Koordinacija boračkih udruženja Armije RBiH Brčko distrikt BiH i BZK "Preporod" Brčko distrikt, 17. maja 2016.g., u Domu kulture, organizovali su Svečanu akademiju povodom obilježavanja 24. godišnjice formiranja 108/215. viteške motorizovane brigade Armije RBiH. Tom prilikom je upriličen prigodan svečani program i dodijeljene nagrade povodom literarnog konkursa.

I ove godine su članovi Koordinacije boračkih udruženja proisteklih iz 108/215. brigade Armije RBiHi BZK Preporoda Brčko distrikta BiH odlučili da nagrade vrijedne i talentirane učenike i učenice srednjih i osnovnih škola.
Ono što je drugačije u odnosu na prethodne konkurse jeste naše proširenje, tj. raspisivanje konkursa na nivou cijele države, a ne samo Distrikta.
I to se ispostavilo kao veoma dobra odluka kada je u pitanju kvaliteta i raznovrsnost radova. Međutim, žiri je dobio do sada najteži zadatak. Teško je bilo rangirati radove u kojima su po jedan paragraf bili odlučujući u tome da li će ući u prva tri najbolja ili ne.
Ovogodišnji žiri bio je sačinjen od magistrice bosanskog jezika i književnosti Emine Osmić - Hajdarević i jednog od članova koordinacije, gospodina Saliha Adžikića koji je i sam pisac i ljubitelj književnosti.
Ovogodišnje teme radova za osnovne škole su bile:
Ponosan sam na....
Borci u bijelim mantilima
Na našu adresu stiglo je 30 radova. U tih trideset radova dječija mašta i ljubav prema najbližima, prema pravednosti učinili su da shvatimo da dječija čistota može čovjeka uzdignuti do radosti kada čita najiskrenije izljeve ponosa prema zaslužnima, ali i da nas dječija čistota može pogoditi do bola kada se djeca sjete onih najmilijih, nikada zagrljenih i nikada upoznatih djedova, amidža, daidža...
Čestitamo nastavnicima i nastavnicama Brčkog, Tinje, Humaca, Živinica, Vražića, Vučkovaca, Džakula, Vrbljanaca, Miričine, Gradačca bez čijeg se angažmana, sigurni smo, učenici ne bi javili.

Treće mjesto osvojio je učenik šestog razreda Četvrte osnovne škole Brčko distrikt BiH Malik Ibrić.
Malik je napisao sastav koji govori o njegovom djedu kojeg nikada nije imao priliku poznati. Ono što je ostavilo poseban utisak jeste njegovo vješto naslanjanje na citat koji se odnosi na šehide i izgradnja rada koji je svojevrsna replika tom citatu, ali i njegova potvrda. Malik nas u kratkoj formi upoznaje sa sudbinom njegovog djeda, njegove majke, ali i sa zaključcima koje on izvodu na osnovu svijeta kojeg pažljivo posmatra i tumači.
Drugo mjesto osvojila je učenica osmog razreda Osnovne škole Humci, Lejla Sukanović.
Lejla je pisala na temu boraca u bijelim mantilima. Ona je u lirskoj pjesmi uspjela pokazati majstorsko umijeće pjesničkog stvaranja. Cijela pjesma počiva na kontrastima. U samom početku pjesme potresne lirske slike stvaraju nam ratnu atmosferu stradanja i patnje, a onda tamu koja se nadvila nad Bosnom tjera bjelina mantila koji dolazi u spas nevinih žrtava.
Prvo mjesto osvojila je učenica sedmog razreda Sedme osnovne škole Brčko distrikt BiH Elma Hamidović.
Elma je napisala kratku pripovijetku na temu Borci u bijelim mantilima i to iz perspektive ranjenog vojnika. Elmina pripovijetka odraz je nesvakidašnje zrelosti. U ovoj kratkoj formi Elma je bogatim rječnikom opisala zastrašujuće scene od trenutka ranjavanja pa do svjedočenja smrti saboraca u bolničkom krevetu. Elmina priča obiluje boli, krvlju i haotičnosti, ali u isto vrijeme budi u nama nadu i kroz dječije oči nas uvodi u ono dobro u ljudima.

Ovogodišnje teme za učenike srednjih škola bile su:
PTSP – rane koje se ne vide
In memoriam – u sjećanje na šehide i poginule borce
Podjednako teškim i potresnim temama odgovorilo je ukupno 13 srednjoškolaca i to iz Brčkog, Tuzle, Gračanice i Sarajeva.
Teško je bilo ocijeniti radove koji su vrijedni samim time što su napisani. Nije jednostavno usuditi se odati zahvalnost onim poginulim i dati podršku onima živim.
Treće mjesto osvojio je učenik Međunarodne srednje škole u Tuzli Aldin Kovačević koji je zapravo Brčak.
Aldin je napisao odu šehidima i poginulim borcima. U svojoj pjesmu Aldin je u potpunosti zadovoljio cilj teme, a to je da nas upozori na žrtvu koju su nam dali i da nas upozori na kulturu sjećanja koju treba poticati.

Drugo mjesto osvojila je učenica Mešovite srednje hemijske škole u Tuzli Kasandra Koval
Kasandra je napisala pripovijetku sa izrazitim dramskim elementima. Kasandra s velikim razumijevanjem i s ljubavlju, koja se očituje u svakoj njezinoj rečenici, govori o problemima s kojima se susreću oboljeli od PTSP-a. Njezin neobičan stil i ozbiljan pristup temi utjecali su da zauzme drugo mjesto na našem konkursu.

Veliko mi je zadovoljstvo da proglasim prvo mjesto, a to je učenica četvrtog razreda Behram-begove medrese u Tuzli Zejna Šarić.
Zejna je nesvakidašnje malo čudo koje se s vremena na vrijeme dogodi na konkursima. Pročitavši njezin rad, ostali smo zatečeni pred njezinim talentom. U kratkoj pripovijetki Zejna se ponijela kao iskusni spisatelj. Struktura njezinog rada se prelama nekoliko puta - od prošlosti ka sadašnjosti i budućnosti. Stilovi rada se mijenjaju, perspektive se mijenjaju, ali sve ona to drži pod kontrolom i u svakoj rečenici čuči ono po čemu ćemo akobogda prepoznavati njezino spisateljstvo i u budućnosti.

Nagrađeni radovi - osnovna škola:

Elma Hamidović, 1. MJESTO
VII Osnovna škola Brčko distrikt BiH, VII3
Borci u bijelim mantilima
„Bože, pomozi" su bile moje riječi kad sarn padao na blatnjavu zemlju zbog metka koji se sasvim neočekivano ušunjao kroz moju vojničku uniformu i našao svoje mjesto u mom trupu, pretpostavljam, u nekom od mojih organa. Bol. Tada sam samo to osjećao, nepodnošljiva bol. Prvenstveno sam osjetio nešto slično kao kada te pčela ubode a zatim je bol postojala sve veća i veća i u valovima se kretala duž moje kičme stvarajući trnce na svakom dijelu mog tijela. I zatim mrak i potpuna tišina. Imao sam osjećaj da mi tijelo lebdi i da sam daleko od ove grozote, od ovog ubijanja, od ove nehumanosti.
Iz tog stanja polusna me probudio oštar bol u abdomenu. Udahnuo sam nadajući se da će bol proći, ali samo se još više pogoršalo. Počeo sam se znojiti - da li od boli, da li od straha, ne znam. Odjednom sam osjetio nečiju ruku na mojoj, kao da je neko znao kroz šta prolazim pa mi pruža utjehu, tihu ali dobrodošlu. Polahko sam otvorio oči i svjetlost jeftinih svijeća mi je na tren bila prejaka jer sam toliko vremena proveo u mraku. Bila je zasljepljujuća. Ali su mi se oči brzo prilagodile na taj siroti izvor svjetlosti i pogledao sam osobu koja me držala za ruku. Čovjek mi je bio nepoznat ali je nosio bijeli mantil što je odmah ufilo dozu sigurnosti u moju uplašenu dušu. Osmjehnuo mi se. Osmijeh — koliko dugo nisam vidio taj izraz lica, skoro sam zaboravio kako izgleda te mi je gotovo predstavljao grimasu.
Nakon par minuta doktor mi se predstavio i objasnio moju situaciju. Metak nije pogodio nijedan vitalni organ, imao sam sreće. Zatim mi je rekao da će sve biti u redu i otišao. Tada sam odlučio da razgledam mjesto gdje se nalazim. Bio je to šator, a slike koje sam tada vidio želim da zauvijek zaboravim. Krv. Posvuda vidim krv, tu zastrašujuću tekućinu. Njezin metalni miris se širio vazduhom i kao da me gušio — bilo je teško disati. Par ljudi u mantilima su trčali čas tamo čas amo, pokušavajući spasiti što više života. Gledao sam kako njihove oči oprezno analiziraju rane vojnika, gledao sam kako njihove ruke sasvim smireno, bez drhtanja, previjaju te iste rane koje izgledaju tako strašno, nestvarno. Zar čovjek rnože ovo učiniti drugom čovjeku? Noćna mora.
Odjednom su se svi doktori skupili oko jedne postelje. Vojnik je urlao, i taj njegov vrisak me proganjao, mučio, tjerao da osjećam isto što i taj nesrećnik. Doktori su uzimali mnoštvo instrumenata u nadi da će mu pomoći. Onda su vojnikovi jauci i vrištanje prestali, tišina je zavladala. Srce mi je zastalo u grudima, a knedla u grlu, jer sam znao šta to znači. U tom se trenutku srušila moja emocionalna barijera i suza je pobjegla iz skloništa mog očnog kapka. Ne mogu više biti jak. Ne mogu kada jedni drugima donosimo samo patnju i smrt. Bio sam šokiran par minuta te nisam odmah primijetio da doktori i dalje rade na istom ranjeniku. Ne odustaju od njegovog života iako on već jest. Primjenjivali su razne medicinske zahvate, tehnike, instrumente ali uzalud. Na kraju je samo ostao onaj isti doktor koji me držao za ruku, borio se, kidao ali ništa nije uspijevalo. Poslije desetak minuta su ga uspjeli odvojiti od wnrlog, iako se prethodno otimao u želji da u njega ponovno udahne život. Naizad su umrlom pokrili lice izgužvanom i krvlju isprljanom plahtom.
Ne znam koliko dugo je ova scena trajala — meni je djelovala kao vječnost. Strah je zavladao cijelim mojim bićem. Disanje mi se ubrzalo kao da imam kiseoničku glad, tijelo me boljelo, a pred očima mi se ponovno prikazuje trenutak smrti jadnog vojnika kao filmska traka. Pokušavao sam zaboraviti, misliti na svoju porodicu, na sretne dane ali ništa nije uspijevalo, postao sam mučenik vlastitog uma. I ja ću završiti ovako, u to nema sumnje. Ostat ću samo mala krvava mrlja u našoj historiji, ostat ću zaboravljen.
Tada mi je prišao doktor od ranije, kao da je osjetio moju nelagodu. Na licu mu je procvjetao još jedan osmijeh, ali nije dopirao do njegovih očiju. Duboko je izdahnuo i dugo gledao u mene. To vrijeme sam iskoristio da ga malo bolje pogledam. Čovjek mojih godina, dobrog držanja i jakog mentalnog sklopa. U očima sam mu vidio koliko je zapravo umoran od svega, koliko je tužan i zabrinut. Kao da je shvatio da ga analiziram, trgnuo se iz svog transa i osmjehnuo. Stavio je ruku na moje rame i čvrstim, dubokim glasom rekao da neće dozvoliti da se situacija od maloprije dogodi meni ili bilo kome drugome u ovom šatoru. Ne znam zašto, ali povjerovao sam mu. Tim svojim čvrstim stavom i jakim optimizmom mi je ulio novu snagu za borbu, borbu sa životom. Tada sam shvatio da ne nose svi junaci plaštove i da postoji nova forma superjunaka a to su naši borci u bijelim mantilima, naša kičma.

DRUGO MJESTO: LEJLA SUKANOVIĆ, OSNOVNA ŠKOLA HUMCI, VIIIa

Borci u bijelim mantilima

Dugo se nižu godine rata,
Pocrnjelo nebo, i ljudske duše,
U očima strah se presijava,
U srcu hrabrost caruje.

Dok siv se dim u svemir izvija.
Što iz ognjišta, koji čeljade grije,
Što iz tuge i straha čeljadeta tog.
Gledam kako prolazi vrijeme,
Dragocjeno više no šaka zlata!
Nižu se dani – jedan za drugim,
Svaki tamniji od svog brata!

Tišina čuje se samo klokot potoka,
Kreket žaba u njemu
I jako kucanje srca,
I drhtaj usana djeteta,
Što u mraku podruma čuči, i čeka.
Opet, tišina. Ili se samo pjesniku tako čini.
Jer pjesnik je tijelom na zemlji,
A duša mu stanuje na nebu.

I dok granate padaju k'o suze majke,
Što nad sinovim mezarom bdi,
On čuje cvrkut ptica, i dječiji smijeh,
Ako smijeha uopšte ima.

Kako je samo pjesniku lahko!
A tamo negdje, u prašini i dimu,
Ginu oni što se za domovinu bore,
Za čast, imetak, i ljubav!- Za mir.

Crna zemlja crvenom krvlju izmrljana!

Al' ipak postoji plamičak spasa,
Što bijelom bojom sja,
Ta zraka sunca, taj biser bijeli, što život na dlanu pruža – daje ranjenom vojniku spas.
Bijeli mantil!
On se ne bori puškom, ni tenkom,
Njegovo oružje zavoj je bijeli – običan, pamučni,
Hrabro srce, malo ljubavi – dosta.
Ništa više potrebno nije.

Dok trči u pomoć garava lica.
I po snijegu, i po kiši,
Hrabro mokru zemlju gazi!
I vojnik, čeljade – krvavi leže!
On trpi, a suza hoće lice da mu umije.
Rane na njegovom tijelu nisu ništa,
Naspram onoga mu srce bije.

Ima jedan plamičak spasa,
Što bjelom bojom sja,
Ko pero labuda umočeno u crvenu tintu,
Što mehko gazi hladnu zemlju,
Pazeći da ne stane na mrava, na cvijet!
Žurno trči u pomoć, i život svoj na dlanu pruža.

TREĆE MJESTO: Malik Ibrić
Četvrta osnovna škola Brčko distrikt BiH, VI1
Ponosan sam na...
Moj djed bio je pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegovine.To je bio čovjek kojeg nikad nisam upoznao, koji je branio svoju domovinu od neprijatelja. Nana mi je rekla da je sa osmijehom odlazio na ratište, i svaki njegov odlazak bio je kao da je posljednji. Bio je pošten, skroman i povučen čovjek. Branio je i poginuo za ono što ja sada živim: slobodu, vjeru, čast i dostojanstvo. Poginuo je pomažući prijatelju. Prijatelj ga je zamolio da donese vode sa izvora, što je djed i uradio. Na putu do izvora, mog djeda snajper je pogodio u leđa. Njegovi prijatelji vojnici su ga odmah odvezli u bolnicu. Izgovarao je šehadet putem do bolnice.
I danas, pune 22 godine poslije njegove smrti, osjećam da je moj djed živ, da su nečiji brat, otac, tetak, amidža živi, a poginuli su braneći našu domovinu. Često sam na bijelim nišanima naših ljiljana čitao: "I ne recite za one koji su na Allahovom putu poginuli: 'Mrtvi su!' Ne, oni su živi, samo što vi to ne znate". Kao mali, kada sam naučio čitati, odlazio sam na mezar svoga djeda na kome sam vidio da piše: „Oni su živi". Nikako to nisam mogao razumjeti pa sam pitao svoje roditelje gdje je moj djed? Zašto ga nema među nama? Moji roditelji su davali odgovore, ali meni to nije bilo dovoljno. Ja sam i dalje tražio svoga djeda živog, baš onako kako dragi Bog kaže da je živ.
Danas, ne puno stariji, možda samo malo zreliji, ja osjećam prisutnost svoga djeda kao da ga oduvijek znam. Iako moj djed nije dočekao rođenje svog prvog unuka, pa ni nas ostalih unuka, mi ponosno nosimo svog djeda u svojim srcima i znamo da smo imali i da imamo djeda. Moja mama je bila, kaže, tek koju godinu starija od mene kada je ostala bez njega. Ona je bila dijete, baš kao ja sada. Ostala je željna babinih toplih zagrljaja, savjeta, njegovih priča. Sjećam se, jednom mi je ispričala kako je jedan dan u kupatilu, dok je brisala svoje lice peškirom, osjetila djedov miris. Djed je bio čovjek za koga su mnogi znali da kažu: „On je moj ahbab". Naravno, ja sam bio mali i nisam znao šta ta riječ znači, a danas poželim da imam oko sebe ahbabe, prave prijatelje koji će biti dostojni te riječi, kakav je bio moj djed, skroman, iskren, vrijedan, odan. Danas, kada odem na mezar svoga djeda i pročitam urezane riječi na nišanu, ne tražim više odgovore od svojih roditelja. Oni su mi pričali, a ja tražio svoga djeda. Sada znam, siguran sam u ono što mi je majka jednom ispričala za miris, baš kao što sam siguran u ovo što pišem.
Moj djed je živ, i on će biti vječno živ u mom srcu i u srcima moje nane, tetke, daidže, moje mame, svojih unuka i ahbaba. Jer mi smo ponosni na njega, ponosni što smo ga imali. Ja znam kako je zagrliti svoga babu, i imati ga svaki dan pored sebe, osjećati njegov miris i slušati tople riječi. Moja mama to nije imala i siguran sam da je njoj teško. Ali, kad god bi nam pričala o djedu, pričala bi sa takvom veličinom i. osmijehom da bi njeno lice blistalo baš kao blistavi nišani.
Bijelim nišanima hvala za sve što su nam pružili, a pružili su nam puno toga. Mi danas slobodno hodamo svojom zemljom, slobodno govorimo i pišemo, učimo svoj jezik i svoju historiju, pričamo koga smo imali, koga i dalje imamo. Ponosno nosim svoga djeda u svom srcu, sjećanja na njega ne prolaze, jer znam on je tu, gleda nas, ponovno čuva, njegov miris se osjeća, samo mi to ne vidimo očima, već srcem osjećamo.

Nagrađeni radovi - srednja škola:

PRVO MJESTO: Zejna Šarić
Behram-begova medresa, Tuzla, IV
IN MEMORIAM-U SJEĆANJE NA ŠEHIDE I POGINULE BORCE
Već osjetim umor a sunce je tek počelo da izlazi. Sjedim prislonjen uz deblo duda, čije grane već godinama dodiruju prozore Almine sobe. Odmaram še. Iako je tek jutro, mogu reći da sam se polijepo naradio. Pomno gledam u Hamzine pokrete. Nema više od tri, četiri godine, a tako se vješto vere po granama one naše stare trešnje ašlame. Posmatram ga a srcu mi ko nikad drago što je tu, istu trešnju, rahmetli babo, posadio baš tu, viš' kuće, da nam bude tako vazda nadohvat ruke. Osjetim miris prave bosanske kahve. Vidim, Safija iznosi pun ibrik. Zveče fildžani...
Slika odjednom nestaje. Budim se sav mokar. Brišem znoj. Osjetim, ruka mi drhti. Pokušavam da ustanem. Ne uspijevam. Ponovo me uhvatio išijas. Što se bilo zdravo, bilo se, pomislih s gorčinom u ustima. Prošla mladost. Život prohujo, vid oslabio, kosa prosjedila. Iako mi, iskreno, i ne smeta pretjerano to što više nisam kršan i lijep momak ko nekad, Alma me ipak, ko stručnjak svoje frizerske spreme, neki dan skoro pa ubijedila da mi uradi kanu. Kaže da bih bio tip-top. Sijeda kosa mi uopšte ne stoji. Bila je tako uporna da sam već bio odlučan u namjeri da joj kažem da pristajem, kad negdje iz daljine, začuh prijekorni glas svoje rahmetli Safije.
Pih, dvojcu unuka na ženidbu ima, a on bi da se kni. E, moj Hasane, Hasane, a jel' ti ta tvoja mezimica, možda rekla da crna kana ne vraća ni zdravo srce, ni oči, ni mladost, ni Bosnu? Ne vraća ama baš ništa Pravi samo još veće ruglo od čovjeka, od kojeg su godine same po sebi, napravile olupinu.
Pocrnio sam u licu. Stresao sam se. Od ovih riječi žmarci su me prošli duž cijelog tijela. Odustao sam . Odbio Almu i ko kad je bila malo dijete, poljubio u čelo. Nije se ljutila. Al' zato ja jesam. Taj dan ljutio sam se na svakoga, a po najviše na rahmetli Safiju. A ako ćemo iskreno, kako i ne bih, ni mrtva mi ne da mira. S drugog svijeta me doziva da me podsjeti, da nema više zdravlja, života, Bosne.. Ovo zadnje joj nije trebalo. Ako iko zna, zna ona, kol'ko i sama pomisao na to boli. Almini sinovi su već na ženidbu, a još nijednom ne osjetiše slast bosanskog ašikovanja. I to boli. No, unatoč svemu ipak ne mogu biti nezahvalan. Nisu me naučili da budem takav. Život u Austriji dao im je sve ono o čemu sam ja, kao mladić iz Bosne, u njihovim godinama, mogao samo da sanjam, ali im je zato, s druge strane, oduzeo ono što oni, kao mladići iz Austrije, ne mogu čak ni u snu vidjeti. Ja sam, u njihovim godinama, sanjao visoke škole, nebodere, savremene muzeje i pozorišta, ali oni nisu, niti će. bojim se, ikada i moći, u svojim snovima osjetiti miris Bosne s proljeća, tek pokošene bosanske trave i slast nedozrelih voćki, "ukradenih" iz komšiluka. Jer, eto to je tako, ne može se sve iz priča i sa papira spoznati, valja nešto i na vlastitoj koži doživjeti. Doskora sam se često znao naljutiti i na Almu. Ne voli ona kad Hamzi i Ahmedu pričam o Bosni jer ne može se o Bosni danas pričat tek tako, a da se ne spomene "ono". A kad se spomene "ono" onda zaboli svaki dio tijela, srce zadrhti i od straha i od tuge, a ponajviše od srdžbe i bijesa, što je naš narod, ničiji drugi, nit' indijski, nit' američki, nit' austrijski, nego isključivo naš, bošnjački, dozvolio da mu se dogodi ono što mu se dogodilo. Alma se ljutila na mene jer neću da je poslušam, ja se ljutio na nju na takav način bježi od prošlosti. No, bilo kako bilo i dalje sam radio po svome. Pričo im ko što im i danas pričam. O svemu. O Zvorniku, Drini, Udriču, Prvom korpusu, Srebrenici, slavnim kapetanima a ponajviše o tebi, Dobri Čovječe. Pričam im al' istina, nikad ne pričam mnogo, nego eto tako, nekako vazda šturo, površno.. Priče o zemlji, u davnim pjesmama otpjevanoj, vazda pokoravanoj, al' nikad do kraja pokorenoj, čuvam ponajviše za sebe. Možda će neko reći da sam sebičan. Uredu. Priznajem. A1' isto tako priznajem, da sve ono što kazujem svojim unucima, kazujem iz srca, a oni opet svako slovo koje kažem, već godinama, pomno upijaju. Vodim se tezom da ni po koju cijenu ne smijem dozvoliti da zaborave one koji su u njihovim godinama davali ono najvrednije što su imali, život, hrabro i bez trunke premišljanja, kao da ih imaju na stotine, a ne samo jedan. Ipak, bez obzira na taj trud koji ulažem, do prije nekih mjesec dana, znao sam često sam sebe uhvatiti u pomisli, da nekako svi ti moji napori ostaju uzaludni. Na momente mi se znalo činiti da Almini sinovi već uveliko koračaju nekim svojim životnim stazama na kojima nema mjesta za Srebrenicu, Izeta Nanića i tebe Dobri čovječe, a onda sam se uvjerio, da sam ja, Hasan Torlak, olupina od čovjeka, ipak koliko toliko, uspio u svojim namjerama.
Naime, Ahmed je prošlog mjeseca na fakultetu držao govor povodom dana porodice. Alma i Hamza su bili iznenađeni. Nisu očekivali da će baš on govoriti. Oni su bili iznenađeni a ja sam bio ponosan. Sa svakom njegovom riječju, tijelo mi je bivalo sve slabije. Osjećao sam malaksalost. No, bez obzira na to, kao što je i on godinama pomno upijao svaki detalj mojih priča, tako sam i ja taj dan uspio da upijem svako slovo njegovog govora.
Ovdje u Kremsu, u skromno uređenom, dvosobnom stanu, s majkom Almom, djedom Hasanom, starijim bratom Hamzom i Dobrim Čovjekom , već punih dvadeset godina, živim ja, Ahmed Torlak, izbjeglica iz grada što se stoljećima prije prostrije na obali rijeke Drine. Krvave Drine. Al danas, neću da vam pričam o gradu gdje se moji preci izrodiše i othraniše i u kojem se ija rodih a kojeg od tog dana moje oči ne viđaše, niti o tome kako u dalekoj zemlji bosanskoj, teku krvave rijeke, već ću da vam pričam o onom Dobrom Čovjeku kojeg spomenuh na samom početku. Primijetim zbunjenost na vašim licima, cijenjena publiko i sasvim vas razumijem. Vjerovatno se pitate, kako ću govoriti o nekome ko nema ni pravo ime, već se, poput nekog strip junaka zove Dobrim Čovjekom. Alija nisam rekao da je to njegovo pravo ime. Tako ga je nazvao djed Hasan, vi ga možete nazvati kako god želite. Možete reći da se zove Husein, Jusuf, Osman, Mehmed, šta god da uradite nećete nimalo pogriješiti, jer Dobri Čovjek ima sva ta imena, i pored toga na stotine hiljada nekih drugih istih, sličnih ili pak potpuno različitih imena. Dobri Čovjek je bio učitelj, policajac, rudar, čuvao je ovce na .I,z Bjelašnici, Vlašiću, manu, radio je kao doktor, primao penziju i bio student treće godine prava u isto vrijeme. 'ao mije što Dobrog Čovjeka, nikada nisam vidio uživo, ovako kao što danas gledam vas, je da jesam vjerujem da bi moj opis bio znatno vjerodostojniji. Naime, prije dvadeset godina, kada sam došao na ovaj svijet, kosti Dobrog Čovjeka, uveliko su bile prekrivene travom. Prije osamnaest godina, kada sam počeo praviti svoje prve korake, slava i djelo koje on iza sebe ostavi, bijaše mnogo s ponosom veličano i spominjano, u dalekoj zemlji bosanskoj. Četrnaest godina prije, kada sam počeo svoj školovanje u ovom istom gradu u kojem živim, Dobrom Čovjeku su po cijeloj zemlji bosanskoj dizali spomenike,ispisivali stihove, pjesme i priče u njegovu čast i slavu. Danas, dvadeset godina nakon mog rođenja, za Dobrog Čovjeka,(rijetko ko zna. Sjete ga se na kratko, spomenu ga, zaplaču za njim, i onda ga ostave, zaborave. I Zahvaljujući djedu Hasanu, njegovoj upornosti, ja ga nisam zaboravio. On Dobri Čovjek, on koji je jedno zajedničko ime za više od pedeset hiljada ubijenih bosanskih boraca, šehida, već punih dvadeset godina živi s nama u ovome gradu, u Hasanovim sjećanjima koja naprosto, bez obzira na godine, ne blijede, a koja on tako vješto toči u priče koje moraju da se pamte. Pamtim te priče i vjerujem u njih. Vjerujem da je Dobri Čovjek bio goloruk, da je bio naivan, da je vjerovao u ono i one u koje nije smio vjerovati, i vjerujem da se onda u njemu rodio inat, onaj bosanski, meni nedokučiv i još uvijek neobjašnjiv. Rodio se ponos i nam, i rodio se otpor što se čuo do neba. Vjerujem da je Dobrom Čovjeku, ne trebaju naša sjećanja onoliko koliko trebaju nama jer zaboravljajući njega, zaboravljajući pedeset hiljada boraca koji su utkali svoju krv u zastavu imena sloboda, zaboravljamo sebe otvaramo puteve budućnosti da se ponovo poigra s nama na isti način.Zbog toga, ja ne želim da zaboravim. Pamtit ću rudara, doktora, pčelara, zemljoradnika, koji je onda kada je najviše trebalo bio Dobri Čovjek. Čuvat ću ga, u svojim sjećanjima, i ono što je najvažnije u svome srcu. Neću dozvoliti ni po koju cijenu da ga izgubim na nekoj stazi života, nit danas ovdje u Kremsu, niti sutra, kada se ispuni djeda Hasan a ujedno i moja najveća želja, i kada se vratim na ognjište svojih predaka, na obale krvave rijeke Drine i na još krvaviju zemlju bosansku.
Almin mlađi sin, Ahmed, prije nešto više od mjesec dana, je upravo ovim riječima završio svoj govor u punom, amfiteatru Kremsovog univerziteta. Nakon ovog događaja, često sam se povlačio u samoću, izbjegavajući bilo čije društvo, danima razmišljajući o svome životu, Bosni i godinama provedenim daleko od kućnog praga, na tuđem. Ahmed je i dalje išao na fakultet. Hamza je svim poznanicima iz ulice, svakodnevno ponosno govorio da je upravo njegov brat, držao govor povodom dana porodice. Što se tiče Alme, ona se više nije Mogao sam do mile volje, bez imalo negodovanja s njene strane, da pričam njenim sinovima priče o zemlji u davnim pjesmama otpjevanoj, vazda pokoravanoj al nikad do kraja pokorenoj.
Ruka mi više ne drhti. Pokušavam nanovo da se uspravim i ovaj put uspijevam. Bol u leđima je ipak popustila. Nakratko, znam. Ustajem, odlazim do kuhinje, palim električnu peć, stavljam vodu da prokuha. Šoljica crne kahve će mi itekako dobro doći. Sjedam za kuhinjski sto. Niz prozore se slivaju, krupne kapljice, hladne jesenje kiše. Imao sam tako lijep san. Šteta, probudio sam se. S istim tim buđenjem javiše se mnoga sjećanja. Još uvijek mi se pred očima redaju slike iz amfiteatra Ahmedovog fakulteta. Tako je bio ponosan, o ti Dobri Čovječe, dok je govorio o tebi, čovjeku koji je volio svoju zemlju i svoj narod i koji je svoj život kao najvredniji poklon koji je mogao nekom pokloniti, darivao svome narodu i svojoj zemlji. Dobri Čovječe, kako si uspijevao? Bio si i star i mlad, u isto vrijeme, i oronuo i imao si ženu i majku i njivu i život i nadu i snove, i nisi se pokolebao. Držao si se čvrsto, k'o stijena, neumorno tragajući za tom tako malom i naizgled beznačajnom, al' zapravo tako velikom i već stoljećima za naš narod, ne dokučivom riječju. Pravdom. Danas, i ja kao i hiljade drugih Bošnjaka tragam za tom istom riječju. Tražim pravdu, strpljivo čekajući dan kada ću se vratiti na ognjišta svojih predaka. Ognjišta koju su stoljećima branili naši djedovi i očevi. Ognjišta koja su okrvavljena vašom krvlju Dobri Čovječe, krvlju naših sinova, a na kojima danas žive neki drugi, nama neznani ljudi.
Dok ispijam prvu šoljicu kahve, osjetim kako mi u ušima odjekuju riječi koju razbijaju monotoniju teškog jesenjeg dana i rastjeruju zle slutnje, u srcu nagomilane, da pravda možda nikad neće biti zadovoljena. Jel' mi to u ušima opet odzvanja Ahmedov govor, pitam se s čuđenjem. Ne, to nije Ahmedov glas. To su neki drugi glasovi. To su glasovi hiljada i hiljada Bošnjaka razasutih po nekim tuđim ognjištima, koji u jednom dahu, kao neku najsvetiju molitvu izgovaraju riječi:
Bio jednom jedan Dobri Čovjek, bilo jednom pedeset hiljada boraca, bilo jednom pedeset hiljada doktora, rudara, električara, Jusufa,Safeta, Mehmeda, pravnika, studenata i bilo jednom na desetine hiljada šehida, djece, staraca i starica, djevojaka i mladića. Neka ti je vječni rahmet Dobri Čovječe, što dade ono najvrednije što si mogao dati, i što u koračanju ka velikom svetom cilju ne dozvoli da se danas zastidimo,djela neljudskog kojim se mnogi godinama ponose, već da uzdignutih glava hodamo ulicama bosanskih gradova i ulicama gradova nekih drugih zemalja, u kojima strpljivo, onako kao što ste vi znali biti strpljivi, čekamo dan kada će pravda biti zadovoljena. Dan kada ćemo uživo, a ne samo u snovima, s divljenjem posmatrati svoje unuke kako žive bosansko djetinjstvo, u slobodnoj zemlji Bosni, spretno verući se po granama starih trešanja ašlama.

Upute
Kasandra Koval, 2. MJESTO
Mješovita srednja hemijska škola, Tuzla, IIc

Rane koje se ne vide
Na kraju napornog dana slijedi odmor koji svi tako jedva čekamo. Problemi i stres na poslu sastavni su dio našeg života, ali poslije jednog takvog osmosatnog tempa, opuštanje i rekreacija s porodicom je dio svakodnevnice svakog čovjeka. Barem bi tako trebalo biti.
Otvarajući ulazna vrata svoje skromne i trošne kuće, Mirza sluti na neugodnu tišinu koje se najviše plašio. Ulazeći u hodnik, vidi strašne prizore: prašinu sa svih strana, rupe od metaka mitraljeza na zidovima, razbacane stvari svuda uokolo, krv razlivenu po podu, kao da je voda, kao da ništa ne znači i kao da nije izvor života svakog živog bića.
Baca svoju torbu i ulazi u dnevni boravak. Ima što i vidjeti... Tijela majke i oca unakaženih mecima i purpurnocrvenom bojom na haljinama. U tom trenutku čuo se pucanj, rafalni pucanj koji ga je natjerao da se sagne i stavi ruke na glavu. Malo poslije toga čulo se neugodno pištanje. Znao je o čemu se radilo. Hitro ustade i lahkim, brzim korakom pokušao je doći do podruma. „Bože, spasi me!" – molio se. Tek što je uhvatio za ručku kako bi otvorio vrata koja vode do podruma, u njegovoj glavi desio se zemljotres, strašan i glasan prasak popraćen jakim blijeskom.
Zaslijepio ga je na trenutak, a u ušima čuo je tek tupe glasove kroz huku. Zastao je na par sekundi, gledajući strahote, a ne usuđujući se pogledati u svoje tijelo, jer je bio uvjeren da e osjetio bol. Je li to bila bol, grč ili strah, on to sada ne bi znao reći, ali osjećajući snagu koja je došla niotkuda, skupio je hrabrosti prići svojoj majci i ocu, pun optimizma i nade da su još živi, da im se može pomoći. „Mama, hajde ustani!", govorio joj je dok joj je milovao ruku. „Pomoći ću ti. Znam da je i tebe ovaj blijesak malo ošamutio!" Pričao je ali uzalud... Već se svaka nada gasila u njemu, počeo je shvaćati da je izgubio najvrednije osobe u svom životu. Najiskreniji prijatelji puni ljubavi i dobrote za njega više ne postoje. „Babo, reci mami da ustane!", rekao je mahinalno, ali znao je da govori u prazan huk. Oči mu se napuniše suzama i on sjede gorko plakati. Suze su sijale na svjetlosti padajući preko obraza kao kristali.
„Tata, zašto diraš mog medu? Nije ti ništa uradio!", čuo je jedan mali glasić, njemu vrlo poznat, mio i drag. Okrenuo se i ugledao svoju šestogodišnju kćer kako trči prema njemu. Brzo obrisa suze, jer tate ne plaču. Tate su stijena porodice, uzori i superheroji svojoj djeci.„Ema" – Mirza se obradovao, koliko svojoj maloj sveznalici, toliko i stvarnosti u koju se vratio. Vratio se u topli dom koji je tolike godine gradio, vratio se svojoj ženi i djetetu.
„Provjeravao sam jesi li spremila medu da spava. Baš si ga fino ušuškala u dekicu. A vidi, kasno je. Mogla bi leći spavati, jer je sutra naporan dan pred tobom.", blago joj reče, skoro pa nečujno, spusti se na koljena, da joj bude što bliži, pogleda je u smaragdne okice, u isti čas osjeti unutarnji mir i zadovoljstvo koje ga je prožimalo i kolalo krvlju. Poljubi je u zlaćanu kosicu, a onda ju je pustio. Ona sva hitra, otrča u sobu i snažno zalupi vratima. Njegov pogled ostade upravljen na ta vrata, ne zna ni on koliko dugo, a potom okrenu glavu i glasno odahnu. Naslonjena na rub sobnih vrata, njegova žena ga je blago i s određenom dozom sažalijevanja posmatrala. Tolike godine žive zajedno, ali u posljednje vrijeme, primijetila je, Mirza se sve češće kroz misli i maštu vraća u te nemile godine svoje izgubljene mladosti u vrijeme domovinskog rata uz Bosni i Hercegovini. „Mirza!", dozvala ga je, a on se okrenu. Gledajući ga ravno u oči, prošapta: „Ponovo?" „Da, ponovo", on će tiše.
Baci kravatu na stolicu, a on sjede na fotelju, naslonivši se i stavivši ruke na lice, pokrivajući stid koji je osjećao. Sramio se samoga sebe. Žena mu priđe i nježno ga zagrli: „Dušo moja, imamo vrlo ozbiljan problem." „Znam, draga." I prije nego što je uspio išta drugo izustiti, ona nastavi: „Znaš, postoje stručni ljudi za ovakve slučajeve. Oni ti mogu pomoći, ako ne izliječiti, onda pokazati način na koji ćeš se moći nositi sa ovim problemom."
„Draga, znam, i sve što ti kažeš, ja sam već informiran, ali zašto se ovo baš meni događa? Zbog čega?" Znam da mioramo početi i znam da je ovo ozbiljna bolest, ali ne znam način na koji ga riješiti? Ne znam kako...?"
Nažalost, ovo je samo jedan od mnogih slučajeva porodica ratnih veterana. Za vrijeme domovinskog rata , područja ex Jugoslavije pretrpjela su velike strahote, gubitke, a zemlja se nagutala krvi kao nikad do tad. Ljudi koji su nekada živjeli u i jedinstvu, slozi, bratstvu i miru, koji su dojučer dijelili veknu hljeba, sada su se pretvorili u monstrume i počeli ubijati bližnje, a sve je to posljedica zločinačkih umova koji su došli na vlast. Ljudi nisu imali izbora, a to nije bila molba, nego naređenje da se ratuje za svoju zemlju. Upravo tako, gledajući pogibije nevinih ljudi i smaknuća njima dragih osoba, vojnici koji su prolazili kroz pakao, koji su obišli sva ratišta, uvije u strahu da se, možda, ovaj put neće vratiti kući, zadobili su rane, kako one fizičke, tako i one koje se ne vide, duševne rane. Fizičke, vremenom zacijele, ali one duševne prirode teško zarastaju. Sa njima nikada nisi siguran, mogu se pojaviti odmah nakon nemilog događaja, ali isto tako, godinama ili čak decenijama poslije.
Većina naših dragih veterana ima takve duševne ogrebotine, parnice srca, koje samo oni znaju kako se nose sa njima, a vrlo često i njihove porodice prolaze kroz taj isti strah zajedno s njima njima. Posttraumatski poremećaj djeluje na svakoga drugačije. Nemaju svi iste uzroke tog stresa, a ni iste posljedice. Za ovakvu bolest uobičajeno je da osoba prolazi kroz slike prošlosti, takozvane flešbekove, ponavljano proživljavanje traume popraćeno fizičkim simptomima ubrzanog srca i znojenja. Poznato je i da osobe oboljele od stresa imaju noćne more, pa čak i zastrašujuće, suicidne misli. Oni bježe od lokacija, događaja ili predmeta koji im vraćaju flešbekove, osjećaju se krivima, prelaze kroz depresiju ili pretjeranu brigu, te rade mnoge druge neuobičajene radnje za osobe koje nemaju PTSP. Te duševne rane kod pojedinca nikad ne zarastu.
Osim što prolaze kroz ličnu borbu, svaki dan, oni se moraju nositi i sa, najčešće, nerazumijevanjem, osuđivanjem i ismijavanjem sredine u kojoj žive, a to im je nekada teže podnijeti nego prihvatiti bolest s kojom se suočavaju.
Veterani domovinskog rata u Bosni i Hercegovini su pravi heroji koji se hrabro i ponosno bore sa svime što im je rat donio. Mogu biti ponosni na svoju spremnost koju su tada pokazali. Iako je prošlo više od dvije decenije, većina njih se još bori s PTSP-om i u njihovim dušama pravi rat tek počinje. Bore se sa svim posljedicama posttraumatskog stresa, a njihove porodice također pomažu u borbi, poput jednog tima i mogu dosta doprinijeti u pobjedi. Oni su vjerno branili našu zemlju, stavljajući je ispred svog života i zbog toga ih mloade generacije trebaju poštovati i cijeniti, zanimati se za historiju, koja je nedavno, skupom cijenom plaćena i napisana, a dio nje su nečiji očevi, majke, rođaci, prijatelji...
Ustanimo u znak poštovanja i saslušajmo svaku neispričanu priču i nedovršenu borbu. Pomozimo u rješavanju nedovršene križaljke ličnosti kako bi se naši veterani osjećali onako kako bi se osjećali slobodni od tih strahota, onako kako su se osjećali prije rata.
Koliko god se trudili izliječiti tu bolest, a dana, hvala Bogu, postoje lica koja vam uvelike mogu pomoći, njihova duša će uvijek imati taj „nevidljivi" šav, zacijeljen, ali opet, dobro vidljiv pod mikroskopom, a taj šav ima posebno neobično ime. Želiš ga znati. Ime mu je „karcinom duše".

IN MEMORIAM-U SJEĆANJE NA ŠEHIDE I POGINULE BORCE ARMIJE
TREĆE MJESTO: ALDIN KOVAČEVIČ, MEĐUNARODNA SREDNJA ŠKOLA TUZLA
IN MEMORIAM – U SJEĆANJE NA ŠEHIDE I POGINULE BORCE

Šehidi naši

Pričam vam danas ovu priču,
Mada nisam posebno rječit.
Danas riječi same niču
I od njih sIažem spomenik vječit.

Njima koji su život dali
Da bih ja danas ovdje bio,
Kao šehidi što su pali
O njima ja bih zboriti htio.

Šta reći o tome da nije malo,
Vjerujte , ovlado mnome veliki strah.
Sve dosad što je napisano
Spram priče o njima, puki je prah!

Znali su kakva ih čeka sudbina
Ipak su krenuli u krvav boj,
Samo je jedna domovina
Život se daje za narod svoj.

Krenuli od svojih kuća,
Zemlji Bosni da hizmet čine,
Šehidi i borci bezbrojni, naši,
Ne dam da spomen na njih mine!

Gdje god da idem, lahko gazim,
Proučim dovu, malo oćutim,
Po šumi, njivi, žitu i stazi
Svuda su mezari razasuti.

Bosna je možda zemlja mala,
Tek jedna tačka na karti svijeta,
Pred dušmane je hrabro stala
I dala gazije za ibreta!

U ime slobode i dostojanstva,
Samo naprijed, nikad u bijeg,
Na očigled cijelog čovječanstva,
Digli su visoko bosanski stijeg!

Šehidi i borci naše Armije,
Bosne su temelj stameni,
Mučenici, heroji, gazije,
čvrsti ko steci kameni.

Ja moram danas da pišem o njima,
Da ih zaborava prah ne skrije,
Jer ono što se ne zapiše
Kao da nikad ni bilo nije.
Ja moram danas da pišem o njima,
Da ih zaborava prah ne skrije,
Jer ono što se ne zapiše,
Kao da nikad ni bilo nije.

I ti zapisuj,pamti, uči,
Sinu pročitaj, unuku kaži,
U zaboravu opasnost čuči,
Pamćenjem se bori protiv laži!

Zbog generacija koje će doći,
Moramo pamtiti, neka se zna,
Naše će već biti i proći,
Spriječimo povratak istoga zla!

Ja očevidac nisam bio,
Ali sam slušao mnogo o tome,
I da se ne bi ponovilo,
Nek' naše riječi gromko zvone!

Osvete poziv ovo nije,
Niti ću ikad za to biti,
Naše šehide i gazije,
Ne sm'jemo nikad zaboraviti!

I sad na kraju ovog stiha,
Ja dižem ruke, neka svi vide,
Glasno izgovaram: „El-Fatiha"
I dovim, dovim za šehide.