali primjete me. Šta je sa onima koji prođu pored mene kao da me nema? Do jučer sam im bio važan jer sam se borio za njihovo dobro a danas, danas me ne poznaju. Prođu pored mene kao da nisam tu. Kad sam ja to postao nevidljiv.

Treće mjesto u kategoriji osnovnih škola osnovnih škola osvojila je MELISA BAHOR, učenica Druge osnovne škole. Melisa je napisala, možemo slobodno reći, kraću poemu koja govori o ratu u Bosni. Niz pjesničkih slika predstavila je upotrebom metafora, metonimije i gradacije. Pjesma počinje sa gotovo apokaliptičnom slikom, ali završava sa nadom i zahvalnošću.

Lice í naličje moje slobode

Bosna plače od bola se trese,
gorke suze od sinova krije.
Hrabri borci za nju mladost daju,
daju srce,
život nek se pije.

Po tuđini ko pahulje bijele.
ko biseri po morskoj dubini.
Bosanska se nejač razasula,
rastali se mili i jedini.

U vazduhu miris paljevine,
uspomene čuva kuća stara.
Bol i ljubav ujedno se pletu.
Duša priča,
a ne progovara.

Ni plač stare majke ne čuje se
od metaka, rafala,granata.
Samo vapaj,
nijemi, Milosnome,
na prostirci od mulja i blata.

Gorila im je zemlja pod nogama,
krvavo ih je sunce grijalo.
Da bi nam danas,
žitna polja rađala.
Da bi se danas,
čedo bosansko smijalo.

Raspukla su im se maštanja i želje,
zvuci su im granata snove pokidali.
Da bi nas danas,
cvrkut ptica budio.
Da bi smo danas,
Želje i snove živjeli.

Gole im je kosti zima ledila,
jurišali su i ginuli smjelo.
Da bismo danas,
slobodno i časno hodali
jer žrtva njihova postala je djelo.

Braniše nas.
Odbraniše.
U crveno rijeke obojiše.
Krvlju zemlju natopiše.
Zlatni ljiljani, hrabri momci.
Naša braća.
Naši oci.
Drugo mjesto osvojio je SAID MEMIŠEVIĆ, učenik Sedme osnovne škole. Said je napisao rodoljubivu pjesmu koja veliča junake Bosne i bosanski ponos. Osnovni motiv u Saidovoj pjesmi je sloboda za koju je zahvalan. U svojoj pjesmi, lirski subjekt se obraća junaku i garantira mu da će i sljedeća pokoljenja očuvati tu slobodu i poštovati ono što je ostalo. Saidova pjesma pisana je u 12 strofa odmjerenim stilom bez suvišnih kićenja.

Lice i naličje moje slobode

Sloboda je kao dragulj,
pjev slavuja, miris cvijeća,
šaren leptir na proplanku,
zvonki osmijeh, dječija sreća.

Ah, sloboda, divna, draga,
neprocjenjive ljepote!
Ko te nema za tobom čezne,
ko te ima, ne cijeni te.

Slobodi mi ne prilazi!
Bošnjački je narod plaća,
od postanja, pa do danas
u krvi joj danak vraća.

Najbolje sinove dala je Bosna,
najljepše oči, bujne kose,
najsnažnije ruke, najhitrije noge,
za mlada krila koja je danas nose.

lz pepela, ko cvijet niču,
na zgarištu, kraj dimnjaka,
suzom, krvlju, zalijevana
vinula se do oblaka.

Ne diraj mi u slobodu,
od leptira zvijer bih posto!
To mi zavjet i amanet
od djedova mojih osto.

O gazijo, junačino,
u duši ti bolna rana,
nit' umireš nit'zarasta,
a krvari svakog dana.

Ko srce majke što uz mezar plače,
ko Odžak kad mu kuću sruše,
ko tuga borca jer nigdje nije,
ko u logoru tijelo bez duše.

Možeš li, junače, zaboravit žicu,
kad oči sklopiš, kapke ti bode,
djetinjstvo u podrumu, zvižduk granata
i hurije što šehide u džennet vode?

Dok ja živim svoje snove,
tvoji su ukradeni, sklupčani u tami,
živiš za danas, jer sutra nema,
samo je strah i u snu i na javi.

Halali mi,o junače,
šehidima se zahvali
na slobodi, nebu, zemlji!
Halali mi, o halali!

I ne brini za slobodu,
od leptira zvijer ću postat,
to mi zavjet i amanet,
slobodna će Bosna ostat.

Prvo mjesto osvojila je ASJA SPAHALIĆ, učenica Pete osnovne škole. Asja je napisala izvrstan esejski rad u kojem iznosi svoja razmišljanja o životu u ratnim uvjetima i onima u kojima ona danas živi. Ono što je posebno u ovome radu jeste da je Asja opomenula sve nas da ratovi još uvijek postoje i da je upravo to ono što je nju potaklo da piše. U svome radu ona postupa potpuno iskreno postavljajući niz pitanja na koja ne može dobiti odgovor, jer sve što ona zna o ratu dolazi iz prepričavanja starijih. Asja je svoju lekciju iz historije naučila i to je rekla u svome jezgrovitom radu čija se kompozicija odlikuje uvezanošću sa malo suvišnih dijelova.

Lice i naličje moje slobode

Na televiziji su sve češće prikazane slike ratova. Užasavaju me i plaše te slike. Znam da su ti ratovi u nekim zemljama dosta daleko od mene, ali čine se toliko blizu. Kao da u snu čujem zvuke granata, ali shvaćam da sam ja u toplom krevetu i da je noć tiha, puna tajni i došaptavanja. Pun je mjesec. Njegova mjesečina mi obasjava sobu. Pitam se, gleda li koji vojnik tu ljepotu? Ima li on vremena spaziti male srebrnkaste vile koje pletu tu čarobnu mrežu mjesečine? Da li on može mirno utonuti u san? Koji li su njegovi snovi? Osjetim tu sigurnost koja me okružuje. Da li je osjete i ti vojnici?
Ne tako davno, neki bi rekli jučer, rat je harao i mojom rodnom grudom. Moji roditelji, moji djedovi i nene, daidže i amidže...šta li su oni osjećali? Sigurna sam da ih strah nije napuštao. Tokom mog odrastanja stalno su se vrtjele priče iz rata. Tada su mi riječi „neimaština, bijeg, izbjeglice, nesanica" zvučale nepoznato. Tada nisam primijećivala suze u njihovim očima, nisam shvaćala nebrojene žrtve. Ni sada potpuno ne shvaćam, niti ću ikada. Jer niko ko nije to osjetio ne može da shvati.
Biti vojnik i boriti se za nešto časno, za ono u što ti vjeruješ, ubiti čovjeka, jer se on nalazi sa druge strane linije, nije zadatak koji se samo izvrši, bez posljedica. Ta 'obaveza' te prati čitav život. I ne samo tebe. Cijelu tvoju porodicu. Koliko li je samo djece u majčinim utrobama ostalo bez očeva? Koliko li je sestara plakalo za svojom braćom? Koliko li je bilo teško obući maskirnu odoru i uzeti pušku, zadnji put se okrenuti i pogledati svoju kuću i otići ne znajući da li ćeš se ikada više vratiti? Kako je to kada ne smiješ krenuti za ezanom u džamiju, pasti na sedždu pred Jedinog bez straha od smrti? Kakav je to strah od izgovaranja vlastitog imena i zanimanja?
Kakav je to osjećaj imati uperenu pušku u sebe koju drži čovjek, rekao bi, poput tebe, samo bez imalo ljudskosti u svojim očima?
Ja danas imam sve. Iako se svijet svakim danom sve više razvija i izlaze nove stvari kojima se ja vjerovatno nikada neću približiti, ja imam sve – kuću, krevet, porodicu, život.
Ljudi koji su mi to omogućili tada to nisu imali. Provoditi dane u rovu bila im je svakodnevnica. Izvlačiti svoje drugove, krvave i ozlijeđene, većinom mrtve bila im je obaveza. Ostati čvrsti i smireni iako ruka drhti pišući pismo, koje treba stići na njihovu već zaboravljenu adresu se moralo. Povući obarač i oduzeti život nekome, koga ni ne poznaješ i ko možda to nije ni zaslužio, bila je naredba koja se morala izvršiti. Pucati ili poginuti od metka, nije bilo pitanje, nego nagon za opstanak. Stati ispred sto puta brojnijih i nadmoćnijih, prkoseći strahu koji ti razdire utrobu. I opet, sada, doći kući svojoj ženi, djeci i staroj majci nasmijan nije teško...
Teško je bilo gledati uplakane majke, sestre i djecu onih koji platiše danak prokletoga rata, da Bogda se ne ponovio. Svaka mahala se sjeća svojih obješenjaka, koji su veselo trčali iz djetinjstva u mladost, sanjajući o budućnosti. Koliko nedoigranih utakmica, nedopjevanih pjesama, nedorečenih riječi, nedosanjanih snova i nedoljubljenih ljubavi. Zauvijek na pragu mladosti, postali su vječni dio istorije Bosne.
I zato, znajte, mi smo njihova djeca i dok god je nas, uspomena na mnoge vojnike, čije teške crne čizme nikada više neće kročiti preko praga izgorjele kuće, će živjeti. Jer oni su nam omogućili, sve što danas imamo. Zbog njih smo ono, što danas jesmo.